Već desetak dana u Tunisu traju protesti izazvani teškom ekonomskom situacijom. Izbili su u subotu navečer, 17. januara u najmanje šest tuniskih gradova, uključujući i glavni grad Tunis i obalni grad Sousse.

Svjedoci u Sousseu rekli su da su sigurnosne snage ispustile suzavac kako bi rastjerale stotine prosvjednika bijesa koji su blokirali ceste i zapalili gume.

Protesti se događaju dok Tunis obilježava desetu godišnjicu revolucije koja je srušila bivšeg predsjednika Zine El Abidine Ben Alija.

Desetljeće nakon revolucije protiv raširene nezaposlenosti, siromaštva, korupcije i nepravde, Tunis je krenuo prema demokratiji, ali njegova se ekonomska situacija pogoršala i zemlja je sada postala na rubu bankrota. Premijer Hichem Mechichi je rekonstruirao vladu, s novim ministrima u ministarstvu unutarnjih poslova, pravosuđa i energetike..

Sedamnaestog decembra 2010. ulični prodavač povrća, kojeg je godinama zlostavljala policija, zapalio se ispred zgrade gradonačelnika Sidija Bouzida. Mohamed Buazizi nije bio prvi koji se odlučio na takav čin, nije čak bio prvi ni u Tunisu, no njegov slučaj pokrenuo je bijes naroda. Njegova priča nije snimljena kamerom, ali se glas o njoj pronio društvenim mrežama sjevernoafričke države. Protest protiv predsjednika Zina El Abidinea Ben Alija, koji je na vlasti bio 23 godine, proširio na cijelu državu. Deset dana kasnije Ben Ali je pobjegao u Saudijsku Arabiju, a u idućih nekoliko sedmica protesti su izbili i u Egiptu, Libiji i Jemenu. Kad su nemiri stigli do ulica Kaira, revolt je nazvan „Arapskim proljećem“.

Na ulice Egipta izašle su stotine hiljada ljudi tražeći demokratske promjene i odlazak predsjednika Hosnija Mubaraka, koji je bio na vlasti od 1981. godine. Regijom i ostatkom svijeta tada se proširila euforija i nada u promjene na Bliskom istoku. Bliskim istokom je zavladala misao da tirani nisu vječni i da promjene mogu doći iz naroda. Ono što je do tada bilo nezamislivo ostvarilo se 11. februara kada je objavljeno da Mubarak silazi s vlasti.

Šest mjeseci prije no što je ubijen u Istanbulu, saudijski novinar i disident Jamal Khashoggi rekao je kako je „Arapsko proljeće" pokazalo da je pogrešna tvrdnja da su Arapi i demokratija nekompatibilni. „Rasprava o odnosu islama i demokratije zaključena je s pojavom Arapskom proljeća“, kazao je Khashoggi.

Osim Ben Alija i Mubaraka, srušeni su i libijski pukovnik Moamer Gadafi, jemenski čelnik Ali Abdulah Saleh, a otišao je i sudanski vođa Omar al Bashir. Njih petorica zajedno su vladali ukupno 146 godina, ne računajući Salehovih 12 godina na čelu Sjevernog Jemena prije ujedinjenja te države 1990. godine.

Samospaljivanje Mohameda Buazizija bilo je katalizator protesta koji su se proširili cijelom regijom, što je dovelo do takozvanog "arapskog proljeća", procesa koji je rezultirao padom nekoliko autoritarnih režima, ali i pokrenuo nekoliko ratova i kontrarevolucionarni val koji je spriječio materijalizaciju glavnih zahtjeva demonstranata.

Intenzitet protesta pojačao se u januaru 2011. nakon smrti Buazizija i doveo do bijega iz države predsjednika Zine el Abidine ben Alíja koji je na vlasti bio od 1987. godine i koji se 14. januara uputio u Saudijsku Arabiju. Odlazak Ben Alija s vlasti dao je stanovništvu nadu u promjene pa su masovno izašli na ulice tražeći ostavke svojih čelnika ili barem promjene koje bi dovele do poboljšanja kvaliteta njihovih života, Demostracije su se brzo širile zahvaljujući lakoći organiziranja putem društvenih mreža.

Taj je osjećaj pojačan ostavkom egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka. Regionalni vladari bili su u pripravnosti, pribjegavali su povećanom nasilju kako bi suzbili demonstracije. Zbog toga su zemlje poput Sirije i Libije upale u ratove koji su, u slučaju Libije, doveli do direktnog međunarodnog učešča što je rezultiralo hvatanjem i pogubljenjem libijskog vođe Muammara Gadafija u oktobru 2011. godine.

Slučaj Sirije bio je još složeniji zbog brojnih međunarodnih interesa, zbog kojih se rat iz represije snaga Bashara al Assada razvio u međunarodni sukob koji je i dalje aktivan i koji je ostavio stotine hiljada smrtnih slučajeva i milione izbjeglica i raseljenih ljudi.

Isto tako, desetine hiljada Jemenaca protestvovalo je protiv nezaposlenosti i zatražilo ostavku predsjednika Alija Abdullaha Saléa, koji je 2012. ustupio vlast svom potpredsjedniku Abdu Rabbuu Mansuru Hadiju, koji nije uspio ispuniti zahtjeve i suočio se s jačanjem moći Hutija. Napetosti će 2014. gurnuti zemlju u građanski rat s jakim regionalnim prizvukom.

Bahrein je bila još jedna od zemalja u kojoj su protesti bili posebno važni, na čelu sa šiitima koji su osudili diskriminaciju od strane vladajuće sunitske dinastije iako su ih vlasti slomile s podrškom iz Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata (UAE).

„Arapsko proljeće“ dešavalo se i u Maroku, Alžiru, Mauritaniji, Kuvajtu, Omanu, Iranu ili Saudijskoj Arabiji, ali u slučajevima tih zemalja vlasti su ga prevladale kozmetičkim reformama i obećanjima o poboljšanju kvaliteta života i jačoj borbi protiv korupcije.

Tunis je zemlja u kojoj je „Arapsko proljeće“ rezultirao najvećim napretkom iako nove vlasti nisu bile u stanju poboljšati ekonomsku situaciju, pogoršanu nizom terorističkih napada koji su teško ranili turistički sektor. Tunižani su i dalje razočarani vrlo visokom nezaposlenošću.

Al Assad je još uvijek na vlasti u Siriji, koja je i dalje zaglibljena u ratu u kojem je sudjelovalo više zemalja i u okviru kojeg je Islamska država uspjela iskoristiti haos kako bi uspostavila 'halifat' koji je pokrivao velike dijelove Sirije i Iraka. Iako vojno poražen, ISIS je u tim zemljama dalje aktivan.

Gadafijeva smrt izazvala je borbu za moć u Libiji koja je pokrenula sukob 2015. godine a posljednjih mjeseci napori pregovarača doveli su do prekida vatre u još jednoj zemlji koja je poprište regionalnih sporova koji su uključivali zemlje poput Egipta, Rusije, UAE i Turske.

Situacija u Jemenu, koji je prije izbijanja rata 2014. godine već bio najsiromašnija zemlja u regiji, još je alarmantnija zbog humanitarne krize u kojoj je zaglibio i zbog kontinuiranih borbi između Hutija, koje podržava Iran i Koalicije predvođene Saudijskom Arabijom. U Bahreinu je dinastija Al Khalifa zadržala vlast iako su brojne nevladine organizacije upozoravale na hapšenje opozicijskih aktivista, raspuštanje glavne opozicijske stranke i osudu stotina ljudi zbog optužbi za terorizam.

Jedna od lekcija 'arapskog proljeća' bila je da bi mobilizacija mogla dovesti do promjene vlasti što se desilo u Alžiru i Sudanu, gdje su Abdelaziz Buteflika, odnosno Omar Hasan al Bashir, pali 2019. pod pritiskom ulice. Protesti u Alžiru izbili su 2019. godine zbog planova Buteflike, paraliziranog nakon moždanog udara 2013. godine, da se kandidira za peti mandat, a završio je ostavkom i održavanjem predsjedničkih izbora na kojima je pobijedio Abdelmayid Tebune.

Pad Al Bašira, koji je na vlast 1989. godine došao pučem, dogodio se također pučem nakon višemjesečnih demonstracija zbog ekonomske krize i sukoba snaga sigurnosti i paravojnih jedinica. Tranzicija nakon sporazuma između hunte i opozicije dovela je do reformi koje su omogućile postizanje mirovnog sporazuma s raznim pobunjeničkim grupama i poništavanje diskriminatornih zakona, poput zakona koji je regulirao način odijevanja i javno ponašanje žena.

Liban je još jedan od epicentara protesta koji su doveli do ostavke Saada Haririja u oktobru 2019. godine zbog ekonomske, socijalne i političke krize, historihskih razloga i podijeljenosti libanske politike. Eksplozije u luci u Bejrutu 4. avgusta izazvale su nove proteste koji su doveli do ostavke njegovog nasljednika Hasana Diaba, koji ostaje na funkciji dok ponovo imenovani Hariri ne uspije sastaviti izvršnu vlast.

Iran je bio poprište demonstracija zbog loše ekonomske situacije koju su dodatbno pogoršale američke sankcije. Ta je zemlja čvrsto suzbijajala proteste koji su doveli do stotina smrtnih slučajeva, u onome što Teheran naziva pokušajem međunarodnih aktera da sruše Islamsku Republiku. Irak je također bio poprište protesta 2019. godine čiji su uzrok bili loša ekonomska situacija i korupcija. Demonstracije, iza kojih je ostalo na stotine mrtvih, dovele su do ostavke premijera Adela Abdul Mahdija, a njegov nasljednik Mostafá al Kazemi obvezao se istražiti smrt demonstranata i pokrenuti reforme.

Danas se pojam „Arapsko proljeće“ rijetko koristi u arapskim državama i smatra ga se pogrešnim. Preferiraju se riječi ustanak i revolucija. Vakuum stvoren nakon padova režima nisu popunile demokratske reforme koje su prosvjednici tražili. U Egiptu je kratko i uzbudljivo vrijeme samouprave zamijenila brutalna policijska represija. Egipćani su 2012. za predsjednika izabrali Mohammeda Morsija, čelnika Muslimanskog bratstva čiji je program naišao na žestoko protivljenje što je otvorilo put za puč koji je 2013. proveo njegov ministar odbrane. Penzionisani general Abdel Fatah al-Sisi i danas je na vlasti u Egiptu, a njegova vladavina se po nekima smatra autokratskijom od Mubarakove.

Danas, deset godina nakon prvih demonstracija, razočaranje je ogromno i gorko. U Bahreinu, jedinoj zaljevskoj monarhiji koja je doživjela masovne proteste, ustanak je brutalno ugušen uz pomoć saudijskog režima koji je u svojoj zemlji preduhitrio nemire masovnim subvencijama stanovništvu. Protesti u Alžiru nisu zaživjeli, a oni u Maroku utišani su kozmetičkim reformama i sudskom represijom. Libijski revolucionari podijelili su se na paravojske koje su razjedinile državu, a u Jemenu je započeo sektaški rat. Ali je arapsko proljeće zapravo umrlo u Siriji.

Položaj Bashara al-Assada činio se veoma čvrstim ali kad su 2011. krenule demonstracije bilo je potrebno svega nekoliko sedmica da bivši londonski oftalmolog bude ozbiljno uzdrman. „Stigao je vaš red, doktore“, pisalo je na zidu u južnom gradu Dari, sugerirajući da bi Assad trebao putem Ben Alija i Mubaraka. Tinejdžeri koji su stajali iza tog natpisa brzo su pritvoreni i mučeni, što je pokrenulo masovne protestew na kojima se tražilo njihovo oslobođenje. Assad, međutim, nije došao na red. Preživio je sve i ostao na vlasti. S iznimkom Tunisa koji je danas krhka demokracija, revolucije na Bliskom istoku propale su svaka na svoj način.

U vrijeme brutalne represije nad demonstrantima i jačanja sektaške mržnje, islamisti su u Siriji i drugdje pronašli plodno tlo za svoje djelovanje. „Nije trebalo dugo da nenasilni etos prosvjednika preraste u borbu u Libiji, Siriji i Jemenu“, napisao je novinar Robert F. Worth. „Pod prikladnom krinkom uličnih protesta, kojima su se mogli kretati da ih nitko ne prepozna, brzo su svjedočili kolapsu svih triju država“.

Njihov rast kulminirao je 2014. kad je teroristička organizacija ISIL proglasila takozvani halifat na područjima Iraka i Sirije. Nasilje koje su propagirali na društvenim mrežama i njihova sposobnost da regrutiraju hiljade boraca iz Evrope i drugih dijelova svijeta izazvali su strah na Zapadu gdje je brzo nestao entuzijazam u prodemokratske težnje bliskoistočnih naroda. Svijet se usredotočio na borbu protiv terorizma, a ne više na svrgavanje autokratskih režima koji su se počeli predstavljati kao borci protiv islamističkog ekstremizma.

Zapad je arapske pobune isprva podržavao, ogradivši se od podrške koju je desetljećima davao nekim diktatorima, ali nije ponudio alternativu. Nakon deset godina teško je tumačiti „Arapsko proljeće“ kao uspjeh. Sukobi u Siriji uništili su zemlju i stvorili najveću izbjegličku krizu od Drugog svjetskog rata. U također uništenom Jemenu velik dio stanovništva gladuje, a Libija se pretvorila u fragmentirano borbeno polje za paravojske i njihove inozemne sponzore. Tunis, zemlja u kojoj je sve počelo, i dalje teško živi ali ipak je krhka oaza demokratije u arapskom svijetu. Deset godina nakon protesta veliki dio od njegovih 11,5 miliona stanovnika razočaran je zbog tranzicije obilježene nezaposlenošću, socijalnim protestima i fragmentacijom političkih stranaka.

Francusko-tuniški politolog Khadija Mohsen-Finan, autor knjige Tunis, lekcija o demokratiji koja će biti objavljena početkom januara, kaže: "Očito je da je prelaz nije bio dobar. Život Tunižana nije se poboljšao, već upravo suprotno. Srednja klasa izgubila je 30% svoje kupovne moći, Tunižani ne vjeruju političarima, a mladi migranti su sve brojniji. Tunižani su umorni“, dodaje Mohsen-Finan, „imaju osjećaj da žive u nesigurnosti. Ova situacija, koju pogoršava kriza COVID-19, potiče ih na idealiziranje političke prošlosti i odbacivanje revolucije. To je pogreška, jer je revolucija bila vrlo lijepa i vrlo korisna. Na sto su došla velika pitanja, poput pitanja jednakosti, korupcije, lošeg upravljanja, pitanja sloboda...”

Od decembra 2010. broj samoubistava u Tunisu se rapidno umnožio, mnogi su krenuli stopama Bouazizija. Njegovi majka i sestra, Leila i Manubia, danas žive u Kanadi koja im je odobrila azil 2014. godine. Kada si stigli, kazali su da su bile prislijene emigrirati jer su im prijetile pristaše starog režima. Majka je kazala da je isprva mislila da će smrt njezina sina poslužiti za promjenu situacije u Tunisu. Nažalost, nezaposlenost je i dalje vrlo visoka, a ekonomija slaba. Leila Bouazizi dodaje: „Ipak, barem danas u Tunisu možete glasati i odabrati predsjednika kojeg želite. Može se govoriti i očitovati. To prije nije postojalo.”

Na pitanje šta su postignuća tuniške tranzicije, Mohsen-Finan odgovara: „Svi su Tunižani sada zainteresirani za politički život. Postoji građanska država koju je vladajuća Ennahda prihvatila. Sada je moguć brak muslimana i nemuslimanke. Vodi se napeta, ali dobra rasprava o jednakosti Tunižana u pogledu nasljeđivanja. Islamisti i modernisti koegzistiraju u Parlamentu, iako se mrze.”

Politolog tvrdi da opasnost za demokratiju nije ni populizam, nezaposlenost ni korupcija. Najveća joj je prijetnja "nesposobnost političkih aktera i političkog sistema izabranog 2014. godine". Poliotička je scena fragmentirana a posljedica je politička napetost. Zemlja ima velike javne izdatke, ogroman javni sektor. Porezni prihodi pali su zbog Covid-19. Tunis tek treba formirati Ustavni sud.

Unatoč svemu, Tunis uspijeva savladati prepreke. Zemlje je to otpornog naroda a velika joj je prednost vrlo cijenjena i poštovana vojska. Isto tako, Tunis uživa međunarodnu podršku, posebno od Evropske unije i MMF-a. Zapad zna da mu nije potrebno još jedno žarište u ovom trenutku. Slogan revolucije bio je 'rad, sloboda, nacionalno dostojanstvo'. Tunižani danas tvrde da nisu dobili ništa od toga. Ali, u odnosu na diktaturu u Egiptu i katastrofu u Siriji, Tunis je ipak uspješna iznimka.

Niko od stručnjaka, novirana, politologa ili analitičara nije u stanjuu detektirati jasne uzroke neuspjeha antiautoritarnih pokreta u arapskim državama ali postoje neke zajedničke tačke. Glavna je duboka polarizacija koja se dogodila oko identiteta, a posebno u pogledu uloge religije u javnom životu. Stranke koje su pobijedile na svim slobodnim izborima na kojima su održani bile su islamističkog karaktera, što je izazvalo tenzije sa sekularnim dijelovima društva. Snage starih režima su se povukle ali nisu potpuno poražene. Kada su osjetile trenutak, iskoristile su ideološke probleme svojih protivnika i nestrpljenje masa da se ponovno nametnu. U nekim je okruženjima, poput Sirije ili Jemena, ta linija podjele bila na sektaškoj ili etničkoj podjeli.

Deset godina kasnije, većina arapskog svijeta vjeruje da, s obzirom na rezultate, nije vrijedilo pobuniti se. To ne znači da je to bila pogreška. Između ostalog i zato što je još uvijek prerano za donošenje historijske presude. Najoptimističniji upoređuju pobunu s Francuskom revolucijom i tvrde da su ti procesi dugotrajni, kažu da su i u Francuskoj morala proći desetljeća da bi revolucija urodila plodom. "Arapska proljeća" su težnja za dostojanstvom i pravdom arapskih naroda koja neće nestati sve dok se ne riješe nemiri koji su potaknuli pobunu. U arapskom svijetu historija 21. stoljeća tek treba biti napisana.