Razlika između otvorenog laganja i manipulacije može biti povelika, a može biti i neprimjetna. Manipuliranje obično u sebi sadrži poluistine, odnosno koktel nekih činjenica i nekih laži, ispresijecanih tako da je teško odvojiti jedno od drugog. Nekoliko izjava profesorice Sanje Vlaisavljević i aktualne savjetnice ministrice civilnih poslova Bosne i Hercegovine, koje su izazvale mnoštvo javnih reakcija, mogu poslužiti kao primjer lakšeg učenja razlike između manipulacije i otvorenih laži.
Hrvatski medijski servis (HSM) objavio je pisanje profesorice Vlaisavljević u kojem, pored ostalog, tvrdi: “Dašak prave zimske idile dugo već zaobilazi 'bh. prijestolnicu'. Ove godine će je zaobići i javni doček Nove godine. Tako je odlučila gradonačelnica Sarajeva. Sarajevska glavna ulica, jedva da je osvijetljena, dućani zapuštenih izloga, a svjetlosnih dekoracija nema pa nema.”
U ovom odlomku imamo primjer i manipuliranja čitateljskom publikom i otvorenih laži. Naprimjer, Vlaisavljevićkina subjektivna ocjena šta je zapravo “prava zimska idila” ovdje se suptilno nameće. Svako ima svoj doživljaj zimske idile. Za nekoga su to same pahuljice snijega i bez ikakvih blagdana, za djecu je to sankanje i klizanje, pravljenje snješka, grudvanje, petarde, za odrasle možda i skijanje. Ipak, prema ovom tekstu, prava idila jeste ono što profesorica i promicateljica kulture dijaloga Sanja Vlaisavljević odluči da jeste, i to samo u Sarajevu, ne baš i drugdje. Tvrdi da će ove godine javni doček Nove godine zaobići Sarajevo.
Iako je slična situacija i u još nekim prijestolnicama Evrope, zbog epidemioloških restrikcija, Vlaisavljevićka to zamjera samo Sarajevu, insinuirajući kako je to zapravo nedostatak volje. U bliskoj prošlosti redovno javno dočekivanje gregorijanske nove godine u Sarajevu donijelo je mnogo zarade u turizmu, a nekom i od estrade, pošto se sve uglavnom i svodi na profit, kič i na orgijanje, besmisleno ogromni novčani iznosi izdvajani su iz sarajevskog budžeta za te javne “proslave”. Taj detalj Vlaisavljevićka ne spominje. To su dakle manipulacije u prvom dijelu pasusa profesoricine tvrdnje prenesene putem HMS-a, a u drugom ide obična laž.
Njeno laganje ovdje je postavljeno tako da Vlaisavljević zapravo poručuje vlastitoj publici kako više trebaju vjerovati njenim, subjektivnim izjavama nego vlastitim ušima ili očima. Naprosto, svako se može uvjeriti kako je sarajevska glavna ulica sva osvijetljena, kako dućani nisu zapuštenih izloga, a svjetlosne su dekoracije posvuda. Ne samo ove godine već i prethodnih godina, tačnije decenija. Zašto profesorica Vlaisavljević izmišlja stvari koje nije teško opovrgnuti, stvar je posebne analize njenog mentalnog profila.
U Sarajevu se ispred javnih ustanova nalaze ukrasne jelkice, u svakoj banci, trgovini, supermarketu, školi, izlogu, uz kipove Djeda Mraza, javno istaknute novogodišnje i božićne čestitke. U Ferhadiji se nalazi i električna lutka Djeda Mraza koji bjesomučno ponavlja čuvenu američku božićnu pjesmicu Jingle Bells. Šta li još treba da bi se zadovoljila arogancija profesorice Vlaisavljević i drugih njoj sličnih “intelektualaca” koji više “ne znaju šta će od sebe”. Možda im jednog dana počne smetati zelena boja jelkica i borova jer previše asocira na islam?!
Vlaisavljević u kolumni na HMS dalje zlurado navodi primjer nekog čovjeka što je prijetio izvjesnoj katoličkoj obitelji u Sarajevu (smještenog u psihijatrijsku ustanovu, op. a.), ne krijući kako time “može” potvrditi svoju tezu o Sarajevu kao netolerantnom prema svojim manjinama, i još neuspješno pokušava uvezati u cijelu priču hrvatskog predsjednika Milanovića s njegovim izjavama.
Inače, zanimljivo je da se u Sarajevu, naročito preko društvenih mreža, mogu pronaći Bošnjaci koji vrijeđaju Hrvate, ali ne s pozicije bošnjačkih nacionalista ili teologa, nego uglavnom s platforme jugonostalgije koja se oslanja na ublaženo velikosrpstvo. Bošnjaci koji se lože na titoizam i Jugoslaviju nerijetko budu na istom fonu kao neki srpski šovinisti koji psuju majku ustašku Hrvatima preko interneta ili na drugi način. Pogotovo kad se povede priča o Drugom svjetskom ratu ili o “krivnji” za raspad Jugoslavije.
Profesorica Vlaisavljević se time ne bavi, jer ona Sarajevo koje bliješti i od silnih jelkica naziva zonom džihada. Ovaj dio njenog teksta spada u klasični cinizam s manipulacijom. Jedan od pojmova koji je medijski toliko prežvakan, ne godinama nego decenijama, jeste džihad. Toliko njime barataju oni koji ne znaju šta znači, a misle da znaju i oni koji znaju, ali se za dnevnopolitičke potrebe pretvaraju da ne znaju. U koje od ovo dvoje spada Vlaisavljevićka, ne zna se, bar dok se sama ne izjasni. Samo je jasno da je riječ o manipulaciji strahom i neznanjem vlastite čitateljske publike.
Čak i popularni SCC u centru glavnog grada Bosne i Hercegovine, kao arapska investicija, na svom ulazu ima božićnu dekoraciju, a unutar zgrade, popularna turska prodavnica “Waikiki” satima vrti na razglasu američke “Christmass songs”. Na platou Skenderije otvoreno je javno klizalište s pristojnim cijenama, otvoren i štand za prodaju kuhanog vina, po drvećima i rubovima zgrada vise svjetlucave lampice, sve to nekako promiče Vlaisavljevićki. Ovo ne bi trebalo previše da čudi pošto se ova profesorica i dugogodišnja direktorica sarajevskog Centra za kulturu dijaloga ne tako davno proslavila reklamom za bivši koncentracioni logor za mrcvarenje i ubijanje ljudi, pardon, za restoran “Kula” u Istočnom Sarajevu. Poznat je bio njen razblaženo rasistički pogled na povećani broj arapskih turista i emigranata u centru Sarajeva.
Oko Sarajeva ima mnogo mjesta koja su mirna za izleta u ljetnom razdoblju, a restoran “Kula” je tek jedan od brojnih. Kako je Vlaisavljević baš njega izabrala i uklopila u priču o sarajevskoj ljetnoj gužvi, može se nagađati, ali nema potrebe. No, kao da opsesija dekorativnim jelkicama u ovo doba godine nije dovoljna samo za dokazivanje “evropejstva” u Sarajevu, nekim je Bošnjacima toliko bitno da se dopadnu onima koji ih preziru ili koji ih omalovažavaju da pristaju na poniženje tako što će poniženje nazvati “humanim gestom”.
Naime, srbijanska pjevačica Marija Šerifović odlučilo je da baš izvjesnom dječaku iz Vogošće osobno pokloni ukrašenu jelkicu. Još je postavila uvjet da mu ta jelka cijelu godinu mora svjetlucati i stajati u stanu. Dječak ima i hrane i para za školu i zdravlja, ali nema jelkicu kojih inače može kupiti svugdje Sarajevu i po bagatelnim cijenama, pa su ovo neki sarajevski mediji predstavili kao “veliko srce Šerifovićke”, uz ostalu patetiku i ljigavštine koje inače prate ovakve pojave. Raspoloženje izmanipulirane publike na portalima je takvo da se svakoga ko prepozna podvalu i poniženje u ovom činu automatski proglasi za nacionalistu ili šovinistu, što je skoro pa klasika, pogotovo među sarajevskom FGR kategorijom.
Njima ne smeta što je i Šerifovićka deklarirani nacionalista, srpski. Niti im se priča o tome zašto ne bi jelkicu poklonila nekom djetetu u Srbiji. Nije teško zamisliti kakav bi skandal bio kada bi neka javna ličnost iz Bosne i Hercegovine poklonila bajramske paketiće nekom djetetu u Srbiji, i to javno. Patetika u vezi s poklonjenom jelkicom, nažalost, ima veze i s popularnošću pornografske TV emisije “Zvezde Granda”, emisije za javno ponižavanje te zatupljivanje djece i roditelja uz legalizaciju prostitucije. Kako je poznato, Šerifovićka je dio ove televizijske perverzije.
Na kraju, kako smo počeli s pregledom laži i manipulacija gospođe Vlaisavljević, da s njom privedemo kraju. Vjerovatno nijedan novinar neće javno pitati profesoricu Vlaisavljević zašto gradovi kao što su Banja Luka, Split, Beograd, Novi Sad ne bi okitili svoje centre za ramazan? Možda profesorica ima utjecaja da pokrene inicijativu za postavljanje javne dekoracije u centru Zagreba povodom narednog ramazana. Onda isto to u ostalim spomenutim gradovima, na kraju još i u centru Ljubljane. Ako već toliko prezire Sarajevo, ovo bi mogao biti dobar kontraudarac Sarajevu. Zamislimo, bajramski ukrasi i čestitke širom glavnih ulica i trgova Beograda, Kragujevca, Splita, po gotovo svim zgradama, privatnim i javnim. Tako bi svi ovi gradovi dokazali da su multikulturalni u odnosu na Sarajevo pa makar imali samo mali procent vjernika na koje bi se ramazanski javni ukrasi i čestitke odnosili.
Kada bi ovako nešto podržala, pa još uspjela inicirati, profesorica Vlaisavljević ušla bi u povijest kao neko ko je na praktičan način omogućio svim tim gradovima da budu otvoreniji prema nekim evropskim manjinama nego što je to Sarajevo. Ne bi više morala da se bavi lažima, ispoljavanjem prezira i šovinizma, ne bi više morala manipulirati za političke potrebe svojih mentora, niti bi trebala da se osjeća frustriranom. Dakle, svima bi možda bilo lakše, počevši od nje same.
