Dvije izraelske vojnikinje koje su ove sedmice oduzele sebi život nisu samo tragične, izolirane statistike. One su dio simptoma duboke, sistemske krize koja nagriza najvažniji stub izraelske države – njene Odbrambene snage (IDF). S brojem samoubistava među vojnicima koji je od početka godine dosegao zastrašujućih 16, postaje jasno da rat u Gazi ne proizvodi samo vanjske neprijatelje, već i uništava vlastite vojnike iznutra.

Ovi incidenti, koje je izraelski list Haaretz škrto objavio, otvaraju prozor u mračnu realnost skrivenu iza propagandne mašinerije o herojskoj i nepobjedivoj vojsci. Jedna vojnikinja, pripadnica mješovitog borbenog bataljona "Bardelas" stacioniranog na granici s Egiptom, i druga, koja je obavljala "povjerljivu funkciju" u vojnoj obavještajnoj službi u bazi Glilot, predstavljaju dva lica istog sloma: traumu direktne borbene linije i psihološki teret obavještajnog rata koji se vodi iz mračnih soba.

Podatak da je 16 vojnika izvršilo samoubistvo u prvih šest mjeseci 2024. godine već je alarmantan. Kada se tome doda informacija da je još najmanje devet vojnika, aktivnih i rezervista, diglo ruku na sebe dok su bili van dužnosti, shvatamo da je problem daleko veći nego što se zvanično priznaje.

Međutim, prava slika užasa vidi se u podacima iz prethodnih godina. Informacija da su "22 vojnika izvršila samoubistvo 2025. godine", kako je greškom navedeno u inicijalnim izvještajima, zapravo se odnosi na raniji period, ali je stvarnost još gora. Zvanični podaci IDF-a, objavljeni početkom 2024. godine, pokazuju da je u 2023. godini samoubistvo izvršilo 28 vojnika, što predstavlja najveći broj u posljednje dvije decenije. Važno je naglasiti da se veći dio tih samoubistava dogodio prije 7. oktobra, što ukazuje da je sistem već bio na ivici pucanja.

Rat u Gazi je samo dolio ulje na vatru, pretvarajući tinjajuću krizu mentalnog zdravlja u bukteći požar. Izraelska vojska se suočava s nečim što se može opisati samo kao epidemija psihološke traume.

Rat u Gazi, sa svojim brutalnim urbanim borbama, ogromnim civilnim žrtvama i nejasnim strateškim ciljevima, ostavlja duboke ožiljke na psihi vojnika. Izraelski mediji, pozivajući se na vojne izvore, izvještavaju da je od početka rata više od 10.000 aktivnih i rezervnih vojnika zatražilo psihološku pomoć. Procjenjuje se da je kod najmanje 2.000 njih zvanično dijagnosticiran posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), a stvarni brojevi su vjerovatno višestruko veći.

Sistem za mentalno zdravlje unutar IDF-a, poznat kao "Nefesh Ahat" (Jedna duša), potpuno je preopterećen. Vojnici se vraćaju s fronta slomljeni, proganjani slikama smrti i uništenja, ali i opterećeni moralnim dilemama o akcijama u kojima su učestvovali. Slučaj obavještajke koja je izvršila samoubistvo posebno je indikativan. Vojnici u elitnim jedinicama poput čuvene Jedinice 8200 izloženi su tzv. "sekundarnoj traumi" – satima pregledaju snimke s dronova, presreću komunikaciju i svjedoče nasilju s distance, što ostavlja jednako razorne posljedice kao i direktna borba.

Ova kriza razbija fundamentalni mit izraelskog društva – mit o vojniku kao nepokolebljivom zaštitniku nacije, moralno i psihički superiornom. Realnost je da su ti mladići i djevojke gurnuti u brutalni sukob za koji ih niko nije mogao pripremiti, a država koja ih je poslala u rat sada nema kapaciteta da sanira njihove nevidljive rane.

Na geopolitičkom planu, ova unutrašnja implozija IDF-a predstavlja stratešku ranjivost za Izrael. Snaga jedne vojske ne mjeri se samo brojem tenkova i aviona, već i moralom i mentalnom otpornošću njenih vojnika. Kada vojnici počnu masovno dizati ruku na sebe, to je signal da je sistem iznutra truho.

Ova epidemija samoubistava demistificira IDF i prikazuje ga ne kao monolitnu, nepobjedivu silu, već kao instituciju sastavljenu od ljudskih bića koja pucaju pod enormnim pritiskom. To je direktna posljedica višedecenijske okupacije i politike neprestanog ratovanja. Cijena održavanja vojne dominacije ne plaća se samo u novcu i životima neprijatelja, već i u uništenim dušama vlastitih građana.

Dok izraelska vlada nastavlja s ratnom retorikom o "totalnoj pobjedi", tihi odlasci njenih vojnika šalju drugačiju poruku. Poruku o porazu koji se ne vidi na bojnom polju, ali se osjeća u vojnim bazama, porodičnim domovima i na grobljima. Svako od ovih 16 samoubistava ove godine je optužnica protiv politike koja žrtvuje vlastitu budućnost radi iluzije sigurnosti. Prava cijena ovog rata tek će doći na naplatu, a ona se neće mjeriti u uništenim zgradama u Gazi, već u slomljenim životima s obje strane zida. Cijenu počinjenog genocida nad narodom Palestine tek će da plate.