Progovori da vidim ko si

Od filozofa starog svijeta potječe izreka: “Progovori da vidim ko si.” I to je do danas ostao jedan od pouzdanijih testova provjere nečijeg identiteta. Često su alarmi i drugi mehanizmi zaštite prilagođeni baš glasu ovlaštenih osoba pa se u skladu s poklapanjem ili nepoklapanjem očekivanog i provjerenog glasa uključuju, odnosno ne uključuju. Iako su ovakve provjere naizgled proizvod modernog vremena, metoda identifikacije na osnovu glasa poznata je odranije – čak se spominje i u bajkama braće Grimm (Vuk i sedam jarića, naprimjer). Stari filozofi nisu baš mislili na ovakvu vrstu provjere. Oni su mogli misliti kako ono što pričamo kazuje kakvi smo kao ljudi, da to svjedoči o našem temperamentu i karakteru.

U Starom zavjetu (Suci, 12: 5–6) opisuje se jedna situacija prepoznavanja pripadnosti pojedinaca određenoj grupi na osnovu jezičkih osobina. To je vjerovatno prva zabilježena praktična upotreba dijalektologije. Naime, u borbi ljudi iz Jefremova plemena s ljudima iz Galadova plemena, Galadovi su ljudi nadjačali i njihovi su neprijatelji počeli bježati. Galadovi su ljudi zauzeli sve gazove preko rijeke Jordana, kuda su neprijatelji mogli pobjeći. Provjeravajući jesu li oni koji žele prijeći preko rijeke iz njihova plemena ili iz Jefremova, tražili su od njih da izgovore riječ šibboleth. Budući da ljudi iz Jefremova plemena to nisu znali izgovoriti, jer se u njihovu dijalektu nije izgovaralo tako, govorili su sibboleth. Tako su ih prepoznavali, a zatim ubijali. Tom je prilikom, prema biblijskom kazivanju, stradalo 42.000 ljudi. Zbog navedene biblijske priče riječ šibboleth, koja na hebrejskom izvorno znači “klas”, ušla je u rječnik mnogih jezika s novim značenjem “rečenica, formula, običaj i sl. koji se smatra distinktivnim te odlikuje kakvu društvenu grupu, naciju” i “riječ koja se upotrebljava za raspoznavanje (jer neki ne mogu izgovoriti stanoviti glas onako kako se normalno izgovara)” (Hrvatski enciklopedijski rječnik) ili “proba od presudnog značaja na osnovu koje se donosi sud o sposobnosti neke osobe” (Rat među jezicima).

Zabilježeno je u historiji dosta primjera da je neka jezička osobina poslužila kao osnova za prepoznavanje drugih osoba kao neprijatelja. Jedan od poznatijih primjera jeste pobuna stanovnika Sicilije protiv Francuza zapamćena kao Sicilijanska večernja. Započela je u crkvi 31. marta 1282. i munjevito se raširila po otoku. Francuzi, koji su držali Siciliju pod svojom vlašću, postali su odjednom žrtve pobjesnjelih Sicilijanaca, kojima je bilo dosta okupacije. Hiljade Francuza ubijene su tokom pobune. Od onih za koje su sumnjali da su Francuzi, pobunjenici su zahtijevali da pravilno izgovore riječ ciciri (“leblebija, slanutak”). Izvorni govornici francuskog jezika to nisu mogli izgovoriti a da se ne odaju. Zato su ubijeni.

Jedan od najkrvavijih slučajeva primjene metode šiboleta zabilježen je u dvadesetom stoljeću. Tridesetih je godina Rafael Trujillo, diktator Dominikanske Republike, želio protjerati Haićane koji su radili u pograničnim dijelovima zemlje. Nakon njegove naredbe između 2. i 8. oktobra 1937. godine ubijeno je mnogo Haićana koji su se zatekli na dominikanskom tlu. Budući da je njegovim snagama bilo teško po izgledu razlikovati Haićane od Dominikanaca, jezičke su razlike poslužile kao kriterij za razlikovanje. Haićani, koji govore haićanski kreolski ili francuski jezik, ne mogu izgovoriti “r” jednako kako to rade Dominikanci, koji izvorno govore španski jezik. Izvori se ne slažu u vezi s tim koja je riječ poslužila kao instrument provjere. Je li to bila riječ perro (“pas”), perejil (“peršun”) ili samo diktatorovo ime – Trujillo, nije najvažnije za ovu priču. Činjenica je da je veliki broj ljudi izgubio život, a sudbinu im je neposredno odredila okolnost da su izvorni govornici jednog jezika, a ne drugog. Izvori se ne slažu ni u vezi s brojem žrtava ovog događaja. Navode se brojevi od pet stotina do trideset hiljada.

Naš je jezik nešto što nas prati cio život i o nama govori više nego što smo svjesni. To je neodvojivi dio našeg identiteta i mnogih se jezičkih navika ne možemo riješiti bez velikog truda. Nekih ne možemo ni uza sav trud. Zato se zapitajmo – jesu li naše jezičke osobine razlog da trpimo štetu ili budemo diskriminirani na bilo koji način? Da li to sebi želimo? Naravno da ne. Druga je strana priče: da li mi koga diskriminiramo zbog njegovih jezičkih osobina? Da li nekome nanosimo štetu? Ako je odgovor da, onda se djelimično, bar u principu ako ne u posljedicama, ponašamo kao Trujillo. A da li je to nešto što sebi želimo priznati? Koliko smo puta čuli nekog da se smije ljudima koji malo zatvorenije izgovaraju vokal “a”? Koliko smo puta sami postupili tako? Koliko je puta nečije nerazlikovanje “č” i “ć” bilo povod za podsmijeh? A tek akcent, koji se veoma sporo mijenja i uglavnom se raspoznaje i kao pokazatelj geografskog porijekla. Neke jezičke osobine mogu se protumačiti i kao znaci etničke pripadnosti, naprimjer, upotreba glasa “h” u nekim riječima, upotreba leksike orijentalnog porijekla... U višenacionalnoj zajednici to je često osnova za jezičku diskriminaciju, a diskriminacija je uvijek nepoželjna i opasna. Naročito ako iza nje stoje snažne strukture, kao što su školski sistem i država.