Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija, ta najvažnija svjetska pozornica na kojoj se kroje sudbine država i naroda, za svakog ozbiljnog državnika predstavlja vrhunac karijere i trenutak najveće odgovornosti. To je onaj rijetki, historijski termin u kojem se ne obraćate samo prisutnim ambasadorima, već i svjetskoj javnosti što ostaje zabilježeno u historiji. Nažalost, predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirović taj je trenutak odlučio iskoristiti kako bi uradio ono što najbolje zna - pročitao je još jedno svoje "otvoreno pismo".

Sadržaj Bećirovićevog govora na sjednici Vijeća sigurnosti neodoljivo je podsjećao na njegove klasične parlamentarne istupe i dugačke poslanice iz vremena dok je sjedio u klupama Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.

I dok su mu se tada mnogi smijali zbog te sklonosti prema pisanju otvorenih pisama i pretjeranom teoretiziranju, u domaćim okvirima mu je to, nekako, i moglo proći. Parlament podnosi sve, pa i višesatno citiranje općepoznatih činjenica. Međutim, New York nije Sarajevo, a Vijeće sigurnosti nije obična sala u kojoj se mogu vrtjeti floskule.

Izmjene govora

Kako će Bećirović pred UN nakon Schmidtove ostavke: Predsjedavajući u šoku

Umjesto da ponudi vizionarski, oštar i pragmatičan diplomatski prodor koji bi Bosnu i Hercegovinu pozicionirao kao aktivnog subjekta, Bećirović se odlučio za ulogu koju mu je, istini za volju, i struka odredila, a to je uloga predavača historije.

Čitav nastup odisao je tonom akademskog predavanja. Od podsjećanja na agresiju, preko genocida, pa sve do pravne prirode Dejtonskog sporazuma i statusa potpisnica, Bećirović je naglašavao lekcije koje su u onoj zgradi na East Riveru čuli već stotine puta.

Problem nije u tome što su činjenice koje je iznio netačne. Naprotiv, one su bolno istinite. Problem je u tome što diplomatija na tom nivou ne trpi puko arhivarsko podsjećanje na prošlost bez jasne strategije za budućnost.

Bećirović je potrošio dragocjene minute objašnjavajući razliku između "garanta" i "potpisnika" Dejtona, tretirajući ambasadore velikih sila kao studente. Dok je on trubio o tome šta se već desilo, diplomatija velikih sila tražila je rješenja za ono što će se desiti.

BiH i NATO

Bećirovićev život u oblacima: Let maštom u F-16

Njegovo insistiranje na destabilizirajućoj ulozi rukovodstva entiteta Republika Srpska, iako opravdano, u kontekstu UN-a zazvučalo je kao još jedan izvještaj kakve Christian Schmidt ionako redovno šalje.

Bećirović je prokockao priliku da bude lider koji nameće teme, a ne samo hroničar koji se žali na unutrašnje probleme. Njegova retorika o "trećem entitetu" i crtanju mapa u Beogradu i Zagrebu, iako zasnovana na realnim strahovima, u očima svjetske diplomatije često djeluje kao nesposobnost domaćih aktera da izađu iz začaranog kruga devedesetih.

Historija će zabilježiti da je Bosna i Hercegovina imala govornicu, ali ne i glas koji bi odjeknuo dalje od onoga što već piše u starim fasciklama UN-ovih arhiva.

Bećirovićev nastup je bio više pokušaj da se "namiri" domaće biračko tijelo u Sarajevu nego da se lobira kod svjetskih moćnika. 

U trenucima historijskog značaja, država treba vizionara, a dobila je pedagoga demagoga. Denis Bećirović je u New Yorku možda dobio "peticu" iz poznavanja historije, ali je iz diplomatije, one stvarne i opipljive, pao na najvažnijem ispitu. Njegova pisma su se možda nekada u Parlamentu i čitala, ali se u Vijeću sigurnosti ovakvi govori, nažalost ove zemlje i svih nas uopće ne shvataju previše ozbiljno.