Ne volim jesen. Barem ne ovu u ratu. Treću ratnu. Nekada nas je, prije rata, nastavnica likovnog Rosa tjerala da u prve jesenje dane izađemo ispred škole ili da odemo do Karagina Polja, na livade koje su se nalazile između rijeke Stupčanice i listopadne šume. Odmah do pilane. Ondje bismo slikali, u mom slučaju, meljao bih tempere na listu bloka 5, pokušavajući prenijeti sve te boje: žute, narandžaste, smećkaste. One umiruće boje, kada se iz zelenog lista istisnu i posljednji sokovi života, prije nego će otpasti, požutjeti, postati braon, potom crn, koje će vjetar odnijeti negdje na tlo, a potom upokojiti zemlja. Sada, kada bi nastavnica Rosa bila tu, koristio bih samo dvije boje, crnu i sivu, i ne znam da li bih uspio opisati sve ovo ratno ništavilo što ga donosi godišnje doba koje prethodi zimi.
Jesen ogoli grane, pa smo još vidljiviji s položaja, s brda na kojima se ukopala četnička vojska. Jesen donosi i tamu, crninu, osjetno skraćuje dan... A dan je svjetlo, toplina, radost, igra... To je godišnje doba što donosi duge kiše i niske temperature. Ovo je i vrijeme rezanja, cijepanja, brujanja motornih pila. Mora se biti oprezno! Blizu je linija na Pridvorici. Blizu je i Jelik. “Sine, hajd’ uđi da nešto pojedeš. Neće ćutuk pobjeći!”, zove me mati. Još mi nešto govori. Ne mogu čuti od zvuka motorne pile u blizini, poviše kuće Krča.
Ulazim. Samo što sam zatvorio začu se zvižduk. Pozdrav s Beka ravni. Bum-bum. Razliježe se negdje u blizini eksplozija, noseći sa sobom komade cigle, crijepa, betona, kamena, ko zna čega...
Po jačini znamo da je udarila u nešto tvrdo, da je blizu i da je većeg kalibra. Vjerovatno haubička. Na sigurnom sam, u podrumu. Sjedam za stol. Mati je pripremila grah sa suhim mesom. “A da pričekaš malo”, govori mi djed. “I da ćuskije padaju, valja meni jesti. Ima još pet metara za iscijepati”, odgovaram više kroz šalu nego ozbiljno.
Zatim se ponovo začu zvižduk. Detonacija je zatresla kuću. Geleri su parali zrak. “Opet u Srcanovu. Jedanaesti direktni pogodak”, rekoh, “To vodiš i statistiku. Ma nema, pravi si”, komentirao je djed. Nestalo je struje. Vjerovatno je vod prekinut, prerezan oštrim, toplim željezom... Razmišljam, sad ću ručati pod svijećama – romantično.
Već je pao mrak. Ništa od cijepanja. Još jedno veče ćemo provesti poput krtica. Bez svjetla. Bez radija. Bez čitanja. Za dva dana je škola. Morat ću rano ustati dok je dana. Imam historiju i bosanski za učiti. Ovako sjedim u mraku i tmini. Ne radeći ništa. Sumrak civilizacije. Ležim. Nazor. Zaspati ne mogu. Sutra me čekaju drva. Možda se bolje odmoriti.
I
Probudi me nekakav nekarakterističan, meni stran zvuk. Nisam ga prije čuo. Isprva mi liči na cviljenje. “Je l’ ono pas, vuk... Šta li zavija onako?”, upitah mamu, koju sada jasno vidim kako sjedi preko puta u fotelji i plete pod svijećom. “Ha, ha, ha...”, odmahnu rukom, “to je naš ‘pjevač’. Dobro si rek’o. Zvuči kao zavijanje”, odgovori mama.
Ne mogu izdržati, uzimam bateriju, osvjetljavam put i izlazim ispred kuće. Sve je crno. Prst se pred okom ne vidi. Vjetar nosi glas, lokalnog pijanca, “pjevača”, posrnulog čovjeka, ogrezlog u alkoholu, koji i posljednji novac žrtvuje za “veselu kapljicu”. Odzvanja nerazgovijetno deranje, odbija se od krševa, potom gubi u noći: “...Četniciiiiiiii, četniiiiiiciiiiiiii... Ima li ko jačiiiiiiiiiii... Mujo kuje, Mujo kujeeeeeeeeeeee...”
“Pssst. Šta radiš?”, upita me električar Muharika, koji se pojavio odjednom ispred mene. “Slušam koncert”, odgovorih. Smijemo se. “Super kad si tu. Dođi malo ovdje, posvijetli mi”, reče mi Muharika. Uzeo je dva komada žice, spojio. Potom zavio u crnu izolir-traku. “Hajd’ sad ćao. Odo’ da ti donesem malo struje”, kaza električar. “Evo ti kanta”, pantomimom glumimo da mu bacam kantu, a on da je hvata. Šalimo se, kao da se električna energija može donijeti u nečem što ima oblik, na način kao da je struja voda...
Ulazim u kuću. Zasja svjetlost. Palim radio. Radio Bosne i Hercegovine, uživo iz studija “Glasa Amerike”. “Američki veleposlanik u Zagrebu danas je izjavio da je očuvanje Republike Hrvatske u avnojevskim granicama američki nacionalni interes... O unutarnjem ustrojstvu da se razgovarati. Američka administracija će sa svojim evropskim partnerima, predstaviti sveukupni plan za okončanje neprijateljstava u Republici Hrvatskoj...”, govori spiker.
Muharika je ušao u prostoriju dok smo slušali radio. “Eto, dogovorit će se. A Bosna? Čiji je ona nacionalni interes? Ko će se za nas zauzeti?”, reče Muharika. Djed se promeškolji. “Hm, i ti sam znaš odgovor, Muhareme! K’o i uvijek. U se i svoje kljuse! Što se izborimo, to ćemo i dobiti”, kaza djed. Potom je ugasio radioprijemnik. Nastala je tišina. “Gospođa Evropa neće nam ništa pokloniti, a niti njeno čedo Amerika. Gledat će samo svoje interese!”, dodade djed.
Opet je ne trenutak nestalo struje. “Eto posla”, reče Muharika. Taman kada je krenuo izaći, sijalica je ponovo zasijala žutom svjetlošću. Muharika se vrati. “Ova ti je naša domovina k’o elektromreža. Trči, trči, popravljaj, pa dođe malo struje i sve tako. Kad gledaš koliko je toga uništeno, neki se ne bi usudili uopšte pustiti vod. A opet mi pustimo, i to nekako funkcioniše! Granatiraju, pucaju, ruše – mi popravljamo, iznova i opet, gradimo, dograđujemo, improvizujemo... Jednom će oni morati s brda, a mi ćemo ostati ovdje”, obrazlagao je svoju teoriju Muharika. Potom je izvadio kesu s duhanom.
Napravio je cigaretu, dodao djedu, potom je istu napravio i za sebe. Uzaludno mu je djed dodavao mašinicu. “Ne znam ti ja s tim, Nedžmija, ’vako je ljepše, međ’ prste”, reče Muharika. “Skidao” sam svaki potez. Doista je bilo nečeg, barem meni, jedinstvenog i lijepog u tom ritualu: uzmeš koji gram duhana među palac, kažiprst i veliki prst lijeve i desne ruke, onda tu gutu vrtiš poput kakvog valjara kako bi se dobio oblik sličan cigareti. Zatim se presjeku krajevi, ispljune višak duhana ili pak odvadi. Ta strana se potom prinosi ustima, a drugi kraj vatri, dok duhan ne počne proizvoditi karakterističan miris... Moram priznati, dopadao mi se taj vonj paleži, dok gori duhan, a prostorijom se širi dim.
II
Taman smo ispratili Muhariku, kada je neko snažno zalupao na vrata. Djed oprezno priđe vratima. “Ko je?”, upita. S druge strane poznat glas. Komšija O. “Uđi, kako si, komšija?”, reče djed. “Selam alejk. Nije dobro”, othuknu O. “Šta se desilo, pobogu, da nije neko bolestan, ranjen?”, upita djed. O. odmahnu glavom: “Ma jok. Nije to. Mislim, sve je dobro... Žena, djeca, dolje su u Žunovi... Nego...” Stao je na trenutak pa nastavio: “Uzrujalo me što sam vidio večeras. Provalili su mi ponovo kući. Ondje gdje smo sklonili stvari. Barem ti znaš, Nedžmija, koliko smo izdvajali da kuće napravimo. A sad, hajd’ što ovi hojrati s brda ruše, već više me boli što pljačkaju ovi naši...” Ponovo je zastao, pa potom povišenim tonom rekao: “Banda! Da mi je samo znati ko. Ovim bi mu rukama presudio.” Stisnuto je šake kao da će nekoga boksati. “Pa... mislio sam Vas zamoliti, ako imate kakve posteljine... Došao bih spavati sutra večer kući, na spratu. Moram ga uhvatiti. Ovo je drugi put da mi neko provaljuje”, objašnjavao je O. “Već ti je hladno navečer. Smrznut ćeš se. Šuplje ti je na spratu, bez prozora...”, reče djed. “Sve znam, dobro ću se pokriti... Jedino ću ih tako uhvatiti. Neće posumnjati...Ako vide svjetlost ili ako nešto prislonim uz prozore, bojim se da će me to odati”, objašnjavao je O. “Ako baš insistiraš, evo posteljine, pa nek’ je s hajrom, da ga uhvatiš”, reče mati dok je iznosila ono što smo imali viška od jorgana, jastuka u slučaju da iznenadno dođe neki gost, putnik-namjernik... Uostalom, ko bi i došao na gotovo prvu liniju, posljednju ili pretposljednju naseljenu kuću prije fronta?!
III
“Bam, bam”, začula su se dva pucnja. Momentalno smo bili na nogama. Djed je upalio poteznu lampu, išareteći mi da ne palim svjetlo. Izvadio je ispod kreveta pištolj CZ 7,62 mm, otkočio ga i lagahno pošao naprijed. Ne znam koliko je to trajalo, već smo, mati i ja, bili pred ulaznim vratima noseći police s knjigama, kako bi pritisnuli vrata ako neko pokuša provaliti. U glavi milion pitanja. Šta se dešava? Je su li četnici prodrli? Je li neka diverzantska jedinica? Je su li izviđači? Je li pukla linija? Koliko ih ima? Čime raspolažu? Osluškivali smo... Svaki je šušanj zlokobno zvučao.
Začula se škripa, neko je zakačio plastični pokrov koji smo stavili preko naslaganih daski, odmah ispred ulaza. Očito da se šunjao, da je bio ispred ulaza. Rastao je strah. Rastao je pritisak. Jesmo li okruženi? Potom se začu, parala je zrak naredba, kao u akcionim filmovima: “Stoj. Pucat ću!” Ponovo klepet, kao da je neko potrčao. “Bam!” Odjeknuo je i treći pucanj. Potom se začuo vrisak: “Aaaaaaaaaaaaaaa... Aaaaaaaaaaaaaaa... Ubi me balijaaaaaaaaaaaaaaaaa, ubi me balijaaaaaaaaaaaaa...
Nisam mogao više izdržati tu neizvjesnost, morao sam vidjeti šta se dešava. Protrčao sam na balkon drugog sprata, uprkos tome što me djed pokušao rukom zaustaviti. Jasno sam mogao vidjeti, već se počelo i razdanjivati, komšija O. stoji, odlaže pištolj, pritiska rukom nogu drugoj silueti. Ne mogu jasno vidjeti, isprva. Čini mi se poznatim. Prepoznajem po dugoj, neurednoj kosi “pjevača”. I dalje vrišti i ponavlja “ubi me balijaaaa”. S druge strane ceste trči policajac. Potom još jedan. Nešto pokazuje rukama. Onaj prvi policajac dere sa na O. i “pjevača”. Ne mogu razumjeti šta govori. Potom otkida komad potkošulje s “pjevača” i mota mu oko noge. Krv se razlijeva po bijeloj tkanini. Dolazi kombi Doma zdravlja. Ubacuju ranjenika u kombi, a potom svi nestaju.
Saznat ćemo navečer da je “pjevač” pokušao provaliti. Komšija O. je pripucao. Prostrelna rana. Ništa ozbiljno. Nisu bili četnici! Odahnuli smo. Završio se još jedan neobični ratni vikend. Sutra moram u školu. A nisam ništa učio. Ili možda i jesam? Ono što se teško može naći u udžbenicima, što se teško da opisati – životna, iskustvena škola.
