Na prostor Jagodnjaka stigli smo u ranim jutarnjim satima. Malo dalje odatle čuli su se plotuni i detonacije granata velikog kalibra. Nekoliko oficira pokazali su nam na karti dio koji su četnici napadali od jučer. “Evo, ovaj dio pravca, pa sve do spoja s HVO-om, pod konstantnim je napadima i artiljerije i pješadije”, govorio je brzo jedan od oficira dok nam je pokazivao prstom ucrtanu liniju crvene boje na karti. “Vaš cilj je odbrana ovog desnog boka, sve do kuća dolje, s težištem na ovu cestu. Molim vas da tu pazite jer je jutros rano na tom dijelu pokušavan kombinirani tenkovsko-pješadijski napad.”

Suad je namještajući šljem pokazivao na kartu. “Ako su ove tačke rovovi, ja ih nabroja dvadeset i dva, veliki je ovo, ljudi, raspon za ovako malo vojske.” Oficir se okrenuo i pogledao ga: “Jeste, to si momak upravu, al’ zato sam i rekao da do predvečer dadnete sve od sebe jer dolazi pojačanje.” Suad se osmjehnu i kroz zube propusti: “Jah, do predvečer.”

Sahatak poslije svi smo bili ušli u liniju. Vojnici, koje smo zatekli u rovovima, bili su vidno umorni.

U početku smo imali samo sporadične borbe. Tad niko od nas nije ni slutio šta ga sve čeka.

Do jedanaest sati neprijatelj je stalno nešto čačkao, kretali su pa se onda vraćali u svoje rovove. Bilo je to očito njihovo ispitivanje naših snaga i raspoređenosti ljudstva. Upozoravali smo ljude da ne pucaju bespotrebno dok nam četnici ne priđu veoma blizu. Ali naši su još bili pod utiscima jutrošnjih napada i odmah su otvarali vatru.

Ključne tačke za zaustavljanje neprijateljskog napada bili su mala šikara i dio livade prema raskrsnici. Ondje, na drugoj strani, odakle su oni kretali, bilo je brdašce, zapravo tek malo uzvišenje u odnosu na cijelu ovu posavsku ravnicu, brdašce kraj kojeg vodi jedini tenkoprohodni smjer tačno prema našim rovovima. Na vrhu su imali bunker od ostataka nekadašnje kuće oko koje su naredali još dodatne velike komade betona, a još su sa strane imali dva položaja. Mi smo tačno ispred njih, u podnožju, imali dvije zemunice.

Sve je krenulo oko podne, kad je neprijatelj počeo tući svim i svačim po našim okolnim položajima, najviše prema cesti i raskrsnici na kojoj su bila dva protuoklopna rova. Javljaju nam vezom da su dva momka, koja su krenula da raznose hranu, poginula od granate.

Tenk je izbacivao jednu za drugom granatom. Budući da je linija zavijala desno od nas prema naprijed, jasno smo mogli vidjeti kako granate kontinuirano pogađaju naše rovove.

Nas još nisu dirali, palo je tek nekoliko granata. Znali smo da je pitanje minute kad će žestoka vatra udariti i po nama. Tako je i bilo. Gorjeli su i nebo i zemlja od udara granata, koje su tvrdu posavsku ledinu pretvarale u pijesak i prašinu.

Javljaju nam da je rov “trojka” pogođen direktnim pogotkom. Trčimo gore po ranjene. Više nismo ni zalijegali. Nailazimo na ranjene Adu i Suada Efendića, Suad mi daje motorolu s koje tražim pomoć, a njih dvojica pužući odlaze do lijevog boka, gdje je bio sanitetlija.

Pokušavao razmjestiti ljude na desni bok, one s RPG-om za zaustavljanje neprijateljskog tenka, čije se brundanje čuje dolje ispred nas, između kuća. Čujemo kako motor turira u mjestu. Još se nije pojavljivao. Sanitetlija je dozivao Safeta, kojeg su nosili na nosilima. Pokupio je mnogo gelera. Bio je u besvjesnom stanju i mnogo je krvario. Ranjenike smo izvlačili do ispod ceste, gdje je bio prolaz iz tranšeja. Tu su ih prihvatali iznosači i nosili ih dalje prema sanitetu. Kad smo se vraćali natrag, uzeli smo kutije s municijom. Tek sam tada vidio kako mi se krv sliva s glave, dobio sam udarac od nečeg, možda drvo ili kamen. Malo su mi momci to nabrzinu previli i krenuli smo dalje.

Spustili smo se dolje u tranšeje. Rafali su treštali na sve strane. Još u našem dijelu nije bilo pretjerano jakog pješadijskog napada. Dolje, desno od nas, grmjelo je. Tutnjava granata i pješadijskog oružja odjekivala je na sve strane.

Suad mahnu rukom da dođemo do njega. “Izdvojite dvanaest momaka i pojačajte sastav, mislim da će uskoro krenuti na ovaj dio linije. Javili su mi maloprije da su pokrenuli jak napad na 'Fazaneriju', tako da mislim da od pojačanja neće ništa biti.”

Pokupili smo oružje i municiju i krenuli da pojačamo taj dio linije na sastavu dva voda. Iza naših leđa bila su dva ogromna stabla starih jasena. I krošnja iznad nas bila je ogromna, a to mi se nikako nije sviđalo. Svaka granata, koja bi završila u toj krošnji, bila bi pogubna za nas.

Podizao sam neki balvan na grudobran kad sam ugledao da dolje iz šumice izlaze četnici. Jasmin je povikao: “Evo ih, evo ih, idu!” U istom momentu, uz tutnjavu motora, lijevo od agresorskih vojnika u punom gasu na livadu je izletio tenk. Samo što je izašao na njivu ispalio je granatu na našu liniju. Pješadija je krenula za njim direktno prema nama. S njihove lijeve i desne strane pojavile su se još dvije veće četničke grupe, koje su se kretale pognuto prema nama.

Proključala je posavska ravnica u tim trenucima. Granata, ispaljena iz ručnog bacača, pogodila je u blizini tenka, on je nekako usporio i krenuo lijevo kad je druga granata doletjela i pogodila ga u gusjenicu. Četnici su se pucajući raštrkali. Nekoliko ih je uspjelo doći na sami rub šumice, držali su nas pod vatrom dok su ovi ispred nas pokušavali da priđu što bliže. Za nekih pet minuta imali smo tri ranjena momka i jednog poginulog.

U jednom trenutku nekoliko četnika prišlo nam je tako blizu da su uspjeli na nas baciti ručne bombe. Od jedne bombe, Jasmin je ranjen u vrat. Stiskao je rukom vrat dok je krv liptala između prstiju. I njega su previli i iznijeli ga do zemunice dok smo mi odbijali četnike natrag.

Samir je mitraljezom tukao po njima dok su nam se pokušavali približiti. Nekoliko njih, pokošeno mecima, previjalo se na livadi, a neki su ostali nepomični.

Kroz svu onu pucnjavu najednom smo začuli galamu lijevo od nas. Vidjeli smo da nam dosta momaka stiže kao pojačanje. Pucajući na četnike, zauzimali su položaje na grudobranu. Bili su to momci iz manevarskog sedmog bataljona 107. gradačačke brigade. Zaglušujuća pucnjava ogradila se dolinom ispred nas. Nekoliko projektila ispucanih iz zolja palo je između četnika. Uvidjevši da se situacija potpuno promijenila, odlučili su se na povlačenje. Nekoliko ih je, u pokušaju da se povuku s proplanka, ostalo pokošeno rafalima.

Napad je bio gotov, to se već dobro vidjelo. Mi smo još sporadično pucali prema njima dok su bježali. Pokušavali su uzeti sa sobom nekoliko poginulih s livade, ali nisu smjeli riskirati. Nestajali su jedan za drugim u šikari na dnu livade.

Uskoro se čula samo sporadična pucnjava. Pozdravljali smo se s momcima iz Gradačca koji su stigli u posljednji trenutak.

Onamo, na sastavu posavske ravnice i neba, sunce je bilo u zalasku. Bio je to prelijep prizor u svemu ovom lošem što se dešavalo oko nas. Dolje, u daljini, odjekivale su detonacije. Javljaju nam da ćemo večeras morati u ispomoć na “Fazaneriju”. Ondje naši momci odbijaju napade posljednjim mrvicama snage. Sutra je novi dan i niko od nas nije znao šta nam donosi, niti ko će ga preživjeti.