“Kad dođe april, ironično kažem da počinje ‘sezona nacrta rezolucija o genocidu'. To je naša nesreća. Konjunktura u Evropi i Americi protiv Turske u ovom trenutku. Ti činovi su postali potpuno politički materijal. Dakle, adut protiv Turske koji služi da se ona nagradi ili kazni”, izjavio je (rahmetli) novinar i zastupnik Turskog parlamenta Markar Esayan (turski Armenac) u jednom intervjuu prije dvije godine.
Predsjednik SAD-a Joseph Biden, kao što znamo, 24. aprila 2021, nepunih 24 sata nakon što je prvi put od kako je inauguriran (prije više od tri mjeseca) ostvario prvi telefonski kontakt s predsjednikom Republike Turske Recepom Tayyipom Erdoğanom, iskoristio taj adut. Da će to učiniti, znalo se i prije tog “iznenadnog” razgovora, jer da ta vijest procuri, potrudili su se pouzdani (anonimni) izvori. U zvaničnom saop
enju Bijele kuće o razgovoru ne spominje se “priznanje” tzv. genocida nad Armencima, ali se govori o “interesu (Bidenovom) za konstruktivni bilateralni odnos s proširenim oblastima saradnje i efikasnim upravljanjem nesuglasicama” i dogovoru sastanka na marginama NATO samita u junu.
Bidenova deklaracija kojom “priznaje” tzv. genocid nad Armencima od strane osmanskih vlasti, osim Miki Maus verzije historije, sadrži i rečenicu: “Mi ovo ne radimo da bismo bacili krivicu nego da osiguramo da se to što se dogodilo nikad više ne ponovi.” Po riječima İbrahima Kalına, Erdoğanovog glasnogovornika, američki zvaničnici rekli su Turskoj da deklaracija neće pružiti nikakav pravni osnov za potencijalne zahtjeve za odštetu, što objašnjava prvi dio navedene rečenice, ali drugi, o neponavljanju (ponovljeno i kasnije u deklaraciji) je malo nejasan. Da je licemjerno, jer dok se čita, ta ista administracija podržava genocidnu politiku Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata u Jemenu, gdje je u ovom trenutku 400 hiljada djece u opasnosti od umiranja od gladi, ne treba posebno dokazivati. Lijepo bi bilo da se ne ponovi nigdje, ali da li je to Biden stvarno htio da kaže ili da implicira nešto drugo?
LOV U MUTNOM
Prije nego što se dotaknem historije – riječ priznanje stavljam u navodnike iz jednostavnog razloga što nije na Bidenu i/ili političarima (bilo gdje da su u svijetu) da osuđuju ili presuđuju o tako ozbiljnoj stvari kao što je optužba za genocid. Nije čak ni na historičarima, njih već decenijama poziva turska država da oforme komisiju koja bi se bavila događajima iz 1915. – sve su im turske/osmanske arhive otvorene. Turska također poziva Armeniju i treće zemlje da otvore svoje arhive toj komisiji. Taj poziv, koji ostaje (decenijama) neodgovoren, kazuje dvije stvari: Turska zna svoju historiju i sigurna je u ono što tvrdi – namjere i sistematske eksterminacije Armenaca u Osmanskom Carstvu nije bilo. Bilo je međusobnog istrebljivanja, masakara, bilo je deportacija i sve je to svakako enormna tragedija u kojoj niko nije bio ni nevin ni ultimativni krivac. S druge strane, odbijanje tog poziva uz istovremeno hiperprodukciju krajnje jednostranog narativa (često baziranog na falsifikatima) govori o nesigurnosti druge strane u svoje tvrdnje i želju da se nešto ulovi u mutnom.
Postoji i treća stvar, a to je nešto što zovem asimetrijom historije. Justin McCarthy, historičar i demograf koji se bavio gubicima muslimanskih života u Osmanskom Carstvu u periodu od 1821. do 1922. (jedna četvrtina muslimanskog stanovništva je “nestala”) u knjizi Smrt i egzil (Death and Exile, The Ethnic Cleansing of Ottoman Muslims 1821.-1922.) piše o toj naherenosti tradicionalne historije: “Uprkos historijskoj važnosti muslimanskih gubitaka, to se ne nalazi u udžbenicima. U udžbenicima i historijama u kojima se opisuju masakri nad Bugarima, Armencima i Grcima ne spominju se odgovarajući masakri nad Turcima.” Ukrstiti to s priznanjem (legendarnog) britanskog historičara Arnolda Toynbeea, koje govori da je bio pod utjecajem tajne službe svoje domovine dok je pisao tzv. Plavu knjigu (pun naziv: Tretman Armenaca u Osmanskom Carstvu 1915/16.), te da je to bio propagandni alat britanske imperije u čijoj izradi ne bi učestvovao da je bio svjestan te činjenice, pa dobijamo blagu sliku historijske distorzije gargantuanskih proporcija.
Dekontekstualizacija je osnovna falinka te distorzije, a kontekst čak nije ni upitan. Činjenica je da su se Armenci okupljeni u dvije političke partije Hančak i Dašnak u odsutnom trenutku za Osmansku Državu stavili na raspolaganje ruskim imperijalnim planovima za Kavkaz i istočnu Anadoliju, uz potpuno svjesno žrtvovanje inače za autonomiju ili otcjepljenje nezainteresirane većine osmanskog armenskog stanovništva. U knjizi Diplomatija imperijalizma 1890.-1902. William L. Langer opisuje modus operandi tih “revolucionara” (koji su inače redovno reketirali bogate Armence Istanbula) svjedočenjem dr. Hamlina (misionara i osnivača američkog Koledža Robert u Istanbulu) o razgovoru u kome mu je jedan od njih rekao da će oni (“revolucionari”) “gledati priliku da ubijaju Turke i Kurde, pale njihova sela, a zatim pobjegnu u planine. Razjareni muslimani tada će ustati i napasti bespomoćne Armence u njihovim selima tako barbarski da će Rusija u ime humanizma i kršćanske civilizacije ući i preuzeti teritoriju.” Kada je prestravljeni misionar izrazio zgražanje nad groznom i paklenom shemom, dobio je odgovor da je ista ta shema “radila u Bugarskoj”. Sličnih je svjedočenja u javnom domenu dovoljno, ali se ipak nekako kontekst izgubio. Godine 1915. pripadnici partija Hančak i Dašnak, u momentu kada se Osmanska Država nalazi pod napadom na Çanakkale, pokušali su da zariju nož u leđa na istoku. Baš kao što su SAD internirale svoje građane japanskog porijekla u koncentracione kampove u pustinji na sjeveru Kalifornije tokom Drugog svjetskog rata (plašeći se neosnovano da mogu biti peta kolona), tako je i Osmanska Država odlučila da deportira svoje dalje od stvarnih petokolonaških ratnih dejstava. Za razliku od SAD-a, to je bilo u ratnim uvjetima na njenoj teritoriji i na teritorijama nad kojima zbog raznoraznih plemenskih bandi nikada nije uspostavila potpunu kontrolu.
U KNJIGAMA NEMA MJESTA ZA TURSKE ŽRTVE
Ono što je uvredljivo i bolno za turski narod kada se poteže riječ na “G” jeste odsutnost njihove patnje i njihovih žrtava u rukama Armenaca u tom narativu. Novinar Hrant Dink, turski Armenac, za svog je života kritizirao armensku dijasporu zbog skičanja i insistiranja na toj formulaciji. Jednom je rekao da u Anadoliji postoji pravilo da bol, odnosno njegovu težinu nosiš časno, i to objašnjava odnos prema 1915, kako turskih Armenaca, tako Turaka. Međutim, isto tako objašnjava činjenicu da je trebalo da prođu skoro dvije generacije armenske dijaspore (dovoljno da izgube svaku vezu s anadolijskim kodom časti) da sredinom šezdesetih počnu da vrište. To je razlika između Turčina čiji je djed ostao siroče zato što su mu cijelu familiju pobile armenske bande u, recimo, Vanu i Armenca kojem je djed ostao siroče zato što su mu familiju pobili... ko zna ko – mogu biti kurdske, turske osvetničke bande, pa i nedisciplinirani osmanski oficiri (koji su, uzgred, masovno kažnjavani za tu vrstu nediscipline) u, recimo, Tunceliju (ili Dersimu), nakon čega je emigrirao, te je narečeni Armenac druga generacija koja s Anadolijom nema nikakve veze.
Prije nego što se vratim Bidenu, samo da ukažem na činjenicu da je modus operandi terorističke PKK potpuno identičan onom koji su primjenjivali pripadnici partija Hančak i Dašnak. Na jugoistoku Turske, gdje je danas broj terorista reduciran na nekoliko stotina, nije uspio iako su se decenijama svojski trudili da žrtvuju Kurde.
Biden opasno brka PKK i njihove sirijske ogranke i Kurde, koji su potpuno integrirani u tursko društvo, nazivajući one prethodne “Kurdima”. Možda ono o “neponavljanju” nosi neki nagovještaj? Američki politički establišment razjaren je što su mu planovi o stvaranju PKK-istana na južnoj granici Turske osujećeni turskim intervencijama. Isto tako je razjaren turskom proaktivnom vanjskom politikom, koja se bavi prvenstveno turskim interesima. Da je motor te politike Recep Tayyip Erdoğan, ne treba posebno naglašavati, kao ni činjenicu da je Biden najavio pokušaje (kad im već 15. juli 2016. nije uspio) da ga svrgne (New York Times, februar 2020). Ne treba padati u zamku činjenice da su sve opozicione partije, osim naravno političkog krila PKK-a – Demokratske partije naroda (HDP), oštro osudile Bidenovu deklaraciju. Zapravo, instrumenti koje je Biden voljan da koristi jesu upravo one i sasvim u skladu s tim jedva su čekale da blebeću kako je “pogrešna vanjska politika” dovela do deklaracije. Hmm, to govori puno kako o tajmingu deklaracije, tako o njenoj “moralnosti”.
PROPAGANDA NIJE ISTO ŠTO I SUDSKA PRESUDA
Ovaj je potez sračunato pogoršanje ionako loših odnosa Turske i SAD-a. “Sve što radimo sa Sjedinjenim Državama bit će pod urokom ove vrlo nesretne izjave”, rekao je İbrahim Kalın, između ostalog citiranog, u tekstu Reutersa pod naslovom Turska kaže da će odgovoriti na vrijeme na “nečuvenu” američku izjavu o genocidu. Naravno da će “sljedećih dana i mjeseci biti reakcija različitih oblika i vrsta i stupnjeva”, kako kaže Kalın. Međutim, nisam jedini koji misli da je snažan i jasan odgovor dat antiterorističkim akcijama “Pençe Şimşek” i “Pençe Yıldırım” protiv PKK-a na sjeveru Iraka odmah nakon telefonskog razgovora na liniji Ankara – Washington. Ako treba prevod tog odgovora, on glasi: Turska neće trampiti svoju nacionalnu sigurnost za dobre odnose s nazovisaveznikom SAD-om. To je pitanje opstanka.
S vedrije strane – ucjenjivačka poluga deklaracije o tzv. genocidu je iskorištena. “Sezona nacrta rezolucija o genocidu” nikada neće biti ista. Damoklov je mač pao i od sada će izjave američkih zvaničnika na tu temu spadatiP pod onu o psima i karavanima.
P. S. Vidim na društvenim mrežama tendenciju (pa i među Bošnjacima) da se tzv. negiranje “genocida” nad Armencima izjednači s negiranjem genocida u Srebrenici. Lumeni koji valjaju i/ili upadaju u ovu zamku zaboravljaju jednu “sitnicu” – genocid u Srebrenici činjenica je ustanovljena presudama u međunarodnom sudu, dok je “genocid nad Armencima” rezultat višedecenijskog kljukanja zapadnom propagandom. Opasna tendencija koja zapravo podriva presuđeni genocid u Srebrenici izjednačavajući ga (po “principu negiranja”) s jednom političkom propagandom.
