Bi ramazan. I prođe. Prebrzo, nažalost. Sjedim za iftarskom sofrom, posljednjom ovog čudesno okrepljujućeg i iluminirajućeg mubarek ramazana, pa zagledan kroz prozor u kišovitu stumračinu, u krupne kišne kapi koje nošene vjetrom pljoštimice dobuju po oknima, prisjetih se jednog drugog ramazana, jednog od onih ljetnih, vrelih, od prije desetak ili više godina; prisjetih se, dakle, jedne ramazanske večeri, u pamćenju mi filigranski precizno urezane, a bilo je to, do u detalj, ovako:

Ramazan je. Plavetnilo nad Ilinčicom iščezava, dan se gasi, za koju minutu mujezin će proučiti ezan i oglasiti kraj posta. Sam sam u sobi. Čekam. Volim ove trenutke. U njima je, katkad mi se učini, sažeta sva ljepota vjere. Dan je dug, ljetni, vreo, no nisam ni žedan, ni gladan, ni nervozan zbog cjelodnevnog nepušenja, naprotiv - miran sam, ispunjen, sabran, bistrih i čistih misli, zahvalan na blaženim i nepostačima neznanim katarzičnim trenucima koji me doslovce preplavljuju dok iščekujem ezan s Arslanagine džamije.

Mudar je i Plemenit dragi Bog, pomislih dok čekam. Postom nas čisti, krijepi, ozdravljuje i daje snagu da izdržimo ostalih jedanaest mjeseci u godini. A valja ih izdržati. Kako - tako. Živi u zemlju ne možemo. Dolje tvrdo, gore visoko, rekli bi naši stari. I, evo ga! Mujezin se oglasio. Učim bismillu, pijem vodu, polahko, gutljaj po gutljaj, pojedem nekoliko zalogaja, pa potom pijem kafu i pušim.

Ali, snažno to osjetih, iftarska čarolija, dotad postojana, poput balona od sapunice, razbi se i nestade. Ćutim je još samo u tragovima ili, tačnije kazano, u ehou čiji se do maločas moćan ruhanijetski odjek nutarnjim sluhom jedva razaznati da. Da, izmigoljila se, ona, iftarska čarolija, u onostrano, osjetilima i razumu nepojmljivo, vratila se, je li, u tajnovito, u gajb, gdje joj mjesto i jeste, do naredne večeri, do novog mujezinovog ezana, do novog blagoslovljenog ozarenja smjernog i Bogu odanog postača.

Šutim i osluškujem podmukli nemir koji me polahko obuzima. Znam šta slijedi. Pustoš. Teška. Tegobna. Ako me preplavi, ako me ščepa, ako se odmah ne dignem, obučem i izađem, bilo gdje, bilo s kim, ostat ću satima prikovan za fotelju, paliti cigaretu za cigaretom i kao autista zuriti u žmirkava svjetla na Ilinčici.

Oblačim se i izlazim. I, sreće kakve već jesam, zaista nailazim na bilo koga. Pijemo kafu i šutke gledamo u bezličnu rijeku ljudskih tjelesa koja se gore-dolje gibaju jarko osvijetljenom gradskom šetnicom.

- Džamija je sve - reče bilo ko.

- Kako to misliš - rekoh.

- Pa, jednostavno. Džamija je cilj.

- Koliko znam, a znam, džamija je Božja kuća u kojoj, usput, neko zarađuje i plaću. A to što ti pričaš akaidska je inverzija. Pobrkao si suštinu i formu. Džamija je sredstvo, a cilj je Bog. U krajnjem, dakle, u ovakvim ili onakvim za čovjeka otežavajućim okolnostima, džamija nije nužno neophodna, dok je s Bogom sasvim druga stvar - bez Boga, dragi si moj, vjere nema niti je može biti.

- Čudan si ti.

- Zašto?

- Preslobodno razmišljaš. Opasno je to što pričaš.

- Naprotiv. Opasno je biti zatočen u mračnom kazamatu dogmatskih predrasuda. Pogledaj "novomuslimane"! Isključivi, anahroni, katkad i nasilni, slijepo i potpuno uvjereni da je samo njihovo poimanje vjere jedino pravo i ispravno…Da mogu, no, eto, ne mogu, nasilu bi cijelu planetu islamizirali i vratili je, metaforički kazano, u srednji vijek, a i derviše bi slatko potamanili, prvom zgodnom prilikom.

- Zašto derviše?

- Upravo iz suprotnih razloga: neznatni su u vlastitim očima, u svakom dobrom čovjeku, bilo koje konfesije, vide biće vrijedno poštovanja, tolerantni su, otvoreni za druge i drukčije, u okvirima islamskog vjerozakona, naravno, a, ako nisi znao, u tekije dolaze i katolici i pravoslavci, uglavnom zbog dersova iz Rumijeve Mesnevije, a i obred zikra im je otvoren ako žele, a ima ih koji žele.

- E, onda me ne čudi što ih "novomuslimani" žele potamaniti- reče bilo ko, diže se i ode.

Dobro je, brzo i bezbolno sam sam ga se riješio, pomislih. Klasični uskogrudni dogmatik, bezopasan doduše, i jako naporan u svojim površnim promišljanjima o vjeri, politici, kulturi tradiciji…

Tuzla je puna takvih. Uglavnom se zanimaju za sufizam (za neupućene i u najkraćem: sufizam nije nikakva vjera, nego dobrovoljno bogoslužje utemeljeno na strogim i neupitnim islamskim propisima, op.a).

Začudan fenomen, no ne posve neobjašnjiv. Bosna, ili ovo što se još uvijek u srcima ljudi Bosnom zove, balkanska je Gaza ili Zapadna obala. Određenije: polugetoizirani i poluanarhizirani teritorij bez reda, rasporeda, bilo kakvog iole osmišljenog i u stvarnosti primjenjivog političkog i socijalnog koncepta. Narod je, pak, nebitan i o njemu niko ne brine. Otud zanimanje za sufizam, a stoga što je - za laike izmučene bešćutnom stvarnošću - iznimno privlačan: tih je, blag, saosjećajan, umirujući, ohrabrujući, obećavajući. I, tako, dolaze u tekiju pripadnici naroda o kojem niko ne brine. Traže utjehu, saosjećanje, sklonište, zaštitu. No, kako se vjerom i vjerovanjem, a, bezbeli, ni sufijskim bogoslužjem, ne plaćaju računi i školuju djeca, ovi tragaoci za kakvim-takvim izlazom iz oktroiranog ima košmara, brzo i uspješno pomrače razumom. Doduše, ne drastično, koliko sam mogao primijetiti. I onda dođu meni. Da mi pojašnjavaju šta je vjera. I tako…dosta…dovoljno…

Ali, šta je, tu je, idemo dalje, Moramo, alternative nema. Dolje tvrdo, gore visoko, rekli bi naši stari.