Nakon prošlosedmičnog "iskrenog", ali hladnog sastanka sa Sergejem Lavrovim, ruskim ministrom vanjskih poslova, Antony Blinken, američki državni sekretar, lošom je ocjenom ocijenio napore da obuzda agresiju Kremlja na Ukrajinu. "Mislim da bi dobrohotno tumačenje bilo da ponekad mi i Rusija imamo različite interpretacije historije", rekao je Blinken i sigurno je u pravu, jer je historija u srcu ovog sukoba.
Blinken i njegov ruski kolega proveli su veliki dio tog sastanka raspravljajući o historiji 1989-91., posebno o značenju jedne rečenice koju je James Baker, Blinkenov prethodnik na mjestu državnog sekretara, izgovorio Mihailu Gorbačovu u februaru 1990., tri mjeseca nakon pada Berlinskog zida, u nastojanju da ga uvjeri da prihvati ponovno ujedinjenje Njemačke. Baker je upitao sovjetskog predsjednika bi li više volio vidjeti nezavisnu Njemačku, izvan NATO-a, ili onu unutar nje “s garancijama da se nadležnost NATO-a neće pomaknuti ni za jedan centimetar prema istoku od svoje sadašnje pozicije?”
Prema Amerikancima, to je bio samo prijedlog, a ne obećanje ili garancija. No naknadno širenje NATO-a na zemlje bivšeg Varšavskog pakta Kremlj je vidio kao izdaju ovog “međunarodnog sporazuma”. Bez obzira na stvarnost onoga što se mislilo pod Bakerovim riječima, Putinova verzija ovog prekršenog obećanja otada se gnijezdila kao idée fixe, izvor nezadovoljstva i ogorčenja Zapada, što je potaklo njegovu vanjsku politiku i antizapadni nacionalizam. Upravo je prošlog decembra, na svojoj godišnjoj konferenciji za novinare, jasno izrazio svoje osjećaje: “Niti jedan centimetar prema istoku”, rekli su nam devedesetih. I šta se dogodilo? Varali su nas, drsko nas prevarili!”
Kada je pao Berlinski zid, Putin je bio agent KGB-a u Istočnoj Njemačkoj. Ništa od demokratskog duha ovih godina nije na njega uticalo. Raspad Sovjetskog Saveza doživio je kao poniženje za svoju domovinu, “najveću geopolitičku katastrofu 20. stoljeća”, kako ju je kasnije opisao, u kojoj su se “desetine miliona Rusa“ našli izvan teritorija Rusije, u Ukrajini, baltičkim državama i Kazahstanu.
U njegovoj verziji historije, hroničnu slabost Rusije 1990-ih iskoristio je Zapad. SAD i njihovi sjevernoatlantski saveznici ponašali su se kao da su oni "pobijedili" u Hladnom ratu i da Rusiju, "poraženu" silu, nije potrebno konsultovati o posljedicama sovjetskog kolapsa u regijama u kojima su Rusi imali historijske interese.
Prvi pravi znak ovog svjetskog poretka kojim dominiraju SAD, kako ga je Kremlj vidio, bila je unilateralna intervencija NATO-a na strani kosovskih Albanaca u njihovom ratu za nezavisnost protiv Srbije, najstarijeg ruskog balkanskog saveznika, tokom 1999. godine. Odbacujući tvrdnje NATO-a da je intervenisala kako bi spriječila etničko čišćenje Albanaca od strane srpskog Miloševićevog režima, Moskva je optužila NATO za ekspanzionističke ambicije na Balkanu, koji je smatrala vlastitom “sferom uticaja”.
Ideja o balkanskoj misiji Rusije lako se odbacuje kao imperijalni i panslavenski mit, ali je oblikovala politiku Kremlja. Osim toga, Moskva bi iskoristila intervenciju NATO-a da opravda svoje ratove u Gruziji 2008. (kada su ruske snage okupirale Abhaziju i Južnu Osetiju kako bi prekinule nade Gruzije u NATO-u) i u Ukrajini, počevši od aneksije Krima 2014. i njezine intervencije u Donbasu i Lugansku, gdje je Moskva podržala proruske separatiste.
Pravi raskid sa Zapadom došao je s širenjem NATO-a na istok i općenitijom podrškom Zapada demokratskim "obojenim" revolucijama u Gruziji i Ukrajini 2003.-2004., akcijama koje su izazvale Putinov strah od demokratskog izazova njegovoj vlastitoj diktaturi u Rusiji. Sve veći uticaj Zapada u ruskim pograničnim područjima takođe je dotaknuo dublji živac u historijskoj svijesti te zemlje.
Od 16. stoljeća Rusija je rasla kao carstvo na ravnoj evroazijskoj kopnenoj masi, koja nije imala prirodne granice, nije imala mora ili planinske lance, da bi se zaštitila od invazije stranaca ili uticaja graničnih država. U različitim trenucima svoje historije Rusiju su napadali Poljaci i Litvanci, Šveđani, Francuzi, Britanci i Nijemci, a da ne spominjemo 14 savezničkih sila koje su nastojale srušiti sovjetski režim između 1917. i 1921., a sve s planovima podjele carstva na manje teritorije.
Ukrajina je bila posebno osjetljiva na invaziju stranaca. Bio je to granični kraj između Ruskog Carstva i Zapada (ime joj potiče od ruske riječi "okraina", što znači "periferija" ili "pogranična zemlja") i imala je snažne hkistorisjke veze s poljsko-litvanskim savezom. Ukrajina je takođe služila kao kanal za zapadnjačke ideje i kulturu u Rusiji, uticaj koji ju je učinio vrijednom, ali opasnom za rusku autokratsku državu. Odvajanje Ukrajine od Rusije, glavni prioritet Nijemaca u oba svjetska rata, bio je najbolji i jedini način da se uništi Rusija kao “velika sila”.
Po dolasku na dužnost, 2000., Putinov je cilj bio vratiti Rusiju kao "veliku silu" ponovnom izgradnjom državne ekonomije i izazivanjem "unipolarnog svijeta" kojim dominira Amerika. Renacionalizirajući naftne i medijske kompanije oligarha, koji su svoje bogatstvo izgradili u korumpiranom pravnom haosu u Jeljcinovim godinama, Putinova vlada je prikupila goleme ratne devizne rezerve od izvozne prodaje plina i nafte. Do 2007. ove su rezerve kapitala bile među najvećima u svijetu. Oni su mu omogućili vođenje asertivnije vanjske politike uz istovremeno održavanje prihvatljivog životnog standarda za većinu ruskog stanovništva koje je naviklo stezati pojas u “patriotske” svrhe.
Putin je iznio svoj plan u žestokom napadu na američku globalnu dominaciju na godišnjoj konferenciji o sigurnosti u Münchenu 10. februara 2007. Širenje NATO-a na istok bila je "ozbiljna provokacija" protiv Rusije, koja više neće igrati po starim međunarodnim pravilima. Od tog trenutka Putin je sve više govorio o „rusofobiji“ Zapada, o njegovim „dvostrukim standardima“ i „licemjerju“ i „nepoštovanju“ koje je pokazao Zapad prema Rusiji nepriznavanjem njezinih zabrinutosti.
Velik dio toga bio je ukorijenjen u retorici panslavenskih nacionalista iz 19. stoljeća, čija se antizapadna ideologija temeljila na mitu o “ruskoj duši” i njezinim “duhovnim vrijednostima” kao kontrapunktu materijalizmu Zapada. Njihovo antizapadnjaštvo bilo je pojačano dubokim osjećajem nepravde u odnosu na način na koji je Zapad tretirao Rusiju tokom Krimskog rata (1853-56). Proturuski anglo-francuski savez, tvrdili su na način koji će danas zvučati poznato, da slijede svoje vlastite imperijalne interese, prikriveni pretvaranjem odbrane “slobode” od ruske agresije. Stali su na stranu Turaka protiv Rusije. U činu oružane diplomatije sličnom Putinovoj danas u Ukrajini, car Nikolaj 1. okupio je svoje trupe na turskim balkanskim teritorijima kako bi prisilio sultana da promovira interese Rusije u Crnom moru i Svetoj zemlji, gdje su pravoslavci bili u ratu s Francuzima i podržao katolike u vezi sa pristupom Svetim mjestima.
Nakon poraza Rusije na Krimu, kada su je zapadne sile podvrgle ponižavajućem miru, panslavenski mislioci počeli su tvrditi da je Zapad egzistencijalna prijetnja ruskoj pravoslavnoj civilizaciji. “Evropa,” tvrdio je Nikolaj Danilevski 1869., “nije samo strana za nas, nego čak i neprijateljska; njeni interesi ne mogu biti isti kao naši, a u većini slučajeva bit će suprotstavljeni našim.”
Putin se nadovezao na te ideje u svom konceptu “ruskog svijeta” (Russkii mir), konceptu koji je pridodao odbrani “tradicionalnih ruskih vrijednosti” unutar granica bivšeg Sovjetskog Saveza. Ideju o “ruskom svijetu” promovirao je patrijarh pravoslavne crkve kako bi promovirao svoju duhovnu baštinu iz Kijevske Rusije, vezu prekinutu nezavisnošću Ukrajine; ali ga je prigrabio Putin, koji ga je koristio kao ogranak svoje vanjske politike od 2012. godine.
“Ruski svijet”, rekao je, bio je “porodica” Slavena, Rusa, Ukrajinaca i Bjelorusa, koji su dijelili zajedničku historiju, vjeru, jezik i kulturnu baština iz Kijevske Rusije, prve “ruske” države, između 9. i 13. stoljeća. To je bila slaba historijska osnova na kojoj je Putin opravdavao svoje intervencije u Ukrajini i Bjelorusiji. Nije o njima razmišljao kao o stvarnim i suverenim državama, već kao o mlađim članovima “ruskog svijeta”.
Ukrajina je bila bojno polje za ovaj "sukob civilizacija" (kako je to sam Putin rekao) između Rusije i Zapada. Zemlja je historijski bila podijeljena između svojih zapadnih regija, koje su bile dio Poljsko-Litvanskog saveza, a zatim Austro-Ugarskog Carstva, gdje se naširoko govori ukrajinski i istočnih regija Ukrajine, gdje je ruski bio dominantan jezik. Nakon 1991. nijedna ukrajinska vlada nije mogla zemlju približiti Rusiji ili Zapadu bez opasnosti od građanskog rata.
Ravnotežu su narušila dva događaja. Prvi je bio Putinov dugoročni plan, koji je dobio zamah nakon 2012., da uključi Ukrajinu u Evroazijsku ekonomsku uniju s Rusijom, Bjelorusijom i Kazahstanom. Putin je zamislio da će Evroazijska unija jednog dana prerasti u nešto poput Evropske unije pod ruskim vodstvom, evroazijski blok za suprotstavljanje Zapadu. Druga je bila Majdanska revolucija 2013-14., narodni ustanak protiv proruske Janukovičeve vlade nakon što se povukla iz pregovora za Sporazum o pridruživanju s EU.
Kremlj je revoluciju vidio kao protuzakoniti udar opozicionih stranaka koje je pomagao i podržavao Zapad. Njegovi mediji konstantno su tretirali nacionalističku ukrajinsku vladu koja je zamijenila Janukoviča kao "huntu" koju podupiru "neonacisti" i "fašisti", što je bila gruba propagandna taktiku za pozivanje na ruske nacionalističke osjećaje ukorijenjene u sjećanju na rat kada su neki Ukrajinci surađivali s Nijemcima.
Moskva je optužila Kijev da prijeti “genocidom” nad Rusima u Ukrajini (alarmistička tvrdnja koja se temelji na loše prosuđenoj odluci parlamenta u Kijevu da ukine zakon koji štiti ruski i druge manjinske jezike). U kremaljsku verziju događaja spremno su povjerovali uglavnom u Donbasu i Krimu, čija bi aneksija bila opravdana historijskom obavezom Rusije da štiti njihova prava.
Tokom cijelog ovog rata, koji sada tutnji već osam godina, Putin je insistirao da se Rusi ne bore toliko protiv same Ukrajine koliko protiv Zapada, u obliku NATO-a, na ukrajinskom tlu. U julu prošle godine napisao je poduži članak u kojem je tvrdio da su Ukrajinu, historijskog brata Rusije, njezini nacionalistički lideri i zapadne sile naoružavale u ruskog neprijatelja.
Njegov ton je bio militan: “Najviše odvratno je to što su Rusi u Ukrajini prisiljeni ne samo negirati svoje korijene, generacije svojih predaka, već i vjerovati da je Rusija njihov neprijatelj. Ne bi bilo pretjerano reći da je put prisilne asimilacije, formiranja etnički čiste ukrajinske države, agresivne prema Rusiji, po svojim posljedicama usporediv s upotrebom oružja za masovno uništenje protiv nas.
Zbog toga je, prema vlastitom mišljenju, skupio svoje trupe na granicama Ukrajine da okupira Donbas, ako bude potrebno, prije nego što ga povrate kijevske snage, naoružane i ohrabrene od strane NATO-a. Samo osiguranjem svoje autonomije kroz sporazume iz Minska ili držanjem Donbasa u stanju zamrznutog sukoba, Kremlj se može nadati da će zaustaviti Ukrajinu od pridruživanja NATO-u ili EU-u u sadašnjem obliku.
Sporazumi iz Minska ostaju najbolja i jedina nada za rješavanje ove krize bez većeg rata. To bi značilo demilitarizaciju istočnih regija, čime bi se dobila autonomija unutar decentralizirane, ali suverene Ukrajine. U posljednjih sedam godina postignut je mali napredak u pregovorima, a Putin je sve više frustriran beskompromisnim stavom vlade aktuelnog ukrajinskog premijera Zelenskog, koja, pod pritiskom svoje nacionalističke baze, sada svaki sporazum u obliku prihvatljivom za Rusiju vidi kao čin izdaje Ukrajine.
To je razlog za Putinovo gomilanje trupa na ukrajinskoj granici: to je demonstracija snage, čin oružane diplomatije, da se izvrši pritisak na Ukrajinu.
Ništa od ovoga nije bilo važno u Sovjetskom Savezu, gdje su Rusija i Ukrajina bile republike u višenacionalnoj federaciji gdje su granice bile umjetne konstrukcije. Kada je Nikita Hruščov poklonio Krim Ukrajini 1954. godine, za proslavu tristote godišnjice unije između Rusije i Ukrajine, niko tome nije pridavao veliki značaj. Danas je SSSR daleka uspomena. Veze između Rusa i Ukrajinaca, koje su ujedinjavale porodice, zajednice i industrija su se istrošile, a u rukama nacionalističkih vođa s obje strane, granice između njih postale su oznake etničkog sukoba, borbe za krv i tlo koja prijeti da postane rat punih razmjera.