“Putovanje u Tajan” Ferida Muhića: Tražeći Bosnu, našao je sebe – tražeći sebe, našao je Bosnu

Ferid Muhić, Putovanje u Tajan, “Connectum”, Sarajevo, 2021.

U općoj enciklopediji putopis se definira ovako: “(...) književna vrsta u kojoj pisac iznosi svoje dojmove o predjelima kroz koje putuje. Putopis nije samo nabrajanje onoga što je putopisac vidio već se u njemu očituje i umjetnička sklonost, stav prema životu, osjećajni svijet, ukus, kultura onoga koji piše. Putopisac istodobno prikazuje i svoj predmet i sebe sama, a pravi je putopis plod stvaralačkog nemira, ogledalo umjetnikove intime, svjedočanstvo njegova ukusa.” (Opća enciklopedija JLZ, Zagreb, 1980)

Putopis, dakle, predstavlja posebnu književnu vrstu u kojoj su putovanje i opis proputovanih predjela ili zemalja povod za šire umjetničko oblikovanje zapažanja, utisaka i razmišljanja o svemu onom što pisca zaokuplja tokom putovanja. Nerijetko se tako putopis približava eseju ili pak romanu u kojem je fabula organizirana kao slijed događaja koji se zbivaju tokom putovanja o kome se piše.

“Tražeći Bosnu, našao sam sebe; tražeći sebe, našao sam Bosnu”, ključna je rečenica knjige Put u Tajan Ferida Muhića, ona određuje njezin tok i konačnicu. Autor u predgovoru (prologu) ističe: “Ova knjiga je nastala na sjećanju o jednom putovanju pješke od Skoplja, glavnoga grada Makedonije, do mog rodnog sela Mahoja, u centralnoj Bosni. Samo putovanje trajalo je deset dana. Međutim, pokazalo se da dolazak do Mahoja nije bio kraj ovog putovanja. Prolazile su godine, ali je to putovanje i dalje trajalo. Postalo mi je jasno da sam ja tada krenuo na mnogo duži put, iako još ni izdaleka nisam znao ni koliko je dugo to putovanje, ni gdje će me ono dovesti. U međuvremenu sam shvatio i da ću, umjesto prvobitne namjere da napišem priču o putovanju na koje sam tada krenuo, zapravo morati ispričati priču ne o jednom, nego o dva putovanja! Budući da sam pješačio danju, u prosjeku od 12 do 14 sati, taj dio je bio neka vrsta dnevnog putovanja. Ne znam iz kojih razloga, ali ja sam još intenzivnije putovao tokom svake od tih deset noći, prelazeći, kroz snove i sjećanja, mnogo veća rastojanja i daleko duže vremenske etape. Tako su se moja dnevna i moja noćna putovanja, iako razdvojena, postepeno pretopila u empirijski jasno razgraničen, ali psihološki jedinstven doživljaj, u jednu vrstu lične odiseje: vraćanje u Bosnu kao u moju Itaku. Bio sam Odisej koji više ne pamti ni protiv koga je ratovao, ni ko je u tom ratu pobijedio; to da se treba vratiti jedino je što još zna. Utoliko, priča o ovom putovanju i nije priča o sjećanju nego je sjećanje samo, veliki grumen sjećanja, neobrađen i nebrušen, s primjesama svih nanosa koje je vrijeme dnevnog i noćnog putovanja ostavilo!”

U knjizi Putovanje u Tajan (koja je i putopis, i esej, i roman) tok događaja uslovljen je reminiscencijama na putovanju, pa su time i likovi određeni kontekstom, sjećanjem, koje je paralelno s putovanjem i koje je srž fabule (u jednom dubljem kontekstu sjećanje je ustvari glavni lik ove knjige, što autor oprezno apostrofira).

Autora odlikuje savršeno izoštren mehanizam svih pet osjetila spoznaje. On je prije svega izuzetan promatrač koji neumorno upija i najsuptilnije podražaje okoline, preko kojih bi nespremno oko ravnodušno preletjelo. No budnost nije jedino “oružje” ovog kreativnog lovca na “nepoznato”; autor je ipak filozof, te kao takav raspolaže iznimnim enciklopedijskim obrazovanjem, što ga čini ne samo dobrim promatračem nego i pronicljivim interpretatorom.

Putovati znači, prije svega, kretati se kroz prostor. To kretanje može biti velikih, pa čak i epskih razmjera, kao što jednako može biti i skromnije, unutar vlastite zemlje ili regije. U pješačenju planinskim putevima od Skoplja do rodnih Zavidovića (710 kilometara), kroz suočavanje s “tuđinom”, narator širi vlastite vidike te preispituje ideje i vrijednosti vlastite kulture, čija je on personifikacija. Kao rezultat tog složenog procesa, spoznaje “drugoga” i samoga sebe, vrijednosti i odlike koje se čine važnima u svakodnevici iščeznut će pri strahovitom utapanju jastva u ono što je dotad bilo tek ono drugo. Time je narator dosegnuo viši nivo spoznaje, po čemu se sada razlikuje od ostalih članova vlastite kulture, ali i time što više nije učahuren u etnocentrični svijet vlastitog kulturnog kruga te mora tu spoznaju prenijeti na ostale članove društva ne bi li time potaknuo njegovu obnovu. Autor, dakle, stvara svojevrsni kulturni katalog i upućuje ga matičnoj kulturi.

Ulogu putopisca kao “modernog Prometeja” koji smjelo putuje u “tuđi” svijet ne bi li matičnoj sredini prenio svjetlo znanja možemo usporediti s idejom monomita Josepha Campbella. U svom opsežnom komparativnom djelu o svjetskoj mitologiji Campbell opisuje arhetipske stadije putovanja koje se na početnoj razini dijeli na tri osnovne etape: odlazak – pustolovina (inicijacija) – povratak.

U tom smislu Ferid Muhić, iz svijeta svakodnevice, kreće u predio, kako će se ispostaviti, nadnaravnog čuda. Na tom putu sazrijevanja i integracije vlastitih, potisnutih psihičkih i spoznajnih energija, kroz susrete s ljudima koji žive na tzv. rubu svijeta (granici, periferiji), kroz vlastita i kolektivna sjećanja kristaliziraju se slike i spoznaje kako složenosti, tako i raslojenosti identiteta jedinke, ali i kolektiviteta (Duhovna i kulturna povezanost ljudi na Balkanu dublja je nego što mislimo!, 183).

Opisi pejzaža književno-umjetnički iznimno su kvalitetni, međutim, Muhić je ipak skloniji ka opisivanju dinamičnih cjelina. Pripovijedanje u tim cjelinama vrlo je živo, događajnost je visoka te su opisi zgoda na putovanju obilježeni pokretom i vibriraju životom. Ta se dinamičnost očitava na samom početku knjige, stvarajući u čitateljevoj svijesti sliku koja ga možda prije podsjeća na uvod u fiktivnu priču iz nekog romana negoli na tipičnu, preciznije rečeno, atipičnu putopisnu prozu. Bitno je naglasiti da izražena autorova tendencija, prema poetičnom izražavanju u opisnim cjelinama, u kojima nalazimo veliki broj metafora i naročitih usporedbi, rezultira uspješnim realiziranjem stilskih sredstava, tipičnijih za roman i novelu negoli za putopisnu prozu.

Putovanje u Tajan Ferida Muhića dotiče i neke od aspekata dekonstrukcije filozofije jezika. Primjetno je, uz pomoć poredbenog teorijskog uporišta, kako je osobni identitet u Putovanju u Tajan diskurzivno utemeljen, odnosno kako je on produkt načina funkcioniranja jezika, što nudi mogućnost antiesencijalističkog utemeljenja osobnog identiteta, čime se uranja u metafizičko utemeljenje identiteta u konačnom označitelju. Osobni identitet, zbog svoje zamjenjivosti i fragmentarnosti na nivou narativa knjige, ne sadrži neko čvrsto uporište u vidu stabilne biti, nekog konačnog označitelja koji mu propisuje esenciju i određuje njegovo značenje.

Postoji nekoliko mehanizama kojima narator preusmjerava pripovijedanje od “vanjske” dimenzije prema “unutarnjoj”. Jedan od glavnih postupaka jeste reminiscencija, često potaknuta prizorom koji naratora podsjeti na neku uspomenu ili upamćenu činjenicu pa on komparacijom emocija i impresija razvija paralelnu “unutarnju” liniju pripovijedanja. Dakle, “vanjski” svijet potiče naratora na introspekciju i razvijanje filozofsko-refleksivne dimenzije, što nas vodi u pripovjedačev složeni “unutarnji” svijet, koji, pak, nerijetko vodi do filozofske refleksije i univerzalnih zaključaka o ljudskoj sudbini.

Ferid Muhić ne intervenira u zbilju i ne prosuđuje didaktički, on prije svega dopušta da činjenice govore same po sebi te ih nastoji opisivati vjerno i objektivno. Tek nakon toga on interiorizira doživljeno iskustvo koje zatim u njemu budi potrebu za refleksijom o vlastitom životu, ako ne i ljudskoj sudbini uopće. Rezultat tog spoznajnog procesa jeste razvijanje duboke filozofsko-refleksivne dimenzije, čija životna snaga proizlazi upravo iz činjenice da svaka misao crpi inspiraciju iz konkretnog životnog iskustva.

Suma sumarum: Put u Tajan Ferida Muhića knjiga je složene žanrovske strukture. Nefikcionalni prozni oblici kombinirani s fikcionalnim, esejističkim, lirskim, filozofskim, pa i historijskim rezultirali su uzbudljivim štivom koje se čita u dahu, koje potiče na dublja domoljubna promišljanja, koje razbija stereotipe i oslobađa jer se krajolik poistovjećuje sa stanjem duha, a takav se pristup može okarakterizirati izrazito humanim jer signira snažno i potpuno prožimanje prirode i čovjeka.

I na kraju, najbitniju poruka ove knjige možemo interpretirati parafrazirajući samog Muhića: Sebe svojim očima sagledajmo!