Velike historijske lomove i nesreće naroda prvi osjete i na svojim plećima iznesu njegovi intelektualci. Mehmedalija Mak Dizdar bio je upravo to – "seizmograf" bosanske duše i njen najglasniji branitelj u vremenima kada se o autentičnosti Bosne i Hercegovine nije smjelo čak ni šaptati.
Sedamnaestog oktobra obilježavamo 109. godišnjicu rođenja ovog velikana, čovjeka čija su borba i prerani odlazak u 53. godini života, iz današnje perspektive, bili zloglasni uvod u krvavu dramu koja će Bosnu i Hercegovinu zadesiti devedesetih godina.
Kada se u kulturnim i političkim krugovima i danas govori o sudbini pjesnika koji je utihnuo u julu 1971. godine, nezaobilazne su riječi njegovog dugogodišnjeg prijatelja i vjenčanog kuma. Adil Zulfikarpašić izgovorio je rečenicu koja danas zvuči proročanski, ali je i jeziv sažetak pjesnikove sudbine: "Mak je na svoju veliku žalost, na svojoj koži osjetio da su se velike sile urotile protiv Bosne i njegovog naroda."
Danas, s historijske distance, potpuno je jasno, Mak Dizdar je prije svih spoznao šta se sprema njegovoj domovini. Njegova borba za priznavanje bosanskog jezika, autohtonosti kulture i historijskog kontinuiteta bila je zapravo prva linija odbrane prije nego što će devedesetih godina uslijediti otvorena vojna agresija.
Strategija tihe likvidacije
Makovu smrt, baš kao i njegove posljednje godine života, pratile su i prate intrige, podmetanja i naoko obične ljudske zlonamjernosti. Međutim, izučavanje tog perioda otkriva da te "sitne" pakosti nisu bile slučajne, već dio dobro osmišljene strategije diskreditacije Maka, njegovog djela i njegove ličnosti.
- Recept je bio jednostavan: obezvrijedi pisca, proglasi ga nacionalistom, uništi ga psihički i materijalno, pa ćeš time obezvrijediti i značaj njegovog djela, kao i sve njegove poruke - jednom prilikom u intervjuu kazao je potpisnici ovih redova Majo Dizdar, sin velikog Maka.
A Makova poruka bila je opasna za hegemonističke kuhinje tog vremena. Svojim cjelokupnim opusom, a posebno kapitalnim djelima poput "Kamenog spavača" i "Starih bosanskih tekstova", on je glasno dokazivao da je Bosna svoja, autohtona zemlja, sa svojim bosanskim jezikom, svojom pismenošću, tradicijom i specifičnom duhovnošću.
U trenucima kada je zvanični Beograd, preko Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i podzemnih političko-vojnih krugova, ponovo projektovao nestanak Bosne, Mak je stao na put toj ideji. On je bio čovjek koji je bio na putu da zabetonira jedan od četiri noseća stuba Bosne - onaj koji dokazuje i jasno imenuje njeno kulturno-historijsko naslijeđe. Zato ga je trebalo maknuti.
Obruč u vlastitoj redakciji
Koliko je ta opsada oko pjesnika bila stezanje obruča, najbolje pokazuju rješenja u institucijama kojima je rukovodio. Dok je bio glavni i odgovorni urednik časopisa "Život" i predsjednik Udruženja književnika BiH, iza leđa mu je instalirana mreža koja će tek devedesetih skinuti maske.
Za sekretara redakcije "Život" postavljen mu je Vojislav Maksimović, tada profesor na Filozofskom fakultetu, a u ratu jedan od ideologa i operativaca SDS-a, čovjek koji će kasnije rukovoditi paljanskim strukturama. Za bliskog saradnika dodijeljen mu je Neđo Šipovac, pisac i činovnik u tadašnjem Izvršnom vijeću, koji će u ratu postati značajna figura agresorske politike i član Akademije nauka RS. Najnoviji izvori i svjedočanstva idu toliko daleko da otkrivaju kako je i sama sekretarica u Društvu pisaca bila agentica Udbe.
Mak je bio okružen zvaničnim hajkačima, medijskim psima i piscima koji su služili ideologiji SANU-a. Nažalost, u toj orkestriranoj hajci na Maka, motivisanoj navodnim "nacionalizmom" zbog njegovog insistiranja na jezičkoj autentičnosti Bosne, učestvovali su i pojedini Bošnjaci, nesvjesni (ili itekako svjesni op.a.) u čijem interesu rade.
Cijena plaćena krvlju
Ljubav prema pravdi, Bosni, njenom jeziku i narodu, Mak je platio najvećom mogućom cijenu. Njegov životni put bio je obilježen dubokim ličnim tragedijama. Tokom Drugog svjetskog rata, zbog učešća u ilegalnom pokretu otpora, fašistički okupatori su mu ubili majku Neziru Babović i mlađu sestru Refiku u logoru Jasenovac.
Ta porodična rana nikada nije zarasla, a decenijama kasnije, pritisci, stambeno pitanje koje mu namjerno nije rješavano, te neprekidni politički progoni, dokrajčili su i samog pjesnika u njegovoj 53. godini. Pa ipak, iz tog bola i prkosa nastala je najljepša definicija Bosne ikada ispisana. Kroz svoju kultnu pjesmu "Zapis o zemlji" Mak je stihovima: "Bosna da prostiš jedna zemlja imade. I posna i bosa da prostiš. I hladna i gladna. I k tomu još da prostiš. Prkosna od sna" objasnio samu suštinu domovine.
Nadahnuto kao niko prije ni poslije njega, pisao je o stećcima kao najuvjerljivijem dokazu samostalnosti Bosne i njenih stanovnika - srednjovjekovnih Bošnjana. Prepoznao je u tom kamenu živi govor, krik protiv prolaznosti i tapiju na zemlju koju niko ne može izbrisati.
Zašto nam je Mak važan danas?
Sjećanje na Mehmedaliju Maka Dizdara, posebno na dan njegovog rođenja, nije samo stvar književne kulture - to je pitanje historijske samoodbrane. On nas je zadužio da ga se sjećamo jer nam je ostavio ključeve za razumijevanje vlastitog identiteta.
Njegova sudbina nam pokazuje da napad na jednu državu uvijek počinje napadom na njenu kulturu, jezik i pisce. Mak je bio prva, preventivna žrtva rata koji će zvanično početi dvadeset godina nakon njegovog odlaska. Uništavanjem njega, agresivni nacionalizmi su pokušali uništiti ideju o Bosni koja je starija i dublja od svih njihovih memoranduma.
Zato, dok god na ovoj zemlji stoje stećci i dok god generacije izgovaraju njegove stihove, Makovo rođenje i njegova pobjeda nad progoniteljima ostaju vječni. Bosna, i posna i bosa, ali prkosna od sna, preživjela je, baš onako kako je njen pjesnik i zapisao.

