April 1994. godine u opkoljenom Goraždu bio je jedan od najtežih perioda agresije. Depeše UN-a iz aprila te godine ilustriraju situaciju koja se brzo pogoršavala i činilo se sve vjerovatnijim da će Goražde pasti. Tenkovske i artiljerijske granate padale su u centar grada, a komunikacija s liderima bosanskih Srba, zločincima Radovanom Karadžićem i generalom Ratkom Mladićem našla se u ćorsokaku. Nijedan od njih nije bio zainteresiran za pregovore o prekidu vatre.

Kada je tokom jednog od granatiranja ubijen pripadnik UNPROFOR-a, a nekoliko njih ranjeno, general Michael Rose zatražio je zračnu intervenciju NATO-a kako bi se zaustavilo napredovanje srpskih snaga. Zračni napadi NATO-a nakratko su zadržali napade Vojske Republike Srpske dajući civilnom stanovništvu kratak predah.

U to vrijeme mediji su naširoko pisali o američkom pilotu Williamu Osborneu, pilotu eskadrile američkog Marinskog zarakoplovstva u sastavu NATO-a, koji je pogodio srpske položaje. Naime, tog dana američki F-16 avioni nisu se mogli približiti Goraždu zbog loših vremenskih uslova. Nakon što je NATO naredio akciju posadi aviona F-18 koji je osposobljen za letenje u svim vremenskim uslovima naređeno je da krenu u akciju. Tri minute nakon naredbe, budući da je pilot Osborne svakako bio u zraku u misiji izviđanja, pogodio je srpska oklopna vozila iznad Goražda.

Još jedna zanimljiva koincidencija jeste da su u vrijeme bombardiranja srpskih položaja oko Goražda u mirovnoj misiji u Goraždu bili vojnici iz Ukrajine, kao i Velike Britanije.

Nakon pada Srebrenice i genocida nad Srebreničanima, brojni ljudi u Goraždu strahovali su da su oni sljedeći s obzirom na to da su snage bosanskih Srba napredovale duž Drine, a “sigurne zone” UN-a padale jedna za drugom.

Kao što ilustriraju deklasifikovani obavještajni dokumenti i diplomatske depeše, šanse da Goražde padne bile su velike. 

Ipak Goražde se herojski branilo i odbranilo. Jer Goražde je grad heroj.