Sunčan proljetni dan u Posavini. Lijep k'o u kakvoj priči, ali porušene kuće na Dizdaruši vraćaju u stvarnost, u rat, u kojem to više nije bila samo osunčana bosanska ravnica, krajolik koji mami – bilo je to ratište, tmurno i teško posavsko ratište.

Treći je dan kako smo došli na ispomoć na teritorij pod kontrolom 108. brčanske brigade. Imali su nekih saznanja da bi moglo doći do masovnijih napada na ovom dijelu linije razgraničenja.

U početku ništa nije ličilo na ofanzivu, izgledalo je kao uobičajeno granatiranje. Tek smo bili preuzeli smjenu u rovu koji je u našem i oficirskom žargonu uvijek označavan kao “kec”. Pokrivao je trougao na čijoj je desnoj strani bila glavna cesta koja je vodila u centar sela. Očekivati da napad dođe s te strane bilo je van pameti. Svakog dana gledali smo pravi poligon (čistinu) ispred puškarnice rova. I osjećali se prilično sigurno. Čak i s razdaljine od nekoliko metara bilo je nemoguće primijetiti rovovsko utvrđenje. Dobro zamaskiran, zatrpan zemljom po kojoj je izrasla trava, rov je bio neka vrsta sigurne utvrde kojoj ne prijeti opasnost.

Lijevi je bok bio kritičan. U slučaju da ta lijeva strana “popusti”, sasvim sigurno našli bismo se u okruženju jer je i iza “keca” bilo podosta brisanog prostora, a tek su potom s naše desne strane bile kuće i objekti, ako ih se moglo tako nazvati, jer su bili ostali samo kosturi ili stubovi objekata, rijetko je koji bio i poluočuvan.

Bili samo na krajnjoj desnoj strani linije fronta u solidno utvrđenom rovu. Do njega se moglo doći jedino dubokim prokopanim kanalima. Kako su kanali ili “tranše” bili iskopani cik-cak, jedina odstupnica mogla nam je biti u tom smjeru.

Krenulo je laganim kontinuiranim granatiranjem iz oruđa manjeg kalibra. Prvi projektili padali su relativno daleko od nas, ali znali smo da postajemo meta. Kako su sati odmicali, granatiranje se pojačavalo. Počeli su nas tući iz teškog naoružanja, haubica i tenkova.

U kući iz koje smo odlazili u rov, udaljen nekih stotinjak metara, postajalo je “prevruće”. Nije bilo nikakvog skloništa, samo zidovi kuće i betonska ploča. Naši su instinktivno zauzimali položaje koji su im najviše odgovarali. Najčešće je to bio klečeći stav s rukama na potiljku, nekakav poluskvrčeni čučeći položaj. Bahro je povremeno ponavljao, upravo u tom stavu: “Slaba je ovo kuća, samo da je ne pogodi.”

Uslijedilo je kratko, veoma kratko zatišje, svega minutu ili dvije. Poslije zatišja obično su padali teški projektili. Eksplozija granate od 60 milimetara zvučala nam je smiješno. Toliko smiješno da smo se morali nasmijati. Bili su to nekakvi kiseli osmijesi, kao da se radujemo i nadamo da je municije za veće kalibre nestalo. Ali nije.

Nismo pričali mnogo. Tek ono što se mora. Svima su nam ruke podrhtavale. Čuli smo kako se ruše susjedne kuće, kako pršte cigla i beton. Zasipala nas je zemlja, a geleri su zveketali po krovu. Sve što se dotad dogodilo izgledalo je kao pristojno ljetovanje. Ovo je bio organiziran i pripremljen napad baš na liniji na kojoj smo dežurali i s koje smo osmatrali.

Dotrčao je komandir voda, zadihan i uzrujan. Teško se moglo vidjeti da je uplašen, ali bio je. Strah je prikrivao zadihanošću. Vikao je: “Ko je na položaju? Ljudi, tamo nema nikoga! Već dva sata Šemso je tamo mrtav.”

Ni danas pojma nemam kako i kojom smo brzinom nas četverica otrčali do “keca”.

Šemso je poginuo od minobacačkog projektila 120 milimetara koji je pao tačno na ulazu u rov. Njegova nesreća bila je u tome što se nije uspio skloniti ulijevo. Pokušao sam crtežom prikazati najuže mjesto događaja. Da se pomjerio samo pola metra ulijevo, možda bi preživio, mada u tim situacijama sama detonacija može donijeti velike nevolje, ali takav je rat i tako je bilo suđeno. Eksplozija minobacačke granate, čiji smo rep pronašli, vrlo je snažna i ubojita.

Dok smo razmatrali kako da ga ponesemo i ko će ostati u rovu, zasuo nas je rafal iz smjera potoka koji se nalazio prekoputa. Mahinalno smo se sagnuli, a Mirza se bacio u tranšeju. Pucnjava je dobila snažniji zvuk jer su se sada čule brojne puščane cijevi.

Jedan od momaka provirio je i povikao da stižu preko ceste. Proturio sam glavu iza balvana i na nekih pedeset metara desno od kuća ugledao dvadesetak agresorskih vojnika kako pretrčavaju cestu.

Bacili smo se na grudobran i uzvratili vatru. Tek smo u tom momentu vidjeli da su ustvari na nas pucali iz druge grupe koja je bila više lijevo i koja nam je bila prišla mnogo bliže.

Pucnjava je odjekivala na sve strane. Baš tada u našu tranšeju dolazi još nekoliko momaka iz 108. brigade da nam pomognu. Sada smo jasno vidjeli četnike koji su se prebacivali preko ceste. Pod vatrom mitraljeza iz naše susjedne zemunice kretali su se cik-cak pokušavajući izbjeći zrna. Uskoro su svi nestali iza zidova oronule prve kuće pored ceste.

Na našoj strani bjesnila je pucnjava jer su agresorski vojnici imali dobar zaklon, a prateći betonski zid ispred jedne od kuća, uspjeli su doći i do ceste.

U jednom trenutku naš rov pogađa projektil iz “zolje” ili ručnog bacača. Padam na leđa, a Mirza preko mene. Naši i dalje pucaju kroz sav onaj dim i prašinu. Dodirnem se i pogledam po tijelu. Nije mi ništa. Dobro je. A onda začujem Mirzu kako krklja. Podižem se na koljena i vidim poveći geler u njegovom vratu.

Bila je to strašna situacija. Asif je brzo izvadio zavoje i počeo ga previjati, ali je krv izlazila ispod zavoja. Asif dozove još dva momka da mu pomognu, pa ga uspijevaju iznijeti nazad, van linije.

Borba ispred nas je bjesnila. Kao ispomoć nam se pridružilo još nekoliko ljudi iz 108. brigade. Dio agresorskih vojnika kreće u bočni napad preko ceste, što je bilo pogubno za mnoge njihove vojnike. Pet ili šest ostalo ih je ležati na prelazu preko ceste.

Pokušavali su na sve načine preći cestu. Da su uspjeli, to bi imalo teške posljedice za nekoliko naših rovova, a bila bi time presječena i komunikacije koja je vodila u selo.

Bitka se odvijala veoma brzo. U jednom trenutku vojnici iz 108. brigade zatvaraju dio prema cesti i time agresore stavljaju u nezgodnu poziciju.

Oni se još nekoliko puta pokušavaju domaći tijela svojih poginulih, a onda, oko četiri sata poslije podne, napad potpuno prestaje.

Brzo je stigla noć donoseći smiraj cijeloj liniji. Samo se ponegdje čuo pokoji pojedinačni pucanj. Uskoro se i to utišalo i sve je utonulo u mrak. Šta je donosio novi dan, niko nije znao. U vrijeme ovog zlog rata sigurno ništa dobro.