Rat, rastući troškovi i domaći pritisci vuku evropsku populističku desnicu u različitim pravcima.

Rat koji SAD i Izrael vode protiv Irana otkriva sve veći problem. Ono što je nekada izgledalo kao koherentna politička usklađenost, sve je više narušeno realnošću upravljanja u nestabilnoj globalnoj ekonomiji. Ideološki afinitet je jedno, ali nacionalni interes je nešto sasvim drugo.

Izborni poraz mađarskog premijera Viktora Orbana od opozicionog lidera Petera Magyara dodaje još jedan sloj ovoj promjeni. Ovo je više od puke promjene na unutrašnjoj političkoj sceni.

Orban je godinama bio oličenje konfrontacijske strategije krajnje desnice u Evropi, koja se oslanjala na veto i institucionalne opstrukcije kako bi iznutra oslabila evropsku saradnju.

Istovremeno, Orbanova vlada je finansirala i njegovala širu mrežu istomišljenika u SAD-u i Evropi putem konferencija i "think-tank" organizacija sa sjedištem u Budimpešti.

Nostalgija ga vuče

Za veću moć u Briselu: Mađar želi vratiti Austro-Ugarsko Carstvo na mapu

Kako bismo razumjeli ovu promjenu, korisno je pogledati koliko se brzo promijenio politički kontekst.

Još prošle godine, skupovi poput Konferencije konzervativne političke akcije (CPAC) u Mađarskoj i Poljskoj prikazali su samouvjerenu i naizgled ujedinjenu evropsku krajnju desnicu, dodatno osnaženu prisustvom visokih zvaničnika iz kruga Donalda Trumpa.

Danas je taj osjećaj jedinstva pod pritiskom. Podrška koja je nekada signalizirala političku bliskost, poput podrške Orbanu od američkog potpredsjednika J. D. Vancea, sve više postaje teret.

Ujedinjeni samo u nezadovoljstvu

Taj raniji osjećaj jedinstva počivao je na zajedničkom svjetonazoru - nacionalni suverenitet na prvom mjestu, migracije kao prijetnja i skepticizam prema međunarodnim pravilima.

U tom smislu postoji oblik "ekstremnodesničarske internacionale", labava saradnja kroz koju se stranke ideološki međusobno podupiru i povremeno strateški koordiniraju.

Ali ta saradnja je oduvijek sadržavala inherentnu napetost, tj. šta se dešava kada se politika "nacija na prvom mjestu" jedne zemlje sudari s istom takvom politikom druge zemlje?

Na prekretnici

Nova mapa utjecaja u EU: Kako su Irska, Slovenija i Španija pokrenule oluju protiv Izraela

Rat oko Irana stavio je ovu tenziju u centar pažnje. Kako cijene energenata rastu, a evropske vlade interveniraju da zaštite svoje ekonomije, politički prioriteti se udaljavaju od ideološkog usklađivanja i okreću prema unutrašnjim potrebama.

Italija pruža jasan primjer.

Meloni istupa iz redova

Giorgia Meloni se dugo pozicionirala kao bliska saveznica Trumpa. Međutim, kako su političke i ekonomske posljedice rata s Iranom postale vidljivije u Italiji, njen stav se promijenio.

Blokirala je američki pristup italijanskim vojnim bazama i obustavila automatsko obnavljanje italijanskog odbrambenog sporazuma s Izraelom.

Time je dala prednost domaćim interesima nad ideološkom odanošću.

Sličan pomak može se vidjeti i u Njemačkoj.

Krajnje desna Alternativa za Njemačku (AfD), koja se prethodno svrstavala uz Trumpov program, sada zauzima oprezniji stav.

Rat protiv Irana uživa malu podršku među biračima, naročito uz rastuće ekonomske pritiske. Ono što se predstavljalo kao ideološko svrstavanje, sve se više doživljava kao politički teret i odgovornost.

Analitičari otkrivaju

"Moramo držati distancu": Zašto evropski desničari okreću leđa Trumpu

Čak i u Velikoj Britaniji pojavljuju se kritike.

Nigel Farage, dugogodišnji poštovalac Trumpa, opisao je njegovu retoriku o Iranu kao pretjeranu. Ranije tenzije, poput Trumpovog prijedloga o aneksiji Grenlanda, već su uznemirile evropske saveznike, ističući transakcijski pristup vanjskoj politici koji partnere tretira isključivo kao pregovaračke adute.

Ovi događaji nisu izolirani. Oni ukazuju na širi obrazac - stranke krajnje desnice mogu biti međunarodno povezane, ali one djeluju iz fundamentalno nacionalne perspektive.

Sve dok se protivnik nalazi izvan nacionalnih granica, bilo da je to "Brisel", "migranti" ili "globalne elite", ova napetost ostaje savladiva. Ali kada nacionalni interesi dođu u direktan sukob, granice ove logike postaju jasne.

To ne znači da krajnja desnica gubi utjecaj. Ona ostaje moćna snaga širom Evrope, s jakim izgledima na predstojećim izborima u Njemačkoj i Francuskoj.

Ono što se mijenja nije njeno prisustvo, već njena metoda. Rat u Iranu otkriva ključnu kontradikciju - pokreti izgrađeni na nacionalnom sebičnom interesu teško održavaju stabilne saveze.

Bez Washingtona, preostaje im Brisel

Kako usklađenost s Washingtonom slabi, stranke krajnje desnice u Evropi suočavaju se sa strateškim izborom. Umjesto da se direktno sukobljavaju s Evropskom unijom, mogle bi se sve više angažirati unutar nje, koristeći je kao instrument nacionalne politike.

Kada Washington krene u drugom pravcu, Evropa postaje rezervna opcija.

Ono što se nekada činilo kao najjači razlog za protivljenje evropskim integracijama, paradoksalno, može dijelove krajnje desnice približiti Uniji, ali ne iz uvjerenja, već iz nužde.

Ova promjena ne označava kraj, već tranziciju.

Planovi Kremlja

Putin u potrazi za novim Orbanom: Ko će biti ruska krtica u EU

Pitanje je hoće li stranke krajnje desnice nastaviti slijediti model suprotstavljenih nacionalnih interesa ili će umjesto toga konsolidirati pragmatičniju strategiju rada unutar evropskih struktura kako bi unaprijedile svoje ciljeve.

Za EU ovo nipošto nije trenutak za opuštanje.

Lideri poput Roberta Fica i Andreja Babiša i dalje su utjecajni, dok nedavni izbori u Bugarskoj naglašavaju kontinuiranu privlačnost otvoreno proruskih stavova.

Ishod ove promjene je neizvjestan, ali trenje između nacionalnih interesa i ideološkog slaganja vjerovatno će postati odlučujuća karakteristika evropske politike, piše EUobserver.