Iza Jakuba Siočića, penzioniranog brigadira Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, bogata je karijera pilota helikoptera, a od letova iz širokog spektra obaveza posebno izdvaja kada je tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu dostavljao humanitarnu pomoć u enklave Srebrenicu, Žepu i Goražde.
“Nije to samo moj posao. Ponosan sam što sam bio dio toga i što sam dao svoj maksimum za odbranu svoje države, naroda i vjere. Ja nemam rezervnu domovinu i, ako se neću boriti za nju, za šta ću se onda boriti? S kolegama sam se trudio da svaki zadatak završimo na najbolji mogući način. Da li smo mogli bolje ili više? Poslije svake bitke svi su generali pametni. Veliki posao su uradile i druge kolege, a među njima najviše sam sarađivao sa Željkom Jagićem, kapetanom posade, i Asmirom Tokićem, letačem mehaničarem. Oni su dali naročit doprinos državi Bosni i Hercegovini”, ističe Siočić u razgovoru za Stav.
Nakon u Mostaru završene Vazduhoplovne gimnazije i Vazduhoplovne akademije u Zadru, u Splitu je službovao kao pilot helikoptera, a rat u Bosni i Hercegovini zatekao ga je kao već iskusnijeg pilota u Crnoj Gori, odakle se preko Makedonije, Bugarske, Rumunije, Mađarske i Hrvatske vraća u Bosnu i Hercegovinu i pridružuje redovima Armije Republike Bosne i Hercegovine. Prvu je dužnost u Armiji RBiH obavljao u svojstvu načelnika artiljerijsko-raketne jedinice protuvazdušne odbrane u 21. pješadijskoj brigadi u Srebreniku.
“U novembru 1992. stiglo je naređenje iz Komande Drugog korpusa da se svi vazduhoplovci, i piloti i tehničari, jave na tada Vojni aerodrom Dubrave, koji je danas Međunarodni aerodrom Tuzla. Očekivalo se da će nam biti isporučena dva helikoptera i morali smo izvršiti pripreme za prihvat letjelica koje su se stavile u službu odbrane države. Prilikom povlačenja Jugoslavenska narodna armija uništila je na Dubravama pistu i infrastrukturu i mi smo to morali popraviti kako bi aerodrom mogao ponovo funkcionirati”, navodi Siočić, koji je na aerodromu obavljao dužnost komandanta Samostalne transportne helikopterske eskadrile, a pilotirao je i jednim od prva dva helikoptera koja su linijama snabdijevanja iz Hrvatske stigla u Bosnu i Hercegovinu.
Prvi let u Srebrenicu obavljen je 27. februara 1993. godine.
“Išla su oba helikoptera, znači dvije posade. U prvoj posadi bili su kapetan Željko Jagić, kopilot Mujo Mušić i letač-mehaničar Asmir Tokić. U drugoj smo posadi bili ja kao kapetan, kopilot Stipe Brakić i letač-mehaničar Selvedin Karić. Bila su i još petorica pratilaca tereta. Prvi se let odvijao s aerodroma Dubrave, po zahtjevu tadašnjih jedinica iz opkoljene Srebrenice. Znali smo da im je potrebna pomoć, naročito u materijalno-tehničkim sredstvima. Stiglo je naređenje iz Vrhovnog štaba da se uradi vazdušni most Tuzla – Srebrenica. Po dobijanju zadatka, komandant vazduhoplovne grupe Mevludin Bešić pozvao je nas dvojicu (Siočić i Jagić, op. a.), koji smo bili jedini piloti tog tipa helikoptera, dok su drugi piloti bili piloti 'Gazela'.
Krenule su pripreme za prvi let. Obavještajci su preuzeli svoje zadatke i uspjeli skupiti podatke o tome gdje se nalaze protuvazdušna sredstva koja bi nas mogla ugroziti, koje su jačine, kuda bi bilo poželjno ići kako ne bismo naletjeli na neprijateljske PVO centre, kako izabrati maršrutu. Zatim su mehaničari preuzeli teret i napravili njegov raspored, kako tokom leta ne bi došlo do gibanja helikoptera i otežanog upravljanja. Meteorolozi su također obavili svoj dio posla, jer mi nismo mogli letjeti po lošem vremenu, nismo imali uređaje i oslanjali smo se samo na ono što vidimo. Kasnije smo imali jedan GPS uređaj. Ujutro, oko pet sati, poletjeli smo s dvije posade”, prisjeća se Siočić.
U enklavu Srebrenica ušli su preko Konjević-Polja. Sletjeli su u Potočare, pored bivše fabrike akumulatora. Cio let protekao je bez problema i bez ikakvih neprijateljskih napada.
“Helikopter je na sebi imao crveni križ pa su možda mislili da je to UN-ov ili UNPROFOR-ov helikopter. Uglavnom, bezbjedno smo stigli. Kada smo sletjeli, uočili smo da nam niko ne prilazi, a zatim smo ugledali neke momke kako vire iza nekih objekata i oklijevaju – kao i prišli bi, a kao i ne bi. U tom trenutku došao je jedan borac iz Srebrenice koji je i organizirao taj let. Kada su vidjeli njega da je izašao, onda su i oni počeli prilaziti. Tada me strašno pogodila i ražalostila reakcija jedne gospođe od oko šezdeset godina. Mi smo osjetljivi teret oblagali vrećama soli, a ona je, kada je vidjela sol, ushićeno povikala: ‘Joj, evo nama soli!” I do tada smo bili upoznati s teškoćama života u enklavi, ali tek tada smo svojim očima vidjeli kako to izgleda. Znači, ljudi nemaju ni soli, a kamoli šta drugo. Preuzeli smo ranjenike kojima u Srebrenici nisu mogli dati adekvatnu medicinsku njegu i zaštitu. Krenuli smo nazad ka Kladnju, a ni u povratku nismo imali nikakvih problema. Vjerovatno je iznenađenje učinilo svoje”, navodi naš sagovornik, dodajući da su u Tuzlu stigli sretni zbog obavljenog posla.
Nakon ovog, Siočić je, uz ostale letove za potrebe vojske i civilnih struktura, uspješno obavio još sedam letova u enklave, a bilo je, kaže, i neuspješnih pokušaja.
“Dođemo skoro do same enklave, prođemo nepogođeni sve linije fronta i onda nas ondje zatekne loše vrijeme pa se moramo vraćati i čekati bolje vremenske prilike da sve to ponovimo.”
Posadu su u najvećem broju slučajeva činili dobrovoljci, od kojih je kapetan birao najpouzdanije zbog koordinacije leta.
“Posada mora biti uigrana zbog nepredviđenih situacija, naročito kada je jaka vatra. Ne smije se desiti da se u ključnim trenucima izgubimo u zraku”, navodi Siočić.
Naš sagovornik posebno ističe let za Žepu početkom 1995. godine. U pitanju je bilo spašavanje posade i pomoć enklavi, sve u jednom letu.
“Naša je posada odletjela u Žepu, ali je helikopter pogođen i bio mu je probušen rezervoar za gorivo. Uspjeli su sletjeti, ali se nisu mogli vratiti jer nisu imali goriva, a i rezervoar je trebalo zakrpiti. Kada smo za to saznali, počele su pripreme za odlazak, kako bismo im dostavili neophodni materijal za otklanjanje kvara i gorivo, kao i još neku pomoć za enklavu. Sam je let bio specifičan, jer je neprijatelj znao da nam je helikopter ondje ostao oštećen i da se ne može vratiti. Znali su da neko mora doći po njih. Samim tim, opasnost je bila veća. Normalno, pošto sam tada bio komandant, rekao sam da idem po svoje ljude. Sa mnom su bili kopilot Muhamed Hasanović, letač-mehaničar Zijad Bašić, Erdin Hrustić bio je u pratnji, a bila su i dvojica tehničara čijih se imena ne mogu sjetiti. Odredili smo vrijeme. Let smo izvršili s površinskog kopa u Višći kod Živinica. Zadatak smo radili u strogoj tajnosti, vrlo je malo ljudi znalo za njega.
Pred večer smo iz Zenice preletjeli do Višće, a onda smo se dva sata iza ponoći uputili u Žepu. Na preletu prve linije fronta, iza Živinica prema Šekovićima, djelovali su po nama pješadijskim naoružanjem i čuli smo da smo pogođeni. Poslao sam mehaničara letača da pregleda kakvo je stanje. Pregledao je i rekao da je samo lim oštećen te da nema problema. Htio sam malo relaksirati situaciju. Kada je kopilot pitao šta sada da radimo, ja sam rekao da smo dobili svoju porciju za danas i da nam je dosta, možemo mirne duše dalje. Tako je zaista i bilo. Kada smo došli u Žepu, vidjeli smo neke borbe, ali to je bilo daleko od nas.”
Po dolasku u Žepu, ekipa je, navodi, bila oduševljena.
“Dočekao nas je kolega Senad Brgulja, koji je tada bio zamjenik komandanta Avde Palića. Obavili smo posao i krenuli nazad ka Kladnju. U daljini je opet bilo neke pucnjave, ali mi smo prošli bez problema. Let je trajao četrdesetak minuta u jednom smjeru, ali to zavisi iz kojeg se smjera ide, jer smo morali mijenjati maršrute. Ne možete istom maršrutom doći i vratiti se jer će vas sačekati. Prolazite kroz ukupno četiri linije fronta: prva od nas i druga koja okružuje enklave, a ovi s prve linije njima već jave da ide helikopter i oni su spremni. Isto je tako kada idemo nazad. Dakle, četiri puta imaju šansu da vas pogode. Kada smo sletjeli u Višću, dočekao nas je načelnik Štaba Enver Hadžihasanović, ali nismo se smjeli radovati, jer nismo znali da li će se posada s pogođenim helikopterom uspjeti vratiti. Za oko sat i po čuli smo helikopter i počelo je slavlje. Svi su se vratili zdravi i živi.”
Susreti s ljudima u enklavama na našeg su sagovornika, priča, ostavljali najveći utisak. Svi su bili neizmjerno radosni i čestitali su im prilikom svakog dolaska.
“Oni su mjesecima i godinama bili opkoljeni, okruženi neprijateljima i niko im osim nas nije mogao pomoći. Bilo je povremenih uspješnih ulazaka pojedinaca i grupa, ali ta je pomoć bila minimalna, jer imajte u vidu to koliko tereta čovjek može prenijeti na sebi ako pješači do Srebrenice po pedeset ili sto kilometara, zavisno odakle krene. Mi smo prenosili između dvije i po i tri tone tereta.”
Uz letove u opkoljena područja, Siočić i kolege izvršavali su zadatke borbene pomoći jedinicama Armije RBiH.
“Ti su se zadaci ogledali kroz vertikalni transport jedinica s jednog bojišta na drugo, s mjesta odmaranja prema liniji fronta. Bili smo i logistička potpora jedinicama Armije RBiH, obavljali smo transport materijalno-tehničkih i ubojitih sredstava, dotok hrane vojsci na linijama, evakuirali smo ranjenike s linija fronta prema centrima za prihvat ranjenika, a vršili smo i prevoz za potrebe civilnih struktura vlasti. Vozio sam našeg rahmetli vrhovnog komandanta Aliju Izetbegovića i ministre koji su obilazili teritorije. Imao sam čast nekoliko puta voziti predsjednika Izetbegovića kada je dolazio u posjetu Drugom ili Trećem korpusu u Tuzlu ili u Zenicu. Mi smo ga u Tarčinu sačekivali i prebacivali helikopterom gdje je trebalo i ondje bismo ga sačekali da ga vratimo. Letjeli smo iznad slobodne teritorije, preko Careve Ćuprije, prema Zenici.
Na Vareš nismo išli zbog problema s Hrvatskim vijećem obrane, a u Olovskim Lukama su bile jedinice Vojske Republike srpske pa smo koristili prostor između Olova i Vozuće za slobodan let prema Kaknju i Zenici. Također, čast mi je bila što sam odvezao zastupnike iz Tuzle, predvođene Selimom Bešlagićem, na prvo zasjedanje Skupštine RBiH u Sarajevu. Mi smo ih odvezli do Tarčina, a oni su dalje otišli pješke. Osim ovih zadataka, iz Tuzle smo imali tri-četiri leta prevoza ranjenika u Hrvatsku, u Split i Zagreb i jednom smo neku djecu prevezli u Split. U povratku smo prevozili lijekove i sanitetski materijal i to su glavni zadaci koje smo obavljali u sklopu svojih obaveza.”
Kao jedan od nekorektnih poteza, Siočić izdvaja prevaru koju su izvršili pripadnici HVO-a 1993. godine.
“Naše su kolege radile na evakuaciji ranjenika. Dogovor je bio da se ranjenici iz Mostara preko Međugorja prevlače u Zenicu, a oni da svoje iz Viteza prevezu u Mostar. Međutim, u posljednjem letu naš helikopter i posada su zarobljeni i ostali su u Međugorju šest-sedam mjeseci, zapravo, sve do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma.”
Inače, svaki je zadatak predstavljao ogroman rizik, a Siočić navodi da se, kada stigne zadatak iz vrhovne komande, u čovjeku miješaju i sudaraju različiti osjećaji.
“Znate da egzistencija enklave u narednom periodu ovisi o pomoći koju očekuju od vas, vi ste jedini spas svom narodu. Počnete li razmišljati o tome šta vas čeka na putu, ako razmišljate o prelazu fronta, strah se samo povećava. Razmišljate šta ako se desi ovo ili ono, šta ako morate sletjeti na njihovu teritoriju, onda vam niko ne može pomoći, nemate vezu sa svojima, teren vam je nepoznat... I tako mislite neko vrijeme, ali onda se sve preokrene i kažete sebi: Idem ja da to uradim, pa šta bude. U Allahovim sam i u svojim rukama i, ako je ovog puta red na mene, ne mogu ga izbjeći.”