Mubarek ramazan, mjesec odabran da ugosti Božiju riječ, Objavu, sa sobom donosi posebno ozračje koje osjećamo priznajući mu duhovnu posebnost neopisivu riječima na koje smo svikli u našoj svakodnevnoj komunikaciji sa svijetom koji nas okružuje i svim onim što ga kao takvog čini. Nemoćni da sagledamo sve blagodati koje ga krase, priznajemo i vlastitu nemoć i ograničenost, moleći Uzvišenog da nas obraduje svojom milošću i pomogne da svoje nutrine očistimo kako bismo svim svojim bićem osjetili ono što nismo u stanju opisati, zavirili u njegove riznice mudrosti i plemenitosti i okoristili se sa svim onim čime nas oplemenjuje, mada ponekad toga i nismo svjesni.
Nekada blagodati ramazana nismo svjesni zbog toga što nismo u stanju te blagodati pojmiti, a nekad opet zbog toga što, navikli na ramazan kao na mjesec koji nam u goste dolazi jednom godišnje i ushićuje nas toliko da u određenom trenutku zaboravljamo ko je u tih maksimalno trideset dana domaćin, a ko gost, ne pokazujemo ni spremnost ni interesiranje da ga upoznamo sa svim onim što nam predstavlja na svim nivoima našeg postojanja, uključujući i nezaobilazni identitarni nivo. Sada kada se polahko približavamo kraju druženja s odabranim mjesecom koji još uvijek tako jasno miruhi na Objavu, vrijeme je da se zapitamo šta je nama, svakom ponaosob, ramazan.
Na postavljeno pitanje svako bi mogao odgovoriti sukladno duhovnom stanju vlastite nutrine, što je, također, blagodat ovog mubarek mjeseca kojom nas potiče da uvažavamo pravo drugih na mišljenje, čak i kada se s tim mišljenjima ne slažemo. Otvorenost i širokogrudost neke su od osnovnih karakteristika islamskog učenja koje bismo trebali razvijati u sebi samima, želimo li se razvijati u skladu s odgojnim planovima i programima utemeljenim na časnom kur’anskom tekstu i Poslanikovoj tradiciji.
Neko bi na postavljeno pitanje mogao odgovoriti da je ramazan prilika da činimo dobra djela i u svima nastojimo pronaći i vidjeti dobro. I u ovom odgovoru krije se još jedna ramazanska blagodat, jer nas mubarek uči da poslušamo časnu Knjigu i voljenog Miljenika (a s.) i pronađemo dovoljno snage da prepoznamo i priznamo dobro, ali i razumijevanja za one koji čine određene propuste. Božiji poslanik Isa (a. s.) je to dobro objasnio pitanjem: “Što gledaš trun u oku brata svoga, a brvna u oku svom ne opažaš?” Jedna predaja nam kazuje da je ovaj časni poslanik jednog dana hodio nekim putem s učenicima pa su naišli na uginula psa. Svi su počeli zatvarati nos i jadikovati na loš zapah mrtvog tijela, a Isa (a. s.) je rekao: “Ah, kako su mu samo lijepi zubi!”
Neko bi mogao reći da je ramazan prilika da sami sa sobom svedemo račune kako bismo ih sveli s Gospodarem svojim. Naravno da se i u ovom odgovoru nalazi neprocjenjiva blagodat. Musliman mora biti samokritičan, sa sobom na kraju svakog dana treba svoditi račun o svemu što je tokom dana učinio. Prenosi se da je hazreti Omer (r. a.) muhasebu činio tako što bi ruke stavljao nad vatru i govorio: “Kušaj, Omere, sine Hattabov!”
Neko bi mogao odgovoriti da je ramazan ključar i rizničar našeg djetinjstva i čuvar one neokrznute iskrenosti koju smo u svojim nutrinama čuvali još dok smo bili djeca nesuočena brojnim izazovima koje sa sobom nosi život. Čuvar je to i miomirisa iftarskih sofri zbog kojih i danas kao odrasli ljudi volimo sve ono što nam je mirisalo u našem djetinjstvu. Silina naše ljubavi prema kandiljima vjerovatno potječe iz doba kada smo nestrpljivo čekali da se upale na mahalskim džamijama kako bismo potrčali kroz mahalu vičući iz sveg glasa: “Kandilji! Kandilji! Kandilji!”
I u ovom je odgovoru milost ramazanskih dana. Iz ovog odgovora izvlačimo pouku o tome kako se prema svojoj djeci trebamo ophoditi tokom mubarek dana. Trebamo ih bodriti da zajedno s vršnjacima čekaju kandilje, iftarske sofre im bogatiti tradicionalnim jemecima i, ponad svega, osokoljavati ih da čuvaju svoju iskrenost bez obzira na okrutnost iskušenja koje će im sa sobom donijeti život.
Svi ponuđeni odgovori otkrivaju po jednu dimenziju mubarek mjeseca i svi nas listom podsjećaju na našu isključivost oličenu u spremnosti da ramazan opišemo samo jednom osobinom u kojoj najjasnije prepoznajemo same sebe. Prema tome, ramazan je čisto ogledalo naših duša i podsjetnik kakvi bismo trebali tokom cijele godine, a ne samo u njegovim mubarek danima. Ne budemo li takvi tokom cijele godine, sam će ramazan svjedočiti da smo mogli, a da – budimo iskreni prema sebi samima – nismo i zbog toga što ostale mjesece, koji su, također, djelo Uzvišenog, doživljavali na način koji nije ispravan. Prema tome, vrijeme je da posvjedočimo protiv samih sebe i odstranimo eventualne propuste prije nego protiv nas bude svjedočeno. Posvjedočiti možemo. Samo nas ključar i rizničar našeg djetinjstva treba podsjetiti na onu djetinju iskrenost u nama samima. (Stav, 2011.)
