Nurija Delić iz Modriče profesor je bosanskog jezika, iscjelitelj, mlinar. Rođen je 1947. godine u Modriči gdje je završio osnovnu i srednju školu, a u Zagrebu je diplomirao južnoslavenske jezike i komparativnu književnost. Još kao student piše u listovima i časopisima. Objavljivao je radove u Studentskom listu, Prosvjetnom listu, Republici, Životu... Zagovornik je alternativnog liječenja. U Berlinu 1997. objavljuje knjigu Narodni liječnik – savjetnik, koja će u Bosni i Hercegovini postati pravi bestseler. Objavio je desetak knjiga, a jedna od najzapaženijih jeste Roman o Musi (Ćatiću, op. a.). Dobitnik je više nagrada za svoj pripovjedački rad. On piše i poeziju, a budući da će za koji dan biti Dan sjećanja na Srebrenicu, uz ovaj portret objavljujemo i njegovu pjesmu 12. 07. 1995. Srebrenica, posvećenu stradaloj mladosti u Genocidu. Još uvijek se nije pojavila njegova knjiga o trećoj ljubavi, a to je – mljevenje žita. Njegova se porodica tradicionalno bavila mlinarskim zanatom. Nurija u kući ima električni mlin na kojem sebi i svojim prijateljima samelje žito i pretvori ga u brašno.

NURIJA JE JEDAN OD PRVIH POVRATNIKA U MODRIČU

Među prvim povratnicima u Modriču bio je Nurija Delić. Bilo je to prije 20 godina. Vratio se iz Njemačke, u koju je otišao krajem osamdesetih godina, tačnije 1988. godine. Našao je kuću useljenu od dvije srpske porodice. Bila je poprilično devastirana. Valjalo je vratiti kuću, iseliti useljenike i dovesti je u nekadašnje stanje. Nuriji to nije teško padalo jer je želio povratak na svoje, u svoju Modriču, koja je, prema popisu stanovništva iz 1991, imala 10.375 Bošnjaka ili 29,13 posto, a 2013. Bošnjaka je bilo 3.101 ili 12,06 posto. U samom gradu 1991. živjelo je desetak hiljada stanovnika, a od toga preko 50 posto Bošnjaka. Zanimljivo je da je dvadeset godina ranije, 1971, čak 67,03 posto bilo Bošnjaka. Kad evocira uspomene na povratak, kaže: “Iako je bio težak povratak, nas je 2001/2002, čini mi se, bilo više nego što nas ima danas. Mnogi su ponovo otišli vani. Čak je i moj sin Tarik, budući da nije mogao naći posao, otišao vani. Na pet-šest mjesta je tražio posao i, budući da ga nije dobio, odlučio je da ode. Po povratku iz Njemačke, u mojoj devastiranoj kući zatekao sam dvije srpske familije. Jedan od njih daje mi 50.000 KM za kuću. U isto vrijeme u Sarajevu (kod Skenderije) nudi mi se kuća za 40.000 KM. U Sarajevu bi moja djeca imala puno bolju perspektivu. U meni je proradio inat i ne htjednem prihvatiti. Ostajem do kraja u mojoj Modriči. Kad sam postao općinski odbornik, podstanari iz moje kuće su po hitnom postupku iseljeni. I Jovan i Miloš. Kad sam došao s papirima da se isele, Miloševa žena mi kaže: 'Nurija, ovo je lijepa kuća, nema memle. Ako moradnem otići iz nje, ja ću se razboljeti.' Kažem joj: 'Gospođo, ovdje ste u tuđoj kući!' U dvorištu je bila kruška kajzerica. Ona meni veli da uzmem krušaka jer su dobre. Ne zna da je tu kajzericu posadila moja rahmetli majka. Uspjeli smo organizirati vjerski život. Nekad se samom sebi čudim kako smo to uspjeli. Obnovili smo svih sedam džamija. Danas su one funkcionalnije, s parnim grijanjem, klimatizirane. Tri su u gradu Modriči, dvije u Tarevcima, te po jedna u Jakešu i Lugovima. Nisam zadovoljan onim što se kasnije odvijalo među nama na ekonomskom planu. Nema dvojbe da mi volimo svoje mjesto i svoju Bosnu i Hercegovinu. Treba djecu učiti ko su, šta su, treba ih učiti folkloru, kulturi kuhanja hrane. Godine 2013. pokušao sam osnovati bosanski kulturni centar. 2012. dođem ja u Dom kulture, kad tamo direktor Marko Raulić, nastavnik, napisao 20 knjiga, uglavnom domaća radinost: kako je izgledalo ralo za oranje, teljig, onda sam ja naredne godine s grupom ljudi inicirao osnivanje bosanskog kulturnog centra, svi su to prihvatili, čak je i tadašnji načelnik rekao da će oni dati građevinsku dozvolu. I mnogi su izvana rekli da će pomoći. Tu ne bi bio samo folklor, nego i književne večeri, narodna kuhinja, svi segmenti kulture. Međutim, ništa od toga nije bilo. Nismo imali placa.”

BIO OSNIVAČ, DIREKTOR I PROFESOR BOSANSKE GIMNAZIJE U BERLINU

O svom profesorskom radu kaže: “Četrdeset godina bio sam u učionici. Tako sam 16 godina predavao u modričkoj gimnaziji, pa 10 godina u Berlinu. Tamo sam bio osnovao gimnaziju na bosanskom jeziku. U Berlin sam došao 1988. I kad je krenula agresija na BiH, stao sam uz svoj narod. Zvali su me da predajem u jugoslavenskoj dopunskoj školi, a ja sam ostao uz svoj narod. S izbijanjem agresije na moju zemlju i s prilivom velikog broja muhadžira u Berlinu sam osnovao osnovnu bosansku školu, te četiri srednje: gimnaziju, ekonomsku, elektrotehničku i trgovačku školu. Nigdje drugo u Evropi i svijetu nije bilo bosanske gimnazije. Tadašnji ambasador Ajanović je pred više od 500 ljudi rekao: 'Nurija, ti si zlatni ljiljan', jer sam i neke druge stvari radio, organizirao humanitarne konvoje za BiH itd. Kad sam otišao iz Berlina, gimnazija se ugasila. Po povratku iz Njemačke dvije godine bio sam profesor u srednjoj školi u Visokom. Potom sam 12 godina radio u Gradačcu. Predavao sam u srednjoj školi. Posljednje četiri godine trebalo je da budem direktor gradačačke gimnazije. Nažalost, nisam prošao. Eto, deset godina sam u penziji.”

Penzionerske dane Nurija provodi u svojoj Modriči. Kad se umori od pisanja, onda se prihvati mljevenja žita. Istina, ljudi sve manje siju žito i samim tim manje opterećuju mlinare. Na kahvi kod Nurije sa mnom je bio i njegov imam Osman ef. Mulahusejnović, s kojim je dijelio svekolike povratničke probleme. Osmanova supruga Hedžibela tih dana se spremala na sveto putovanje na hadž. Nurija je pun divljenja za hodžu i hodžinicu jer su od prvog dana povratka dostojanstveno predstavljali Islamsku zajednicu.

12. 07. 1995. Srebrenica

Jedina ljubavi moja,
Ne plači molim te, ako pismo ovo primiš.
Još su pored mene tri brata, pa ćemo bol podijeliti.
U nadi sam da si sada u gradu soli.
Gdje sam darove birao tebi za svaki praznik i
ponekad lagao da moram tamo na put,
ali samo sam htio tvoje želje ispuniti.
Od jučer je mnogo naroda ubijeno,
ovaj prostor je priča bez kraja,
čija slova su krv našeg naroda iz
Srebrenice, Vlasenice, Žepe, Bratunca i tvog Zvornika.
Za nekoliko sati red će doći i na mene.
Molim Boga da me ne muče,
i ako budu htjeli oni to raditi,
zamoliću da me što prije ubiju.

Nisu ni oni svi isti.

Znam da me uvijek osjećaš…
Pokloniću im naše skriveno blago…
Što smo čuvali godinama za sina…
Da ublaže smrt moju…
Da je ti što manje osjetiš…
Ne brini,molim te, ja se ne plašim…
Trudio sam se od prvog dana,

tebi biti uvijek pri ruci,
ne biti grub u očima tvojim,
ako sam te čim uvrijedio…
Oprosti mi...