“O, kako su moćni pali!” Ovaj citat iz starozavjetnog kanona sasvim prikladno opisuje ono što se danas dešava s nekada moćnim Fahrudinom Radončićem. I zaista, uspon i pad Fahrinog carstva ima u sebi nečega biblijskog, čak i primordijalnog, jer je Radončićeva priča stara koliko i sam svijet. To je epopeja u kojoj nailazimo na skoro svih sedam smrtnih grijeha: oholost, pohlepa, zavist, srdžba, pohota, neumjerenost... izostala je samo lijenost jer je Radončić svoje “zlatno tele” vrijedno i predano gradio decenijama. Laž po laž, aferu po aferu, ucjenu za ucjenom i rasla je Radončićeva imperija opsjena i obmana. A onda se, baš kada je pomislio da je na vrhu svijeta, ona počela urušavati, isprva postepeno, a zatim sve brže.
TIGAR S PROKLETIJA
Ponižavajući politički brodolom Fahrudina Radončića, koji je nekada lično dobijao više od 200.000 glasova da bi danas bio doslovno izbrisan s političke scene te sveden na pukog medijskog logističara diletantske “osmorke” jeste poučna i upozoravajuća lekcija za sve one s neumjerenim i nerealnim političkim ambicijama.
Opskurna ličnost s Prokletija koja je u Sarajevo došla ni s čim drugim osim beskrajnom ambicijom, nekoliko plastičnih kesa i odlučnošću da izvrši postavljeni zadatak uspjela je da se infiltrira u glavne štabove i koridore moći bošnjačkog društva te se vještim dilanjem informacijama, manipuliranjem tuđim slabostima i makijavelističkim spletkarenjem uspjela izdići na nivo medijskog mogula. Pri tome nikada nije simulirala, nikada se nije predstavljala onim što nije, već se služila disimulacijom i prikrivanjem onoga što zaista jeste.
Podstrekujući međusobne sukobe vodećih bošnjačkih ličnosti, a često ih i producirajući ako nisu postojali ili barem bili izraženi u dovoljno destruktivnoj mjeri, Radončić je svojom ulogom goluba pismonoše sakrivao svoju pravu prirodu tigra ljudoždera. Oni koje je obmanuo, a uspio je u ovom ili onom trenutku obmanuti doslovno čitavu bošnjačku političku scenu, pomislili su da su dovoljno snažni i lukavi pa mogu zauzdati i jahati tog tigra. No svaki od njih je shvatio svoju grešku u trenutku kada ih je ova gusinjska zvjerka odnijela u neželjenom pravcu, u slast pojela ili ih jednostavno sažvakala i ispljunula. Tigar s Prokletija je od tako redovne ishrane masnim političarima postao toliko sit, velik i samozadovoljan da je odlučio da i sam postane jedan od njih. I tu je zapravo početak njegovog kraja.
CRVENA ČETVRT SARAJEVSKE POLITIKE
Sve dok se bavio industrijskim zagađivanjem javnog prostora i masovnom proizvodnjom spletki i obmana, Radončiću je polazilo za perom da prikrije svoju nekonzistentnost i prevrtljivost. Jednom kada je i oficijelno ušao u političke vode, ono što mu je kao medijskom dileru bio izvor snage i relevancije postalo je ozbiljna slabost i mana. Glasači, makar im za to trebalo i nekoliko izbornih ciklusa, na kraju uvijek kazne politički oportunizam i ideološki promiskuitet. A Radončić je u tom kontekstu doslovno bio više madam političkog bordela, a manje predsjednik stranke.
Učestvovao je na svakim izborima i za svake je tvrdio da su namješteni. Podstrekivao je i branio pučističke paljevine, a zatim se odricao stranačkih kolega koje su u njima učestvovali. Najstrašnije je napadao pojedine političare i stranke, a zatim s njima ulazio u koalicije. Nakon toga je izlazio iz takvih koalicija ponovo napadajući one s kojima je do jučer “lomio hljeb”. Ponašao se kao opozicija, a bio je na vlasti. Ljude koje je jednog dana demonizirao već sljedećeg je slavio kao “ličnosti dana”. I obrnuto. Kriminalizirao je poštene ljude, a abolirao kriminalce. Veleizdaju bošnjačkih interesa je predstavljao “spremnošću za dijalog”. Lista nedjela je jednostavno predugačka.
Da bi sve bilo gore po Radončića, on čak nije bio ni konzistentan u svojoj nekonzistenciji i prevrtljivosti jer se sa svakom godinom svoga političkog angažmana sve više pokazivao kao vjeran sluga srpske i hrvatske politike, a sve veći saboter bošnjačke.
STEPENIK ZA KORAK VIŠE
Naročito je postala uočljiva Radončićeva servilnost spram Dragana Čovića i uopće interesa Zagreba. Hrvatska politika i njeni mediji su od početka, poznajući stvarnu “prirodu zvijeri”, otvoreno priželjkivali Radončića kao “bošnjačkog” partnera, a što nije teško razumjeti ako se uzme u obzir da su Radončić i njegovi medij funkcionirali kao HDZ-ova sarajevska medijska bojna. Radončić je godinama svoj predani rad za strane ambasade, svoje besramno i otvoreno podvođenje svakom strancu koji je želio da zastane ispred izloga u kojem je nudio sebe i svoje usluge, nadopunio dopunskom aktivnošću HDZ-ovog suflera koji ima zadatak da normalizira Čovićev separatizam, štaviše, da za njega učini odgovornom bošnjačku politiku, te da narativu hrvatske ugrozbe osigura legitimitet u bošnjačkoj javnosti. Nije Radončić to radio sam i samo politički već je pored SBB-a i njegovih kadrova upregnuo Dnevni avaz i svoje medijske vrance poput nesretnog Mandala, tragikomičnog Čevre ili opskurnog Hadžovića.
Ta simbioza avazovštine i šagoljanja je na kraju uveliko i doprinijela rastu današnje “osmorke” koje politički uškopljenik Radončić nije politički dio pa se nekako ispostavlja da je “Tigar s Prokletija” ustvari ispao žrtveni jarac. Ima neke poetske pravde u tome da su za izbornu kastraciju Radončića odgovorni njegovi saveznici iz “osmorke” jer upravo su mu oni odvukli glasačko tijelo. Radončić je svojim djelovanjem uspješno normalizirao izdaju kao legitimno političko djelovanje, ali je zato platio cijenu političkim nestankom. Njegovu zaradu drugi troše. U tom je smislu možda od biblijske alegorije prikladnija antička mitologija i priča o prvom titanu Uranu, kojeg je kastrirao i zbacio njegov sin Kronos. Radončić je prosuo sjeme zla, ali iz njega su izrasli politički kiklopi koji su ga prvom prilikom gurnuli u domenu sporednih likova, pozadinsku priču koju nastanjuje drevno i pomalo zaboravljeno zlo.
No iako su “Tigru s Prokletija” zube i kandže zamijenili rogovi koje su mu uspješno nabili njegovi potomci po nedjelu, on i dalje ne prestaje da povremeno reži i neprestano mekeće putem svojih medija podržavajući one koji su ga svrgnuli i odmijenili. Za njega je u igri mnogo više od skršene sujete, u pitanju je očajnička potreba da zadrži upotrebnu vrijednost i bilo kakvu relevanciju u političkom životu. Da li će mu to poći za rukom, ostaje da se vidi. Ipak, pravo je osvježenje gledati višedecenijskog trovača javnosti, utemeljitelja svake vrste političkog zla u bošnjačkom društvu koji je pride tri puta pikirao da postane prvi u Bošnjaka, kako danas služi kao obični medijski zoger jedne kretenske političke koalicije koju je pomogao donijeti na ovaj svijet. Svakom po zaslugama.
