Nakon što bi se sudarili sa slavenskim utvrdama, svi osvajači od Mongola pa do Napoleona i Hitlerove armade susreli bi se s nemilosrdnom geografijom koja je zemljopisno teško pojmljiva. Međutim, ništa ne bi iznurilo protivnika koji bi pokušao prodrijeti u Rusiju kao rasputica, koja bi izbacila živčani sistem vojske – snabdijevanje. Rasputica je dvosezonska kiša koja iz dana u dan natapa porozno tlo, praveći od njega neprohodnu kaljužu u koju se zaglavljuju vozila različitih gabarita, pneumatika, gusjenica ili konjskih snaga.

Kako su 1941. njemački “Panzer” III tenkovi s motorom snage 265 konjskih snaga ostajali do kupole zaglibljeni u ukrajinskom i bjeloruskom blatu, tako su ovih dana i ruski T-72B3 s motorima snage 1.130 konjskih snaga. Naime, snimke iz okoline Rostova prikazuju desetine ruskih tenkova T-72B3 koji su zaglavljeni u blatu, pri čemu ih se pokušava izvući s građevinskim radnim mašinama. U ovom periodu s obilnim padavinama ravničarski predjeli Ukrajine i Bjelorusije pod težinom oklopnih vozila bivaju doslovno preorani, pri čemu se kretanje dodatno otežava svakim manevrom lijevo ili desno, naprijed ili nazad.

Upravo iz tog razloga se izbjegava pokretati oklopno-mehanizovane jedinice bez vučnih vozova kamionima ili brže i jeftinije željeznicom. Međutim, u formacijskom ustroju motostreljačkih bataljona ruske vojske prisustvo tenkova u vidu tenkovskih vodova zahtijeva razumijevanje za pokretljivost i manevrabilnost neovisno o terenu i uvjetima, pri čemu možemo zaključiti da je rasputica možda i najveći saveznik Ukrajincima s obzirom na to da se po blatnjavom terenu tragovi vozila dosta jasnije uočavaju te ih izviđački dronovi mogu lakše prepoznati i označiti neprijateljske rute za uvođenje jedinica u borbeni raspored. Također, ovih dana javnost je sa zbunjenošću promatrala snimke sovjetskih transportnih aviona “Antonov An-2” iznad Bjelorusije, aviona koji datira iz Staljinovog doba. Naime, učeći na azerbejdžanskim modelima neutraliziranja jedinica armenske protuzračne odbrane, dovitljivi Rusi pokrenuli su stare avione kako bi od njih napravili daljinski upravljive letjelice kao besposadne letjelice (UAV). Isto to su uradili i Azeri dok je trajao oružani sukob u Nagorno-Karabahu, dakle, Azeri su uz pomoć turskih kompanija stare “An-2” avione modernizirali kao besposadne letjelice koje imaju zadatak ući u zračni prostor neprijatelja i skenirati vatrene položaje cijevne, ali i raketne komponente PVO odbrane. Nakon skeniranja meta i sigurnog obaranja zastarjelog i presporog “An-2”, na scenu su stupile turske bespilotne letjelice koje su imale pikirane ciljeve.

Ova inovacija ukazuje da će možebitni i sve izgledniji oružani sukob biti totalan u zastupljenosti svih rodova i vidova, pri čemu se ništa neće prepustiti slučaju. Međutim, ovakvim modelom otkrivanja vatrenih i zasjednih položaja ukrajinske protuzračne odbrane moguće je i primjenjivo samo za sisteme srednjeg i velikog dometa, pri čemu nije moguće efektno pokriti mobilne položaje MANPADS sistema kratkog dometa, koji se mogu ispaljivati s vozila, ali i s ramena obučenih vojnika. I tu dolazimo do poljske donacije poljskih sistema protuzračne odbrane “Piorun”, kratkog dometa, koji zapravo izuzetno konsterniraju Ruse. Suštinski, pored svoje stoljetne rusofobije, koja je plod historijskih silnica, Poljska ima u ukrajinskoj krizi i snažne ekonomske, konkretnije energetske interese. Jednostavno, Poljskoj nije u interesu da “Sjeverni tok 2” proradi, već su njeni interesi okrenuti k SAD-u i distribuciji plina srednjoevropskim zemljama, u prvom redu Njemačkoj. Ovakvim diplomatskim vratolomijama Poljaci na sebe navlače agresiju ruske strane, koja ne krije da iz Kalinjingrada može s balističkim raketama “Iskander” za 2 minuta i 45 sekundi poklopiti Varšavu te ju plotunskim gađanjem doslovno porušiti. S tim da je upravo ovih dana satelitski uočeno pozicioniranje sistema “Iskander” u Bjelorusiji, konkretnije okolini Brjanska, što je nedvojbeno upozorenje Poljacima, koji kao poluga prave pritisak na angažman Sjedinjenih Američkih Država (s kojima održavaju izuzetno prisne vanjskopolitičke odnose), ali i Njemačke, koja se ipak odlučila svrstati, iako veoma stidljivo.

MOŽE LI SE OBUZDATI PUTIN?

U pregovorima i javnim nastupima, manje upućenoj javnosti i analitičarima koji ne razumiju bitnost kontinuiteta, Putinovi zahtjevi djeluju iluzorno maksimalistički. Suštinski, oni jesu maksimalistički, ali je sve ovo Putin obećao na sigurnosnom samitu u Münchenu 2007. godine. Tada je kao drugorazredni lider u očima mnogih zapadnoevropskih birokrata bio izuzetno potcijenjen, i to se sada na neki način vraća svima onima koji nisu vjerovali da Putin može ostvariti izuzetne uspjehe u vanjskoj politici od 2007. do danas. “Mi smo dosegli ključni trenutak kada moramo promisliti o sigurnosnoj arhitekturi globalne sigurnosti”, izjavio je 2007. godine aludirajući na obećanje koje je dano Gorbačovu, obećanje koje je doduše bilo usmeno, a po nekim autorima i garantirano SALT II sporazumom u tajnoj klauzuli. A to obećanje je zapravo finlandizacija svih zemalja bivšeg sovjetskog lagera bez mogućnosti pristupanja NATO-u. Međutim, razlika između one Jeljcinove Rusije i ove danas neprepoznatljiva je s obzirom na ogromne uspjehe postignute u vanjskoj politici uz snažnu kosolidaciju privrede pod firmom demokratske nacionalizacije strateških grana privrede, pri čemu se to posebno odrazilo u energetskom i vojno-industrijskom kompleksu.

Upravo na bazi tih uspjeha i pionirskih prodora u Siriji te nametanja kao globalnog aktera sposobnog projicirati svoju moć i bez nosača aviona i “mehke moći” , kako to radi SAD, Rusija se kao feniks izdigla u Putinovoj eri, što svakako ne mijenja činjenicu izuzetno visoko postavljenih početnih pregovaračkih pozicija, od kojih je polazna premisa Velika ruska strategija geopolitičkog i geostrateškog repozicioniranja, kako u Kremlju kažu, “anglosaksonske sfere utjecaja”. Za Putina conditio sine qua non jeste rekonceptualizacija istočnog krila NATO-a, koji je za Rusiju, historijski uglavnom ugroženu iz dubine Zapadne i Srednje Evrope, zapravo geostrateški determinizam. S ukrajinskom krizom, uz malu cijenu, Putin je u maniru iskusnog šahiste dao pješaka da bi ugrozio prvi red protivničkih figura. Dokaz tome jeste za sada još uvijek stidljivo proklamiranje NATO-a kao vojno-političkog saveza rezerviranog za osovinu Washington – Berlin. U prilog tome ide i nedavno objavljeni esej u najprominentnijem američkom časopisu za vanjsku politiku Foreign Affairs, naslovljen vrlo sugestivno kao Time for NATO to Close Its Door (Vrijeme je da NATO zatvori vrata). Suštinski, tek sada se osjete sve pod tepih sklonjene kulturološke, etničke, religijske, nacionalne, tradicionalne i sve druge konvergentne i zajedničke determinante svih zemalja iz bivšeg Varšavskog pakta, a koje su apsorbirane 1999. godine u NATO. Svojim djelanjima u Ukrajini i otvaranjem igre tako da ima bezbroj kombinacija Putin je opet natjerao protivnika da još jednom razmisli može li pokrivati cijelu Istočnu Evropu i istovremeno imati povjerenje u sve svoje članice.

S druge strane, ono što je uspio sporazumima “Minsk I” i “Minsk II” Putin sada želi i sprovesti putem pacifikacije i demilitarizacije, koja za jednu stranu znači aneksiju Donbasa i Krima, a za drugu pobjedu bez ispaljenog metka. Zapravo, cjelokupna muka po NATO leži upravo u kreiranju sporazuma iz Minska, koji su bili, suštinski, zmaj od papira koji je samo pomogao konsolidaciju proruskih partikulariteta u Ukrajini. Zbog toga taj nebranjeni prostor, kao rupa u sporazumu, nastojat će kapitalizirati Kremlj kroz inicijative za priznanje nezavisnosti teritorijalnih partikulariteta koje je Rusija stvorila u Aphaziji i Južnoj Osetiji.

DAN POSLIJE SUTRA I ODGOVOR ZAPADA

Koliko su zapravo svi duboko uvjereni u uspješnost sankcija Rusiji, govore i naslovnice svjetskih medijskih kuća kojima su sankcije postale bojni poklič. Stoga je bitno dati pojašnjenje i razgraničiti mogućnosti sankcija Rusiji na: upozoravajuće i radikalne. Suštinski, upozoravajuće sankcije bi bile sve vrste sankcija koje ne bi implicirale oružani sukob NATO-a i EU s Rusijom, već bi podrivale njenu ekonomsku moć. Naprvu, naravno, misli se na obustavu “Sjevernog toka”, ali unatoč svemu, bio bi to udarac koji bi više zabolio sve osim Rusije, s druge strane se protežira isključivanje Rusije iz SWIFT sistema bankarskog poslovanja na međunarodnom nivou, ali čak ni ta vrsta sankcija ne bi ozbiljnije naštetila Rusiji, koja odavno ima razvijen pandan u saradnji s Kinom.

S druge strane, radikalne sankcije imale bi implikacije na sve države u Evropi pa i šire. Za Rusiju bi teško pale opstrukcije u izvozu, pogotovo kada govorimo o izvozu pšenice, pri čemu Rusija proizvodi i izvozi gotovo pa trećinu svjetske pšenice. Slično je i s distribucijom gasa i nafte te blokiranjem velikih ruskih banaka, pri čemu govorimo o koracima koji vode u eskalaciju čije je dalekosežne implikacije gotovo pa nemoguće percipirati. Stoga rješenje nije i ne može biti u sankcijama već u pregovorima za stolom u kojem će Ukrajina nositi ono što joj drugi skroje, pri čemu, uzimajući u obzir konstelaciju snaga, ali i riješenost aktera, pred Ukrajinom je dilema: Federalizacija države s nekoliko autonomnih pokrajina s mogućnošću veta ili oružani sukob u kojem će ostati sama?