Haški tribunal razmatrao je progone na nacionalnoj i vjerskoj osnovi i na području općine Trnovo. Oglasio je krivima Biljanu Plavšić, zamjenicu predsjednika RS-a, i Momčila Krajišnika, predsjednika Narodne skupštinew Rs-a, označivši ih kao čeone tačke udruženog zločinačkog poduhvata koji se 1992. omotao oko Bosne. Biljana Plavšić dobrovoljno se predala u januara 2001. i izjasnila se da nije kriva, da bi se u oktobru naredne godine odlučila na pokajanje. Priznala je da je u periodu od 1. jula 1991. do 30. decembra 1992, u dogovoru s drugim članovima udruženog zločinačkog poduhvata, planirala, podsticala, naredila, pomagala i podržavala progone nesrpskog stanovništva u 37 općina. U tim općinama postojalo je 408 zatočeničkih objekata i razoreno je preko 100 džamija, dva mekteba i sedam katoličkih crkava. Za zasluge tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu 2016. joj je uručena povelja Narodne skupština Rs-a.

ZASTAVE RAZDORA

Momčilo Krajišnik osuđen je 2006. na 20 godina. Kriv je za istrebljenje, ubistva, progone na političkoj, nacionalnoj i vjerskoj osnovi, deportacije i nečovječno postupanje u 34 općine. Na slobodi je od 2013. I njemu je uručena povelja NS Rs-a, a sam je pokrenuo firmu na Palama i osnovao udruženje “Stvaraoci Republike Srpske”, koje se finansira s entitetskog budžeta (u 2017. dobili su 29.000, u 2018. godini 28.000, a u 2019. godini 30.000 KM). Umro je 15. septembra 2020. od posljedica zaraze virusom korona. U presudi kojom ga Haški tribunal obilježava kao jednog od glavnih kreatora zla u vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu detaljno je od općine do općine opisano kako je stvarana Republika srpska.

U Trnovo, gradić pod Treskavicom, koji je, prema popisu stanovništva iz 1991, imao 4.790 (69 posto) Bošnjaka, 2.059 (29 posto) Srba, 16 Hrvata, 72 Jugoslavena i 54 osobe druge ili nepoznate nacionalnosti, zastavu razdora i mržnje članovi udruženog zločinačkog poduhvata koji se potezao kroz strukturu Srpske demokratske stranke donijeli su u martu 1992. O tome kazuje tačka 590 presude Krajišniku: “U martu i aprilu 1992. i Srbi i Muslimani su podigli kontrolne punktove u Trnovu i okolini. Približno u martu ili početkom aprila 1992. policajci srpske nacionalnosti formirali su vlastite policijske snage, sa sjedištem u mjesnom domu kulture, i na toj zgradi istakli srpsku zastavu. Na sjednici Opštinskog odbora SDS-a 26. aprila 1992. jedan od članova tog odbora, Drašković, predložio je da se opštinska uprava podijeli po nacionalnoj osnovi.”

Već viđeni scenarij u mnogim bosanskim općinama iščitavamo u tački 591: “U Trnovu su se pojavili tenkovi i vojnici koji su nosili srpske oznake i koji su, otprilike 25. maja 1992, u gradu kopali rovove. Približno 29. ili 30. maja 1992. srpsko stanovništvo je, očekujući skori napad, počelo napuštati Trnovo. Sutradan su srpske snage pod komandom Ratka Bundala nekoliko sati granatirale Trnovo. Glavna meta granatiranja bile su kuće u vlasništvu Muslimana. Osim toga, jedna srpska jedinica palila je muslimanske kuće u gradu i srušila gradsku džamiju. U tom granatiranju poginulo je najmanje pet stanovnika Trnova muslimanske nacionalnosti, a Srbi su zarobili četrnaest Muslimana...”

ZLOČINI BEZ KRIVACA

Nakon napada opisanog u tački 591 život u Trnovu za Bošnjake i ostale građane nesrpske nacionalnosti bio je nemoguć. Pojedinostima se bavi tačka 592 Krajišnikove presude. Ona glasi: “Zbog tog napada je približno 2.500 Muslimana otišlo iz Trnova. Oni koji su ostali – uglavnom žene, djeca i starci – odvedeni su u Krizni štab radi ispitivanja. Dana 11. juna 1992. pukovnik VRS-a Ratko Bundalo proglasio je opštine Trnovo i Kalinovik ratnim zonama. Kretanje muslimanskog stanovništva još više je ograničeno. Muslimani su zatočeni u dvije vikendice i početkom jula 1992. razmijenjeni su ili pušteni na slobodu na područje pod kontrolom Muslimana.”

Niko od direktnih izvršilaca zločina u Trnovu opisanih u Krajišnikovoj presudi ni do danas nije izveden pred lice pravde, izuzev Ratka Bundala, kojem je, kao komandantu Taktičke grupe Kalinovik, skupa s Neđom Zeljajom, komandirom stanice milicije u Kalinoviku, suđeno za ratne zločine na području općine Kalinovik. Presudom Suda BiH pravosnažnom od 18. marta 2011. oglašeni su krivim za zločine protiv čovječnosti progonom (ubistva, istrebljenje, prisilno preseljenje, zatvaranje, mučenje, silovanje...) i osuđeni: Ratko Bundalo na 22, a Neđo Zeljaja na 15 godina zatvora.

U drugoj tački ove presude kaže se da su Neđo Zeljaja i Ratko Bundalo “u periodu od juna do najmanje septembra 1992. učestvovali u formiranju i obezbjeđivali funkcionisanje zatvora u OŠ 'Miladin Radojević'”, u kojem su držali  “oko 300 civila Bošnjaka, sa područja opštine Kalinovik, dijelove civilnog stanovništva opština Gacko, Neveseinje, Foča i Trnovo”, te se u šest stavki detaljno opisuju brutalnosti činjene nad zatočenicima. Tako stavka “h” kaže: “U toku augusta 1992. godine zatočene žene u više navrata iz OŠ 'Miladin Radojević' od strane nepoznatih vojnika 'Srpskih oružanih snaga' odvođene u vikendicu Sabljica Mustafe u Mjehovini, u kojoj su se nalazili pripadnici nepoznate jedinice, ispred škole žene odvođene na način da su vojnici jahali na konjima, a žene pješke išle pored njih, u vikendici višestruko silovane i seksualno zlostavljane, nakon čega su ih u školu vraćali vojnici ili pojedini policajci.”

Treća tačka ove presude oglašava krivima Neđu Zeljaju i Ratka Bundala za formiranje i funkcionisanje logora “Barutni magazin”, u kojem je “nezakonito zatvoreno bošnjačko muško civilno stanovništvo Kalinovnika i okolnih sela, dio zarobljenih civila iz Trnova i Jeleča, opština Foča”. Logor je ispražnjen u pet prvih augostovskih dana, a zatočenici pobijeni. Stavak “a”: “Dana 02. augusta 1992. iz logora 'Barutni magacin' izvedeni civili Muslim Jakub i Mandara Osman, kojima se nakon toga gubi svaki trag.” Stavak “b”: “Dana 03. augusta 1992. iz logora 'Barutni magacin' izvedeni civili Suljić Remza, Bičo Nasuf, Rogoj Nezir i Čusto Zaim, koji su istog dana pronađeni mrtvi u rejonu Rogoja, tako što su po dvojica za ruke bili vezani policijskim lisicama.” Stavak “c”: “Dana 04. avgusta 1992. iz logora izveden Šorlija Mustafa, čije je mrtvo tijelo ekshumirano na prostoru opštine Foča.” Petog augusta izvedeni su preostali zatočenici. Prvo je na kamion potovareno 12 zatočenika, otjerani su na Mehka brda i pobijeni. Zatim su odvedena trojica u pravcu Kalinovika i otad im se gubi svaki trag. Na kraju su potovarili i preostale zatočenike: dvadesetčetvoricu iz zadnjeg kamiona strijeljali su u Rataju iznad štale Mustafe Tuzlaka (strijeljanje preživio Fejzija Hadžić) i zapalili tijela, a ostala dva kamiona odvezli u Miljevinu kod “Tunela” i tamo strijeljali 39 zatočenika.

OPTUŽNICA NEMA

Igor Milošević osuđen je na pet godina zatvora, ali za zločine počinjene nad civilima dovedenim na prinudne radove na području koje je nekada obuhvatala općina Trnovo. U presudi Okružnog suda u Lukavici, pravosnažnoj od 23. marta 2018, piše da je Igor Milošević 8. februara 1995. na lokalitetu Babin kuk na planini Treskavici ubio civila koji je doveden na borbenu liniju: kada su dva zarobljenika koje je čuvao uspjela pobjeći, Milošević je ostalima naredio da legnu licem ka zemlji, a onda je, prijeteći, ispucao rafal u jednog od njih i usmrtio ga.

I šestorica pripadnika jedinice “Škorpioni”, koja je djelovala u sastavu srbijanskog SDB-a, osuđeni su za zločine počinjene na području općine Trnovo. Komandant “Škorpiona” Slobodan Medić zvani Boca osuđen je pred Višim sudom u Beogradu za pomaganje u genocidu na 20 godina zatvora, a s njim i njegov brat Branislav Medić na 15 godina. Pred Višim sudom u Beogradu osuđeni su i Aleksandar Medić na 5 godina, a Petar Petrašević je nakon priznanja osuđen na 13 godina. Milorad Momić je pred Županijskim sudom u Osijeku osuđen na 15, a Slobodan Davidović pred Županijskim sudom u Zagrebu na 14 godina. Oni su kod vikendica na Godinjskim Barama strijeljali šestoricu mladića dovedenih iz Srebrenice u julu 1995. i kamerom snimili svoje nedjelo. Tada su pogubljeni Safet Fejzović (17), Azmir Alispahić (16), Dino Salihović (18), Juso Delić (25), Smail Ibrahimović (35) i Sidik Salkić (36).

Na listi koju je Haški tribunal prije više od 15 godina dostavio Tužilaštvu BiH, u kategoriji “A”, u kojoj se nalaze osumnjičeni protiv kojih je, prema mišljenju haških istražitelja, prikupljeno dovoljno dokaza za podizanje optužnice, a koju su domaći mediji nedavno objavili, nalaze se imena dvojice osumnjičenih da su zločine počinili na području općine Trnovo, ali optužnica uporno nema.