Ime Jerina historija je zapisala a narod prokleo. Rijetko se, kao u slučaju srpske despotice Jerine, ta dva identiteta sudare tako silovito, stvarajući mit koji nadilazi i najmračniju istinu. U zvaničnim hronikama, ona je Irina Kantakuzin, grčka plemkinja, supruga despota Đurđa Brankovića, vješta diplomatkinja i vladarka koja je u sumraku jedne države donosila nemoguće odluke. U narodnom pamćenju, međutim, ona je Prokleta Jerina – nemilosrdna graditeljka, nezasita zavodnica koja ubija ljubavnike i majka koja je žrtvovala djecu zbog vlasti i blaga. Razdvojiti činjenice od legende znači zaroniti u kolektivnu traumu naroda koji je, gubeći slobodu, tražio i pronašao krivca.

 Rođena oko 1400. godine u Carigradu, u moćnoj porodici Kantakuzina, Irina je u Srbiju stigla kao zalog političkog saveza. Udata je za Đurđa Brankovića 26. decembra 1414. godine, a njihov brak je izrodio petoro djece: Todora, Grgura, Stefana, Lazara i Katarinu. Njen život postaje neraskidivo vezan za sudbinu srpske despotovine nakon što su Ugri preuzeli Beograd. Bilo je neophodno izgraditi novu, neosvojivu prijestonicu. Godine 1428. započeo je kolosalni projekat – Smederevska tvrđava. Gradnja je trajala 11 godina i zahtijevala je nadljudske napore i ogromna finansijska sredstva, namaknuta kroz visoke poreze. U očima izmučenog naroda, koji je kulučio na zidinama, nije krivac bio despot Đurađ, već njegova strankinja, Grkinja – Jerina. Ona je postala simbol otuđene vlasti koja cijedi posljednju kap znoja za kamen i kreč. Nakon Đurđeve smrti 1456. godine, kratko je vladala kao namjesnica, da bi se povukla u manastir na planini Rudnik. Tamo je i umrla 3. maja 1457. godine, pod okolnostima koje historijski izvori opisuju kao sumnjive. Glavni osumnjičeni bio je njen najmlađi sin Lazar, koji je, kako se vjeruje, otrovao majku kako bi se dočepao vlasti i porodičnog blaga koje je, navodno, skrivala.

Upravo na toj tački, gdje se završavaju oskudni historijski zapisi, počinje divlja, nekontrolisana narodna mašta. Legenda o okrutnoj graditeljki nije se zaustavila na Smederevu. Narodno predanje joj pripisuje i zidanje Đurđevog grada iznad Zvornika, Maglića i Užica, a narativ je uvijek isti: prisilni rad, patnja i smrt. Priča se da su radnici u lancima, iz ruke u ruku, prenosili užareno kamenje. Folklor je otišao i korak dalje, pripisujući joj bratoubilačke nagone. U okolini Zvornika i danas se pripovijeda kako je Jerina imala sestru koja je na suprotnoj obali Drine sagradila ljepši grad. Zavidna, Jerina ju je pozvala na večeru i otrovala kako bi prisvojila njene posjede. No, najživopisnije legende vezane su za njene navodne strasti. Na prostorima Bosne i Srbije, od Zvornika do Pala, živi predanje o "Jerininoj stazi strasti" i kulama u kojima je zavodila mlade, stasite junake iz svoje straže. Nakon provedene noći, kako bi sačuvala tajnu, ujutru bi ih bacala sa zidina u Drinu ili im odrubljivala glave. Jedini koji je preživio, kaže romantična epska pjesma, bio je mladi Đurađ Smederevac – toliko lijep da se i okrutna carica zaljubila i poštedjela ga, uzevši ga za muža.

S obzirom da je despot Đurađ bio jedan od najbogatijih vladara Evrope, mit o Jerininoj okrutnosti neraskidivo je vezan za priču o skrivenom blagu. Prema predanju, neposredno prije pada Smedereva pod tursku vlast 1459. godine, Jerina je naredila da se kompletno porodično bogatstvo, uključujući i zlatne kočije, sakrije u duboke lagume ispod tvrđave. To blago je, vjeruje narod, prokleto. Priča kaže da se uoči velikih praznika, poput Blagovijesti, iznad skrivenog zlata pojavljuje tajanstveni modri plamen, ali svako ko pokuša da ga iskopa završi tragično. Zanimljivo je da se ova legenda proširila i na Bosnu. U selu Bulozi kod Sarajeva, u blizini srednjovjekovne utvrde Hodidjed, vijekovima se priča da je Jerina natjerala svaku mušku glavu da plati tri litre zlata za gradnju i da je to blago i danas tamo zakopano.

Dok je narod pleo priče o njenoj bezdušnosti, historijska stvarnost svjedoči o tragediji jedne majke koja je za spas države morala podnijeti žrtve koje je teško i zamisliti. Sudbina njene djece je dokaz o cijeni opstanka na Balkanu u 15. vijeku. Najstariji sin, Todor, umro je kao dječak. Petnaestogodišnju kćerku Maru udali su za sultana Murata II, kao zalog za mir. Narod je i za to okrivio Jerinu, ali Mara je postala jedna od najuticajnijih žena Osmanskog carstva. Kćerka Katarina udata je za moćnog grofa Ulriha II Celjskog, a njen život bio je obilježen političkim borbama i gubitkom djece. Ipak, najstrašnija sudbina zadesila je sinove Grgura i Stefana. Poslati kao taoci na turski dvor, lažno su optuženi za kovanje zavjere. Godine 1441., sultan Murat II je naredio da ih oslijepe. U gradu Tokatu, u Maloj Aziji, dželati su im vrelom iglom spržili oči. Predanje kaže da je njihova sestra, sultanija Mara, molila muža za milost. Sultan je popustio i poslao glasnika da zaustavi kaznu, ali je glasnik namjerno kasnio. Stigao je tek kada je strašni čin već bio izvršen.

Grgur se kasnije zamonašio na Hilandaru, dok je slijepi Stefan, nakon smrti brata Lazara, nakratko postao srpski despot. Slomom države, kao slijepi prognanik bježi u Albaniju. Tamo se događa čudo – u njega se zaljubljuje Angelina, kćerka lokalnog kneza, prepoznavši u slijepom izgnaniku duhovnu snagu. Njihov brak i život u siromaštvu i izbjeglištvu postali su simbol patnje i ljubavi. Nakon Stefanove smrti, Angelina, koju je narod zbog dobrote prozvao Majka Angelina, prenijela je njegove mošti, kao i mošti ostatka ove porodice, u manastir Krušedol na Fruškoj gori, koji su podigli njeni sinovi. 

Tako se krug zatvara. Žena koju je narod prokleo kao bezdušnu strankinju, u stvarnosti je bila majka oslijepljenih prinčeva, svetitelja i svetiteljki. Njena kletva nije bila u njenoj prirodi, već u vremenu u kojem je živjela. Teret izgradnje Smedereva, politički brakovi njene djece, savezništvo sa Osmanlijama i na kraju propast države – sve se to sručilo na njena pleća. Bila je strankinja, Grkinja, drugačija i samim tim idealna meta za kolektivnu frustraciju. Prokleta Jerina je postala ventil za narodni bijes, mračna figura u koju su se mogle projektovati sve muke i sva poniženja. I danas, kada se za nekoga kaže da je "Prokleta Jerina", misli se na strogu i hirovitu osobu. To je konačni trijumf mita nad historijom.