Hadhi Matar – to je ime čovjeka koji je izbo pisca Salmana Rushdieja tokom predavanja koje je Rushdie držao u američkoj državi New York. Matra, 24-godišnjak iz Fairviewa u New Jerseyju, kupio je ulaznicu za konferenciju poput ostalih 2.500 učesnika. Prvi rezultati istrage otkrivaju da je Matar na društvenim mrežama simpatizirao Iransku revolucionarnu gardu kao i šiitski ekstremizam, ali nisu potvrdili direktne veze s Teheranom. Policija vjeruje da je djelovao sam. Navodno je posjedovao lažnu vozačku dozvolu na ime Hassan Mughnyah, što je prezime vojnog vođe šiitskog “Hezbollaha” koga je “Mossad” ubio 2008. godine.

Bio je 14. februar 1989. godine kada je iranski vrhovni vođa ajatolah Ruhollah Homeini izdao fetvu kojom je osudio Salmana Rushdieja na smrt zbog bogohuljenja u njegovom romanu The Satanic Verses (Satanski stihovi), koji je objavljen godinu ranije. Ajatolah Homeini, duhovno-politički vođa Islamske revolucije 1979. godine, izrekao je fetvu protiv Rushdieja (izjava u islamu koju izdaje stručnjak za vjerski zakon o određenom pitanju) na iranskom javnom radiju. Za ubistvo Rushdieja bilo je obećano 3,3 miliona dolara.

“U ime Boga, mi pripadamo Bogu i Bogu ćemo se vratiti.

Obavještavam sve hrabre muslimane svijeta da je autor 'Šejtanskih ajeta', teksta koji je napisan, uređen i objavljen protiv islama, Poslanika islama i Kur'ana, zajedno sa svim urednicima i izdavačima koji su upoznati s njegovim sadržajem, osuđen na smrt. Pozivam sve hrabre muslimane, ma gdje se nalazili u svijetu, da ih ubijaju bez odlaganja, da se niko ubuduće ne usudi vrijeđati sveta vjerovanja muslimana. Ko god umre za ovu stvar bit će šehid, ako Bog da. U međuvremenu, ako neko ima pristup autoru knjige, ali nije u mogućnosti izvršiti egzekuciju, mora obavijestiti ljude kako bi bio kažnjen za svoje postupke. Neka su Allahov mir i blagoslovi s vama.”

Fetva je izdana na osnovu tzv. Zakona o bogohuljenju, koji je ključan za razumijevanje pokušaja ubistva Rushdieja. Fetva koju je izdao Homeini imala je najveći diplomatski utjecaj u posljednjim desetljećima iako su prije nje izdate na hiljade fetvi koje su prošle gotovo nezapaženo. Nakon Rushdieja, najpoznatija je bila smrtna presuda pakistanskoj kršćanki Asia Bibi, koja danas živi u Kanadi.

Naredba o pogubljenju svakoga ko vrijeđa Kur'an ili poslanika Muhammeda jedna je od najkontroverznijih tački unutar šerijatskih praksi, a vlade umjerenijih zemalja s muslimanskom većinom ju jednostavno ne primjenjuju.

Odnos prema bogohuljenju može se smatrati i kao jedan od kamena spoticaja u dijaloškoj konfrontaciji između muslimanskog i kršćanskog civilizacijskog kruga. To uključuje odnos prema sekularnoj državi, razumijevanju ljudskih prava i sloboda, općenito demokratije, ali i tome gdje je granica u poštivanju uvjerenja vjernika i onoga što se smatra sakralnim.

Bilo je Valentinovo 1989. godine kada je Rushdie podigao telefonsku slušalicu u svom domu u Londonu. Na drugoj strani bio je novinar BBC-ja, koji ga je upitao: “Kakav je osjećaj znati da vas je ajatolah Homeini osudio na smrt?” Odmah je autor Satanskih stihova promrmljao: “Ja sam mrtav čovjek.” Tog 14. februara 1989. godine Rushdie je spustio slušalicu. Otrčao je iz svoje radne sobe u skučenoj gradskoj kući u Islingtonu, londonskom kvartu u kojem je živio. Prozori salona imali su kapke, koje je zatvorio i zaključao, zatim je zaključao ulazna vrata.

Od tada je Rushdie u svojevrsnom zatvoru proveo 13 godina. Adresu je mijenjao svaka dva-tri dana, izbjegavao je kontakt s porodicom koliko god je to bilo moguće (dva sina i druga supruga, u to vrijeme: Marianne Wiggins). On je nestao iz javnosti. Živio je okružen tjelohraniteljima, podvrgnut složenom sistemu sigurnosti kojim je upravljao Scotland Yard. Naučio je biti sjena. Živio je u hotelima za jednu noć, u sigurnim kućama, u podrumima. Salman Rushdie, rođen u Bombayu 1947. godine, od pisca je postao bjegunac. Satanski stihovi, kao i svaka druga zabranjena knjiga, postali su bestseler. Unatoč fetvi, neke piratske radiostanice u islamskim zemljama (uključujući Iran) čitale su njene dijelove na farsiju.

Rushdie je tada bio britanski državljanin. Kada mu je bilo trinaest godina, u januaru 1961. godine imućni roditelji su ga poslali u Veliku Britaniju, gdje je studirao na jednom od najprestižnijih britanskih internata. Tamo je proveo dvije godine mučeći se zbog svog indijskog porijekla i nikakvog talenta za sport. Zatim je otišao na King's College, Univerzitet Cambridge, gdje je 1968. magistrirao historiju, specijaliziravši se za islamske predmete. I započeo je svoju avanturu kao pisac. Godine 1975. objavio je Grimus, kasnije Children of Midnight (1981) i Shame (1983). Njegov četvrti roman bili su Satanski stihovi.

Petog oktobra 1988. godine ta je knjiga zabranjena u zemlji Rushdijevog porijekla, Indiji, zatim u Egiptu i Južnoj Africi... Petnaestog januara 1989. lanac knjižara “WH Smith” povukao je knjigu iz svojih 430 knjižara. Pakistan se pridružio zabrani nakon što su 12. februara izbili neredi ispred Kulturnog centra Sjedinjenih Američkih Država u Islamabadu, iza kojih je ostalo pet mrtvih i šezdeset ranjenih. Sedmog marta Engleska i Iran prekidaju diplomatske odnose.

Vlada Margaret Thatcher zaštitila je pisca koji se u tajnosti kretao svijetom i svako njegovo putovanje predstavljalo je rizik u kojem su se morale aktivirati različite državne sigurnosne službe. Rushdie nije prestao pisati, ali život je postao previše težak. Trideset i tri godine nakon što je Homeini izdao nalog za ubistvo Rushdie je živio prilagodio svojoj novoj normalnosti, ali bilo je onih koji nisu zaboravili na fetvu. Posljednjih godina pisao je pod pseudonimom Joseph Anton. Bila je to kombinacija imena Konrada i Čehova. Iza tog paravana je pisao i smatrao je te radove krajem svog zatočeništva.

Nakon mijenjanja kuća, hotela, putovanja noću, mijenjanja identiteta, skrivanja i straha za svaku minutu života, izabrao je New York za život. Grad u kojem će mu zabiti nož u vrat. New York je bio mjesto koje mu je omogućilo da ponovo hoda bez stalnog osvrtanja oko sebe. Rushdie je to u jednom intervjuu ovako objasnio: “U New Yorku je sve počelo ispočetka: osjetio sam bezuslovnu podršku prijatelja. Tamo sam imao sreću upoznati ženu u koju sam se zaljubio i s kojom sam dobio dijete. On mi nudi priliku da pišem. Mogućnost da upoznam SAD, da mogu biti bez pratnje i donositi odluke za sebe. Tamo sam počeo vraćati svoju slobodu. Prvo na sedam ili 10 dana. Zatim na dva ili tri mjeseca... Bila su to vrlo uzbudljiva vremena. Shvatio sam da ponovo mogu biti osoba izvan velikog policijskog aparata koji je uvijek bio uz mene. Razlog zašto je New York postao moj dom je zato što sam tamo dobio slobodu.”

Rushdie je i po odlasku SAD nastavio s kontroverznim istupima. Prije nekoliko godina je pozvao sve muslimane svijeta na muslimansku reformu u vidu prihvatanja Božije objave u Kur'anu kao historijskog dokumenta. Svrha te novovjeke izmjene u shvatanju objave po njemu bila bi modernizacija islama te njegovo usmjeravanje ka tolerantnom i civiliziranom vjerskom svjetonazoru. Njegov ključni argument bio je da bi se time vjerski zakoni iz sedmog stoljeća legitimno reinterpretirali u savremenom dobu. Njegovi stavovi o nužnosti prihvatanja spolne raznolikosti u islamskom svijetu te o otvorenosti prema križanju raznih kultura dobro su poznati. Ono što njemu znači dobronamjerni savjet muslimanima nekima je grubo vrijeđanje nepovredivosti Kur'ana i ličnosti poslanika Muhameda, a. s.

Smatralo se da Rushdie već godinama vodi privatni džihad protiv islamskog fundamentalizma ili onoga što on naziva naslijeđenim mitovima koji su stoljećima od autokratskih vlasti nametani muslimanskim narodima. On time zagovara oblik iskustvene slobode nasuprot ideologiji koja nikada nije suzdržana, kreativna ili okrenuta unutrašnjem životu. On priznaje da tradicionalni islam obuhvata niz gledišta, ali kaže da se ta gledišta kreću od tolerantnih i civiliziranih ideja većine do uvjerenja tvrdolinijaša. Zbog utjecaja tvrdolinijaša, kaže Rushdie, mnogi završe u sukobu i izolirani su od sredine u kojoj žive.

Rushdie smatra kako malo muslimana ima priliku analitički proučavati svoje vjerske knjige i vidjeti u njima djela svog vremena. On kaže da bi se religija mogla spasiti od nepromjenjivih apsolutizama koji idu naruku, kako ih on naziva, islamofašistima iako predviđa da učinak takve reforme možda ne bi bio uočljiv kroz cijelu jednu generaciju.

Trideset i tri godine nakon što ga je Homeini osudio na smrt, Rushdie je napadnut dok je trebao održati predavanje u Sjedinjenim Američkim Državama. Čovjek odjeven u crno skočio je iz gomile koja je ispunila dvoranu, istrčao na pozornicu i nasrnuo na 75-godišnjeg pisca. Dok ga nisu savladali, uspio je ubosti nožem u vrat Rushdieja. Zašto je Rushdie uopće bio meta i zašto je Homeini za njegovu glavu raspisao milionsku nagradu? Pisac već godinama tvrdi da je to zamršena priča izazvana pogrešnim prijevodom. Rushdie i njegovi izdavači pokušali su pojasniti korijene problema.

Vrlo pojednostavljeno, prema islamskoj tradiciji, poslaniku Muhammedu je spušten Kur'an od meleka Džibrila kao nepogrešiva Riječ Božija, kojoj se ništa ne dodaje i ne oduzima. Međutim, postoji nepotvrđena predaja o “apokrifnom” hadisu po kojemu je Poslanik, kako bi nadvladao protivljenje svojih mekanskih susjeda obraćenju, dodao četiri stiha o tri lokalne božice, ali uskoro je obaviješten da se radi o šejtanskoj zamci. Iako su ti stihovi na arapskom poznati kao garaniq (ždralovi ili uzvišene ptice), britanski orijentalisti devetnaestog stoljeća prozvali su ih Satanski stihovi pa je Rushdie tako nazvao svoj roman Satanski stihovi. Kada je objavljen na arapskom, naslov je doslovno preveden kao Al-Ayat ash-Shataniyah. Shataniya znači sotona, šejtan, ali Rushdie tvrdi da nije mislio na stihove Kur'ana u cjelini, već na četiri stiha iz hadisa koji je nepotvrđen. Rushdie tvrdi da je izvorna greška proizašla iz prevoda britanskih orijentalista, prelazeći s arapskog na engleski i s engleskog na arapski, ali naslov je preuzeo ulogu cjeline i postao bogohulan.

Ukratko, glavni junaci Rushdijevog romana jesu indijski emigranti u Engleskoj, Gibreel Farishta i Saladin Chamcha, glumci indijskog porijekla. Letjeli su avionom koji eksplodira iznad La Manchea, ali oni preživljavaju i doživljavaju magičnu transformaciju, u kojoj Farishta poprima oblik Džibrila, a Chamcha šejtana. Ono što je protumačeno kao najviše uvredljivo jeste parafraza života Poslanika islama koji je u romanu nazvan Mahaund. To su ime kršćani tokom srednjeg vijeka koristili za Muhammeda, a. s., jer su ga smatrali “đavolom”. Dakle, Mahaund stavlja svoje riječi u usta Džibrila, koji odbacuje autentičnost stihova svog Gospodara, ali on ih bilježi kao da su Božije. U romanu Poslanik ima dva glavna protivnika, sveštenicu Hind i pjesnika Baala. Nakon protjerivanja Poslanika i njegovog trijumfalnog povratka, Baal se skriva u javnoj kući u kojoj prostitutke preuzimaju identitete Poslanikovih žena, dok jedan od njegovih učenika mijenja dijelove Kur’ana dok mu ih Poslanik diktira. Ova dva motiva naročito su protumačena kao uvredljiva.

Ubrzo nakon što su knjiga ili njeni dijelovi došle u ruke ajatolaha Homeinija, izdata je fetva koja je proširena i na njega i na sve one koji su sudjelovali u prevođenju, objavljivanju ili distribuciji knjige, jer je, prema Homeiniju, roman bio ismijavanje i satira prema islamu i takav prekršaj treba kazniti te ostaviti primjer svima koji bi se usudili nešto slično ponavljati. Deset dana kasnije raspisao je nagradu od tri miliona dolara svakom muslimanu koji ubije Rushdieja. Ubrzo nakon toga, zabrana se proširila na druge zemlje u Aziji i Africi, a mnoge muslimanske zajednice nastavile su spaljivati ​​knjige i likove pisca u gradovima i četvrtima u Engleskoj.

Rushdiev japanski prevodilac Hitoshi Igarashi izboden je na smrt 1991. godine. Nekoliko dana ranije nepoznati je napadač u Milanu nožem napao italijanskog prevodioca Ettorea Capriola. Godine 1993. u turskom gradu Sivasu spaljen je hotel u kojem je odsjeo turski prevodilac Aziz Nesin. Iste godine, norveški izdavač Rushdiejevog romana ubijen je metkom u leđa.

Ipak, Rushdiejevo najveće postignuće kao pripovjedača nisu Satanski stihovi već Ponoćna djeca (1981), roman s kojim je osvojio nagradu “Booke”. Priča počinje kada kazaljke na satu označavaju dolazak ponoći 15. augusta 1947. godine, kada je proglašena nezavisnost Indije i Pakistana od Britanskog Carstva, što je dovelo do rađanja dviju nacija, koje postaju antagonističke kao i dvije religije koje dominiraju u njima, hinduizam i islam.

U New Yorku je Salman Rushdie dobro poznat, voljen i cijenjen pisac i disident. Mediji su se raspisali da oni koji ga poznaju tvrde da je hrabar, okretan, živahan, pun energije, uvijek aktivan i politički angažiran, da su ga fetve s kojima se suočio natjerale da književnu slobodu izražavanja okrene ka stvaranju festivala koji svake godine organizira društvo pisaca PEN.

Iako je 1998. godine tadašnji iranski predsjednik Khatami povukao fetvu u pokušaju poboljšanja odnosa s Velikom Britanijom, 2005. godine ajatolah Ali Hamnei objavio je da je fetva i dalje na snazi, te najavio povećanje nagrade. Tako je i bilo. Kritičari tvrde da je Rushdiejeva knjiga više krik protiv društvenih, političkih i vjerskih struktura koje se smatraju nedodirljivima nego uvreda islamske vjere. Rushdie tvrdi: “Ako neko čita Satanske stihove na neutralan način, to se ne čini kao vrlo kritična knjiga prema islamu. Nije čak ni riječ o islamu, a dio o islamu mislim da je prilično bezopasan. Štaviše, mislim da, ako postoji religija i ako njene vođe napadaju ljude i pokušavaju ih ubiti, očito je da je to religija koju treba kritizirati.”

Međutim, ajatolah Homeini je u knjizi pronašao neoprostive karikature i uvrede, kako prema islamu kao vjeri, tako i prema Poslaniku jer je Rushdie rekreirao priču koja govori kako je prerušeni šejtan diktirao Poslaniku niz sura iz Kur'ana, u što su bile uključene i “tri Božije kćeri” koje su kasnije uklonjene kada je otkrivena prevara. Također, Rushdie u knjizi opisuje imama koji živi bijedno u egzilu, čija je jedina briga da se vrati u svoju zemlju i ponovo preuzme vlast. Tu figuru poistovjećuju s ajatolahom Homeinijem zbog očitih biografskih sličnosti, a Rushdie ju je tretirao prilično satirično. Sve su to, ukratko, bili dijelovi i elementi koji su bili uvredljivi za islamsku zajednicu širom svijeta, kao što je korištenje imena likova i mjesta koja se pojavljuju u Kur'anu, kada Saladin postaje demon ili Ajša prostitutka. Rushdie je često tvrdio da to nije tačno, da je riječ o lošem prevodu i tumačenju te podvukao: “Ne postoji ništa što nadilazi granice, nema teme ili pitanja koje se ne može dotaknuti. Te priče su priče o svijetu, a pripadaju svima nama. I možemo pisati o njima kako god želimo.”

Skoro pa šutnja vlasti i oprečna mišljenja na ulicama reakcije su u Iranu na atentat koji je pretrpio Salman Rushdie. Reakcije iranskog društva na vijest o napadu na Rushdieja varirale su od slavlja među ekstremistima do odbijanja umjerenjaka, preko ravnodušnosti građana koji ovu stvar smatraju prošlošću ili jednostavno ignoriraju romanopisca. Iranske vlasti, izuzev kratkog komentara, šute i malo ko govori o napadu, Rushdieju ili njegovom romanu koji je potaknuo fetvu ajatolaha Homeinija.

S druge strane, iranski konzervativni mediji pozdravili su napad. “Božija osveta stiže Salmana Rushdieja; Trump i Pompeo su sljedeći”, naslov je lista Keyhan. Dnevnik Jaam-e Jam naslovio je naslovnu stranicu s Vražije oko je zaslijepilo, popraćeno slikom Rushdieja kao demona okruženog vatrom bez jednog oka. Pisanje medija, od kojih su mnogi u državnom vlasništvu, u suprotnosti je sa šutnjom političkih, vjerskih ili vojnih vođa. Čak je i Fondacija “Jordad” odbila komentarisati vijest iako je ponudila tri miliona dolara za Rushdiejevu smrt. Osim toga, ni važne političke osobe poput bivšeg predsjednika Mahmouda Ahmadinejada također nisu željele govoriti o toj temi.