Vraćam se kući odnekud. Sumoran dan, polumračan, a zrak prepun vlage uslijed silnih kiša, pa kako osjetih da teže dišem no inače, usporih korak.

Na ulici i u avlijama nigdje nikog. Ni insana, ni psa, ni mačke. Osim komšije E. Stoji naslonjen na avlijsku kapiju, kao i obično oskudno odjeven, tek u majici i tankom prsluku, i puši.

Pozdravih ga i upitah za zdravlje.

– Kao i ovo vrijeme. A ti?

– Isto.

– Ne čudi me. Ništa ovo ne valja, a, koliko vidim i osjećam, ovo što ne valja mila je majka kako će tek biti.

– Depresivan si?

– Iskreno jesam. Prođoše nam životi ni u šta. Samo brige, brige, brige... Predugo sve ovo traje, brate, predugo... A šta ti misliš? Nazire li se kraj ovom košmaru ili je ovo početak kraja?

– Puno me pitaš. Kako bih to mogao znati? Osim, možda, da sam nekad bio potpuno uvjeren da će protokom vremena, paralelno s našim biološkim starenjem, ostariti, sazrijevati i kultivirati se sveukupni ambijent u kojem jesmo, da ćemo nakon izlaska iz, prije svega, političkog puberteta jednog dana u svakom smislu stati na noge. Ali, eto, prevario sam se, pa nam, budući da smo obojica u godinama, ne preostaje ništa drugo do da se povučemo u ilegalu, u svojevrstan pokret otpora.

– Znam šta želiš reći, ali problem s tvojom postavkom očituje se u činjenici da mi već živimo u ilegali, dakle, odavno smo se povukli i nigdje nas nema. A što se tiče pokreta otpora, to mi nije baš... Na šta si konkretno mislio?

– Razmisli!

– O čemu?

– O zadnjoj rečenici koju si izrekao. U njoj se krije odgovor na tvoje pitanje.

– Čekaj, čekaj...! Misliš na ahir-zeman, je li tako? Siguran si da je nastupilo to vrijeme?

– Ne posve, ali dešavanja oko nas bjelodano upućuju na to. Živimo u vremenu zastrašujuće etičke erozije i preobrazbe svega nenormalnog ili čak umobolnog u normalno. Po svemu sudeći, taj je proces nezaustavljiv. Brana je pukla i suludo je zapušavati je tijelima. Stoga i govorim o ilegali, o, kako sam rekao, pokretu otpora, jer, u naletu sveopćeg ludila, ne vidim drugi način uz pomoć kojeg bismo sačuvali i zdrav razum i vjeru.

Dakle, lupeži će i dalje biti lupeži i kakva korist govoriti im da se urazume, da to više ne budu? Nikakva.

A nije mnogo preostalo od života, ni njima, ni nama. Sve će to zemlja gladno progutati.

Helem, kad se crta podvuče i račun sravni, a sigurno hoće, vjerovatno će nas – tebe, mene, nama slične – isti ti lupeži preklinjati da se založimo za njih, da kažemo makar jednu lijepu riječ u njihovu korist, onda, je li, a lupeži će to, naravno, odlično znati, kad će jedna, jedina lijepa riječ biti neizmjerno dragocjena. E, o takvom pokretu otpora govorim i ilegali u koju nam valja ići.

– Znaš, reći ću ti nešto što dosad nisam. Naizgled, nema puno veze s ovim o čemu pričamo, ali... Vidi! Rano sam, još kao dječak, ostao bez roditelja. Tetka me je posvojila, dobra, čestita žena. Živjeli smo u teškoj oskudici. Počesto sam lijegao i ustajao polugladan, a para nikad nisam imao, čak ni za kuglu sladoleda.

Sjećam se, a naročito ljeti, kad je raspust, besciljno bih lutao gradom, gledao prepune ljetne bašče i ljude u njima kako uživaju u divnom, osunčanom danu, piju kahvu, jedu, smiju se, zadovoljni sobom i ravnodušni spram patnji drugih...

Uh! Teško mi je pričati o ovome... Samo malo, samo malo, da se priberem...

Dakle, gledao sam ih očiju punih suza i kao dijete, kao desetogodišnjak, bolno shvatio da ljudi, konkretno ti ljudi, nisu ništa do samoživa stoka, a moj život među njima bio je strahotina strahota. Užas.

Tad sam, rano, prerano, kristalno jasno uvidio da je život čistih duša među takvim ljudima košmar, kazna, teška robija, a uspjeti ga odrobijati, strpljivo i časno, pobjeda je nad svim pobjedama.

– Tačno. Veće pobjede nema. Kako se sad osjećaš?

– Bolje, puno bolje. Ovo mi je došlo k'o nenadana psihoterapija.

Potapšah ga po ramenu i pođoh kući, a on me isprati blistavim, ozarenim pogledom.