“Doista se ne bih miješala u izbor. Amela ima sve petice pored još jednog učenika, ali ja sam i njena majka. Bilo bi neprimjereno...”, rekla je Sena, naša nastavnica bosanskog jezika i mama naše školske drugarice Amele. Prekinuo je Plećan, komandant Olovske brigade, riječima: “Naravno, naravno... Al' pošto se radi o dječaku (pogledao je u mene, dok smo Amela i ja još uvijek stajali), on će se znati džentlmenski ponijeti, dat ćemo ovaj školski pribor Ameli kao nagradu...”
Bilo mi je i drago, ipak sam imao simpatije prema Ameli, a u isti mah i krivo jer mi je izmaklo priznanje. Nakon uručenja nagrade, komandant je održao govor u razredu: “Dragi učenici i učenice, živite u izazovnom vremenu, onom u kom se piša naša historija, kojim se određuje naša budućnost. Armija RBiH garant je našeg opstanka na ovim prostorima. Zajedno s našim civilnim rukovodstvom opredijeljeni smo da sačuvamo domovinu. To nam daje okvir da sačuvamo naš narod i civilizacijske vrijednosti koje baštinimo. Ondje gdje su naša vojska i policija sačuvane su sve bogomolje, zajednički život. Svjedoci smo da su u Evropi, nakon pada željezne zavjese, vode suprotni procesi. Dojučerašnji neprijatelji se ujedinjuju, prave se mostovi između naroda... Nijemci, Francuzi, Englezi, Italijani, skandinavske zemlje su u evropskoj zajednici. Uskoro će im se pridružiti i istočnoevropski narodi: Česi, Poljaci, Mađari... Srbijanski režim na čelu s Miloševićem izabrao je drugi put. Osvajački rat. Istrebljivački rat. Ono što okupira srpska vojska ondje nema mjesta za druge, ruše se džamije, katoličke crkve, čak i groblja, zatire se svaki oblik postojanja. Svjedočimo ubijanjima, silovanjima, mučenjima, logorima, protjerivanju... S druge strane, mi se borimo da svi u Bosni imaju jednaka prava. Na našoj strani je demokratski svijet. U ovoj borbi mi ćemo izaći kao pobjednici! Zla je puno, al' će dobro pobijediti. Vaše je (pogledom je prošao pogledavši u svaki red) da budete najbolji i da dobro pamtite, da prenosite jednog dana novim naraštajima. Da se više nikada ne ponovi na ovim prostorima!”
Završio je govor i ujedno posjetu isturenom odjeljenju OŠ “Hasan Kikić”, koja se nalazila u podrumskim prostorijama jedne porodične kuće u selu Kišići.
Bio je to ujedno i posljednji čas prve ratne školske godine. Konačno! Završio sam šesti razred u prvoj sedmici aprila 1994. godine. Prva ratna godina. Skraćena. S prekidima. Četiri dana u sedmici. Tridesetminutni čas. Bez likovnog, muzičkog, fizičkog. Da nije bilo rata, peti bih završio u junu 1992, a šesti u junu 1993. Ovako sam oba završio u aprilu. Peti je bio prekinut uslijed početka rata u Sarajevu u aprilu 1992. godine. Godina je naknadno priznata na osnovu ocjena u trećem tromjesečju. Šesti je trajao između ofanziva, okončan je u aprilu 1994. godine. Naredne sedmice krećemo u novu školsku godinu.
Plan je završiti narednu školsku godinu do septembra. A onda bi trebalo startati nova, uvjetno rečeno, normalna školska godina. Nova normalnost. Ona u ratnim uvjetima. Ako ne bude ofanziva, pomjeranja, granatiranja... Suviše je faktora “ako”. Ipak, u konačnici, završila se školska godina u Osnovnoj školi “Hasan Kikić” u Kišićima i Kovačima, Solunu, Čuništima, Milankovićima, svim onim punktovima, selima gdje je bilo djece. Pješke su dolazili nastavnici, prekidala se nastava, s mukom se dolazilo do nastavnih sredstava, prostora, donosila su se drva od kuće, od učenika, nisu svi imali udžbenike, posuđivali bi jedni drugima, dobijali smo školski pribor iz humanitarne pomoći, tanke svijetloplave sveščice s natpisom UNCHR-a. Prekidala se i ponovo otpočinjala nastava. Nastavni proces nije stao, a to je bila pobjeda naroda ovog kraja!
II
Poseban je april u dolini Krivaje. Propupaju sve voćke zastupljene u ovom kraju: jabuke, kruške, šljive, trešnje... Domaćini već prekopavaju zemlju, pripremajući je za sadnju. Počeo je raditi i “aran” – mala brenta. Izrezuju se trupci u daske, potrebne ondje negdje gdje se gradi. Otvoreni su putevi, bosanska građa je dobrodošla na inostrana tržišta. Osjeća se novi zamah, došlo je proljeće nakon zime! Došao je dašak slobode nakon iscrpljujuće blokade.
Ležim na livadi, najboljem prirodnom, zelenkastom ćilimu, promatrajući proplanke, visove Konjuha ondje poviše sela Bukov Do, nestvarno lijepo nebo i kao nacrtane oblake. Eh, da znam crtati! Sve je oživjelo, i zelene travke, i hajvani, ovce i krave, i ljudi, i zrak je nekako drugačiji, tek na moment osjetim garež, neko je prilikom čišćenja palio travu.
Mati je vani ispirala veš. Bože, nisam ni znao koliko je olakšanje imati veš-mašinu, imati struju! Vraćeni smo, možda, pedeset godina unazad, ali smo opstali, uprkos obruču, dvjema neprijateljskim vojskama, usprkos analizama, ovim i onim mišljenjima vojnih stručnjaka! Ponosno stoji bosanski čovjek na ovom prostoru, izmučen, izubijan, na momente gladan, u strahu, u ljetnoj žegi, pod snijegom i ledom, u naizgled nepodnošljivim uvjetima odolijeva i silnoj tehnici i mračnim planovima. Stoji mali veliki čovjek, i dalje u zemlji Bosni, neporažen! Borba će se nastaviti, koliko će rat još trajati? Hoće li doći vrijeme da i ja puške uzmem? Gledam vojnike na cesti, izlaze iz Vasvinog restorana. Znači li to da je ponovo otvoren?
Vidim i poznato lice Raifa K. iz Olova, vozač šlepera. Stao je s onim vojnicima. Kratko razgovarao. Zatim se uputio ka selu. Krenuo sam ka domu. Utom sam vidio i Raifa kako prilazi ulaznim vratima. “A tu ste? Kako si porastao, k’o da iz vode rasteš? Kako ste? Ovdje ste, znači?”, upita Raif. “Evo nek' se nađe.” Dodao je mami kesu s mladim krompirom. “Hvala. Koliko sam dužna?”, upita mati. “Ništa. Prolazio sam kroz Makarsku. To je tamo bagatela”, reče Raif. “Hvala još jednom. Puno nam ovo znači. Jesi li za kahvu”, upita mati. “Može! I čašu hladne vode. Nek’ otekne”, odgovori Raif.
Bila je to prva roba koju smo dobili nakon deblokade, izuzimajući brašno koje sam “zaradio” pretovarajući prevrnuti kamion. Obradovao nas je s još jednom viješću. “Došao sam vam reći da vam je i Ramo M. poslao paket potrepština iz Njemačke. Konvoj koji su organizovali naši ljudi. Mislim da će sutra biti u Čuništima, u skladištima ‘Merhameta’”, ispričao nam je. Nije dugo sjedio. Radovao sam se poput malog djeteta. Bit će sigurno u paketu nekih slatkiša. Čokoladu nisam vidio nekoliko mjeseci. Tropsko voće također. Nekada neke blagodati, poput otvorenih puteva, mogućnosti kretanja ljudi, roba, uzmemo zdravo za gotovo. Sada smo ponovo otkrivali sve te blagodati, jednu po jednu, onako kako su dolazile.
III
“Molim te, moramo ići”, rekoh mami. “Al’ daleko su Čuništa, ne mogu po ovom suncu pješačiti 9-10 kilometara, kad bude Nusretu usput”, govorila je mati. Nisam slušao, i dalje sam insistirao. Na kraju sam dovukao bicikla, svoje i posuđeno od Anere za ovu priliku. Mati se nasmijala. “Kako si samo uporan kad je tebi nešto bitno. Da si takav i kad nešto treba raditi, gdje bi ti bio kraj”, blago me korila.
U Čuništima smo bili za sat i po. Otišli smo do Seada M., direktora “Merhameta”. Poslao nas je u kancelariju do njegove. Administrativni radnik provjeravao je spisak. Jedan pa drugi. Nisam mogao iščekati. Bili smo na tom drugom spisku. Odveo nas je do magacina. “To je vaše”, rukom je pokazao na poveći paket. “Kako ovo prevući?”, mati je glasno izgovorila. “Evo, imaju ovdje vreće, pa podijelite i na korpe! Vukao je poni i više”, reče radnik u skladištu. “Samo morate dopuhati gume. Odoh po pumpu”, dodade radnik.
Na povratku je mati, od umora, od sunca, od puta, negdje oko Crnog Potoka pala s bicikla. Rasule su se one namirnice po cesti. Pritrčah. Prošla je srećom bez ozljeda. Prepakovao sam namirnice. Primijetih da su se čokolade prilično razbucale pod suncem.
Došli smo u selo oko tri. Izašao sam s drugovima podijeliti tristogramsku čokoladu. Donio sam prilično rastopljenu čokoladu s lješnjacima. Drugovi su se vratili po kašike. Pukla je smećkasta smjesa kakaa i lješnjaka dok si rekao keks. Nakon mjeseci apstinencije smazali smo čokoladu. Našoj sreći nije bilo kraja.
IV
Krenuo sam u sedmi razred. Pozvala me nastavnica Sena. “To je za tebe”, reče. U kesi je bio školski pribor s posvetom na moje ime. Pisalo je još: “Za odličan uspjeh i zalaganje.” “Komandant je poslao”, reče nastavnica. “Hvala”, izgovorih na jedvite jade i vratih se u klupu onako usplahiren.
“Eto, vidiš, svaki rad se isplati”, dodade nastavnica. Bilo mi je drago. Razmišljao sam o onome što je rečeno. Svaki trud se isplati! Samo nekada treba sačekati, osaburati. Toliko se toga lijepog desilo u posljednja dva-tri dana, nakon iscrpljujućih dana opsade, ofanziva, pritiska... Pitao sam se smijem li se radovati, onako nepatvoreno, punim srcem, bez zadrške, bez primisli. Rat je, ipak. Hoće li nas opet nešto poklopiti?