O čemu bih sasvim rahat mogao napisati koju riječ? O prvom svjetskom Javnom Zločinu nad Bošnjacima 1992–1995?
O ratnom ramazanskom somunu?
O tome da ću, gdje god da odem, naići na ljude?
O tome da bi sarajevski muslimani pojedinačno trebali da se smanjuju a zajedno da se povećavaju — jačaju i rastu?
O tome da bi barem oni Bošnjaci koji se prifaćaju Allahova, dž. š., užeta trebalo da halaljuju jedan drugome – da džemati izabiru ljude koji će miriti međusobno zavađene i uvrijeđene?
O tome da se kulturna Evropa, ako je kulturna, mora opredijeliti za kulturu Bošnjaka, jer se u Bosni i Hercegovini uništava samo bošnjačka kultura (nemaju tu nikakve tri iste strane)?
O tome da je Sarajevu skinut s vrata jedan kamen ali da bi mu mogla biti svezana nova dva?
O tome da je ispod granata nekako odjednom došao ramazan?
O tome da već stotinu i sedamdeset godina iz Bosne odlaze najdrčniji ali da je Bosna, hvala Allahu, posijana takvim sjemenom da svaki put iznova rađa onima koji ostaju? Ni o čemu ja ne mogu rahat napisat koju riječ!
Zašto?
Zato što sam siromah čovjek odvajkada.
Zato što nijednog čovjeka ničim nisam kupio ni uza se svezao.
Zato što nikoga ne lažem i ne varam; nudim koliko imam i vučem koliko mogu.
Zato što se ne vezujem uz moćna pojedinca, nego uz pravdu i svoj narod. Neka je ovo slovo bez milosti.
Neka su ove novine hladno ogledalo.
Ali sve dok moja duša može ponavljati OVO JE BOSNA, ja ću makar žudjeti za tim da rahat i serbez napišem koju riječ!
Valjda će, ako Bog da, i taj dan jednom osvanut!
Zato pusti me ili da prođem ili da umrem!
(Nedžad Ibrišimović, Ruhani i šejtani inspiracija, Sarajevo, LUBiH, 2013)
