“Identificirat ćemo alate u našoj vanjskoj politici, pristup štapom i mrkvom – koje alate koristiti za poboljšanje odnosa i kojim alatima ćemo reagirati ako nas ne poštuju?! Želimo da nas poštuju”, izjavio je Charles Michel, predsjednik Evropskog vijeća, 25. septembra 2020. godine.
Naravno, citat se odnosi na Tursku glede priprema za prošlonedjeljni (10/11. decembar) EU samit i odraz je šepurenja mlađahnog predsjednika kada odrasli nisu u sobi. Prije svega, poštovanje se zaslužuje, a poštovanje u diplomatiji bazira se na reciprocitetu. Javno izrečenom metaforom o štapu i mrkvi, koja mu je možda donijela nekoliko poena kod turkofobične publike Beneluksa (i šire EU), Michel je pokazao da se razumije u međunarodne odnose i diplomatiju koliko krava u latinski. Ako je to, pak, bila sračunata egzibicija evropske “superiornosti”, pokazao je makronovsku orijentalističku aroganciju i (također makronovski) nedostatak znanja (i vaspitanja) potrebnog za komuniciranje s Turskom. Prošla su vremena kada je Turska “radila” na evropski pritisak, pa niko ozbiljan nije mogao vidjeti štap, odnosno prijetnju štapom nikako drugačije nego kao prijetnju praznom puškom, a evropske mrkve odavno su se pokazale ili kao truhle ili kao prazna obećanja.
NATO: TURSKA JE NAJVEĆA ŽRTVA TERORIZMA
No, ipak je najveća ironija da mu je taj prijeteće podignuti (da ne kažem erektirani) štap naglo splasnuo prošle nedjelje kada je na samitu, što se tiče odnosa EU i Turske, odlučeno jedno “vidjet ćemo”, uz “sankcije” od kojih niko u Ankari neće izgubiti ni sekundu sna. Somnabulije Emmanuela hoćebiti Napoleona Macrona, grčkog premijera Kyriakosa Mitsotakisa i predsjednika Južnog Kipra Nicosa Anastasiadesa o žestokim ekonomskim sankcijama koje bi Tursku bacile na koljena raspršile su se ne samo pred ekonomskim nego i pred strateškim realnostima.
Na te realnosti evropske lidere, jedan dan uoči samita, podsjetio je generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg. Govoreći na zajedničkoj pres-konferenciji s premijerom Portugala, Stoltenberg je pozvao zemlje EU da ne zaborave važnost Turske za NATO savez i uopće Zapad, te da traže “pozitivne pristupe”. Također ih je podsjetio da je Turska primila najveći broj izbjeglica, da je to zemlja NATO članica koja je dala vitalan doprinos borbi protiv ISIL-a i da je od svih članica NATO-a najveća žrtva terorizma. Konstatirao je da postoje teške nesuglasice oko istočnog Mediterana između saveznika, ali da je uspostavljen mehanizam u okviru NATO-a za sprečavanje neželjenih incidenata i nesreća usred pojačanog vojnog prisustva u istočnom Mediteranu.
Činjenica da na to sve (a posebno na strateški značaj Turske) treba podsjećati neke usijane EU glave jeste tragična, ali neko je morao Mitsotakisu probušiti balon nakon njegovog hvastanja početkom prošle nedjelje da je “Grčka uspješno pretvorila sukob između Turske i Grčke u istočnom Mediteranu u sukob između Turske i EU”.
“Evropsko vijeće potvrđuje strateški interes EU za razvoj kooperativnog i obostrano korisnog odnosa s Turskom. Ponuda pozitivne agende EU – Turska ostaje na stolu, pod uvjetom da Turska pokaže spremnost za promoviranje istinskog partnerstva s Unijom i njezinim državama članicama i za rješavanje razlika dijalogom i u skladu s međunarodnim pravom. Takav dnevni red mogao bi pokriti područja ekonomije i trgovine, kontakte između ljudi, dijaloge na visokom nivou i kontinuiranu saradnju po pitanjima migracija. Evropsko vijeće naglašava važnost održavanja otvorenih kanala komunikacije između EU i Turske. EU će također biti spremna nastaviti pružati finansijsku pomoć sirijskim izbjeglicama i zajednicama koje su ih primile u Turskoj te sarađivati na odgovornom upravljanju migracijskim tokovima prema svim državama članicama i na pojačavanju napora u borbi protiv krijumčarskih mreža migranata”, kaže 31. paragraf završne deklaracije Evropskog vijeća, koja je, blago rečeno, razočarala narečenu trojicu.
Međutim, iz deklaracije, koja se u osnovi može svesti na “vidjet ćemo šta ćemo sa sankcijama u martu 2021, kada će visoki predstavnik Unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Josep Borrell podnijeti Vijeću deklaracijom traženi izvještaj glede mogućih sankcija, jasno se vidi da su pozivi Turske da EU bude “pošteni posrednik” u sporu Turske i Grčke, kao i apel predsjednika Turske Recepa Tayyipa Erdoğana da se na taj spor ne gleda kao na igru nulte sume pali na gluhe evropske uši.
SENAT OTVORIO PUT ZA AMERIČKE SANKCIJE
Pozivanje na međunarodne zakone i osuda “unilateralnih” poteza, čitaj: seizmička istraživanja na kontinentalnom pragu koji je Turska registrirala u Ujedinjenim nacijama 2004, zvuči sarkastično gledano iz Ankare. Dok “EU će također biti spremna da nastavi pružati finansijsku pomoć sirijskim izbjeglicama i zajednicama koje su ih primile u Turskoj...” zvuči cinično (truhla mrkva), pogotovo kada se zna da je od sume na koju se EU obavezala ugovorom iz 2016. (6 milijardi dolara) nakon četiri godine isplaćeno samo pola – pri tome je važno naglasiti da taj novac ne dolazi u ruke Vladi Turske (kao što se može steći pogrešan utisak iz zapadnih medija) nego ide direktno socijalnim programima za sirijske izbjeglice – te kada se zna da je bivša specijalna izvjestiteljka za Tursku Kati Piri upozorila da novac za nastavak finansiranja programa nije predviđen nacrtom drugoročnog 2021.-2027. EU budžeta.
No, licemjerje pozivanja na međunarodne zakone najvidljivije je kada se pogledaju brutalni postupci grčke obalske straže, pod budnim (zatvorenim) očima EU agencije “Frontex”, čiji pripadnici lome kosti (najbukvalnije) izbjeglicama u Egejskom moru prije nego što ih gurnu u polupotopljenim plovilima nazad u turske vode. To ne samo da je kršenje međunarodnih zakona na koje EU voli da se poziva nego govori sve o nehumanosti i “vrijednostima” u koje se Unija zaklinje. Toliko o “brizi” za izbjeglice (i ljudske živote).
Deklaracija još jednom potvrđuje istinitost riječi rahmetli Necmettina Erbakana da Evropa neće primiti Tursku u svoju kuću nego da hoće da je veže kao kera ispred nje.
Posljednji paragraf dijela deklaracije o odnosima EU i Turske zvuči zlokobno, ali govori sve o nedostatku suverenosti unije. Glasi: “EU će nastojati koordinirati sa Sjedinjenim Državama pitanja koja se odnose na Tursku i situaciju na istočnom Mediteranu” i zapravo objašnjava ono “ček' do marta da vidimo”.
To nas dovodi do breaking news. Baš kada su u petak uvečer ovdašnji analitičari počeli “vivisekcije” EU samita, stigla je vijest da je Senat SAD-a usvojio Nacrt zakona o vojnom budžetu, kojim se otvara put da Turska bude kažnjena sankcijama zbog kupovine ruskog protuzračnog sistema S-400. Trump je prijetio da će staviti veto na taj nacrt, ali s obzirom na to da ga je Senat izglasao s više od tročetvrtinske većine (84-13), to se neće desiti.
Zakon o sankcijama protiv američkih protivnika (CAATSA), koji je Trump potpisao 2017. godine, najblaže rečeno, kontroverzni je zakon donesen kao pokušaj da se Donald opere od (fakat ispostavilo se lažnih) optužbi da je Putinova marioneta. Protiv tog zakona bunile su se i članice EU, kao što su Njemačka, Austrija i Francuska, jer svako ko smisleno trguje s Rusijom može pasti pod oštricu tog zakona. Njemačka je naročito ranjiva s obzirom na gasovod “Sjeverni tok 2”, koji je trn u američkom oku.
Zakon nalaže da predsjednik odabere pet od 12 sankcija, koje su u dijapazonu od zabrane viza i uskraćivanja pristupa američkoj banci Export-Import do oštrijih opcija, poput zabrane transakcija s američkim finansijskim sistemom i uskraćivanje izvoznih dozvola.
Jedno od tumačenja zašto se sankcije pod zakonom CAATSA uvode sada je da Trump nije htio ostaviti to Bidenu u amanet, te s obzirom na pravo da izabere 5 od pomenutih 12 mjera, može odabrati najmanje bolne. To ćemo tek vidjeti, ali s obzirom na američku bezgraničnu moć da gnječi i mrcvari kako prijatelje, tako i neprijatelje, ako je takva želja igrala neku ulogu kod Trumpa, to ni na jedan način ne vezuje ruke Bidenu da sankcije pooštrava. S druge strane, ako je Bidenu, kako tvrdi, stalo do NATO-a (i njegovog južnog krila), pooštravanje sankcija zemlji druge po veličini armije u savezu i čuvara tog južnog krila nije baš sjajna polazna tačka za učvršćivanje alijanse.
