Početkom 1942. godine, Enver Čolaković odlučio je iznenaditi i razveseliti svoju bolesnu majku čudnim i divnim rođendanskim poklonom. Skupio je sve svoje pjesme koje je pisao i posvećivao njoj od svoje rane mladosti. Svakoj od tih pjesama je već kao dijete davao naslov: Pismo majci. Sačuvao ih je tridesetak.

Ta pisma predstavljala su, kako sam kaže, njegovu najintimniju liriku. U njima se ispovijedao majci, iskazivao joj svoju ljubav, iskustva, svoje patnje i boli. Majka je s ogromnim zanimanjem pratila pjesnički razvoj svoga jedinca, upućivala ga i zajedno se s njim radovala svakom tom pismu-pjesmi. Enver je ta pisma dostavljao majci poštom, ili ih čitao, kako sam kaže, zajedno s majkom čim bi se ponovno sastali na nekom kolodvoru.

 Kada je otpočeo pisati predgovor pjesmama, učinilo mu se da bi trebalo objasniti majci i svoje poimanje pjesništva, opisati svoj pjesnički razvoj. Premda je knjiga trebala poslužiti kao bijeg iz rata i njemu i njegovoj majci, osjećao je da mora progovoriti o ratnim zbivanjima, kako na njih gleda i kako treba da se bori protiv zla.

 Pomalo je postajao svjestan da se njegov rođendanski poklon pretvara u novu veliku knjigu. Pisao je tu knjigu grozničavom brzinom tijekom mnogih noći, i htio postići nemoguće – da je dovrši za dva mjeseca, to jest do majčina rođendana. Kako je Čolaković uvijek slijedio svoju pjesničku intuiciju, za rođendan je svojoj majci poklonio nedovršeni rukopis. Svidio joj se, i ona je savjetovala sinu da ga nastavi pisati, ali i da napisano sakrije, jer je sadržavao mnoge preopasne ideje i opise ratnih zbivanja. Zato je rukopis zakopala u svom vrtu. Nakon pogibije Enverovih roditelja, i njihova je kuća bila opljačkana, te su mnogi Čolakovićevi rukopisi nestali. Kada se 1945. godine vratio u Sarajevo, on je iz zemlje u svom vrtu iskopao ovaj rukopis. Mislim da je Čolakoviću Knjiga majci bila njegovo najdraže djelo, njegov testament, koji sadrži obilje autobiografskih podataka, a predstavlja spomenik njegovoj majci.

Zlatan Čolaković

 Napomena: Knjigu majci objavila je Općina Hadžići 2012. godine povodom stogodišnjice rođenja Envera Čolakovića.

 

ENVER ČOLAKOVIĆ

Knjiga majci

(Odlomci)

 

KAKAV BOG – kažnjavaju nas ustaše, Talijani i Švabe

Na krevetu se istegla pod teškim, krpama napunjenim, tamnocrvenim jorganom (kao daje davno nekada bio umočen u krv pa se na njemu osušila) – jedna mladost. Djevojka, u licu žuta, samo joj se na obrazima, odmah ispod upalih, ispijenih vodnjikasto modrih, očiju koje su uronile u crne podočnjake, pa iz njih vire kao leševi dvaju utopljenika, rascvale dvije crvene ruže, užarene, bolesne, jezive u svom rumenilu.

Vrata zaškripaše, bolesničine oči planuše u nadi, ali klonuše pod kapke, tanke poput papira za motanje cigareta. Na njima je, namjesto brata ili dragana, ugledala uglastu nezgrapnu oznojenu majku s teškom košarom-pletarom punom vlažna rublja među rukama, a crvenom maramom prilijepljenom znojem za raščupane sijede prami.

– Još ga nema! – šapnu djevojka.

– I ne došao, dabogda! Sigurno opet kuje kakve zavjere i borbe protiv Švaba ili lunja po razvalinama od bombardiranja, a ja sama moram nositi ovoliki teret.

Košaru je spustila nasred sobe, pa nastavila:

– Nije moglo stati sve na konopac u dvorištu, pa ovo moram noćas osušiti u sobi. Majku im švapsku! Ja im perem gaće, a oni su tvoga oca mučili u zarobljeništvu kao psa! Ali neka – novac ne smrdi. Eh, kad bi mogla sutra ti malo, onako polako ispeglati. Ja bih otišla već zorom po veš i možda bih zaradila koju kunu kod milostive Pepice...

– Moći ću, mama. Već mi je lakše... Zdravo Marijo, milosti puna, blagoslovena ti među.,. – nastavi opet svoju molitvu i crna zrnca čisla počeše joj ponovo padati pod prstima poput suza one kojoj se uzalud moli.

– Ovo se ovako više ne može! – otpuhnu starica i pogleda na štednjak. – Prokleta provizacija!... Oduzeli su mi njihove karte. Vele: ti si varalica! Muž ti u zarobljeništvu, sin ti u vojsci, a ti ih prijavila... Još kad bi znali gdje su... Objesili bi i tebe ovako krepanu, a mene bi, čini mi se, skuhali u safun.

– Mama, mama, ne smijemo lagati! Kaznit će nas Bog...

– Kakav Bog! Provizacija, policija, ustaše, Švabe, Talijani... Oni nas kažnjavaju, a Bog je pobjegao na nebo. Neće njega ni bomba, ni racije! Zašto jednom već svemu ne dođe kraj? Makar pobijedio bilo tko... Ili da nas bar zdrobi kakva bombetina. Crkneš lijepo bez boli i ni briga te za ukop...

– Mama, ne uzrujavaj se. Dat će dragi Bog, a pomoći će i moj Stipe.

– Vrag i tebe i tvog propalicu Stipu. Pas mu obraz lopovski! Zaveo te je. Upropastio. Zanio ti pamet. Kopilan! I to mije pobožnost! Ližete oltare, namjesto da radite. Baš će vas Bog zato spasiti.. Hajde, molim te...

(...)

– Ne znam, mama. Pobjegli smo. Raštrkali smo se. A sastali smo se tamo u Kovačima. Ispod ćifutskog groblja...

– Sram te bilo! – prekide ga mati. – Zar da im se i ti, jadni komunista, rugaš? Nije im dosta njihove muke, još ih ti, kopile, nazivaš ćifutima... Ti si, eto, cvijeće... Pravi Arijevac, katolik i Hrvat... Pa zaista tebe gone? I to naši – Hrvati.

– Mama, oprosti, loša navika. Ja sam to slučajno, i ne misleći šta govorim... Ovakvu te, mama, volim. Volim – i sin priđe majci, obujmi joj kecelju rukama i htjede je poljubiti u lice.

 

Nisu smjeli ticati, ni u Židove, niti u Srbe!

– Zar ga ne biše mogli spremiti kući makar na konak. Već ga desetak dana nijesam vidjela. Otkako je u Hercegovinu otišao... Allahu!... O, Hitleru, Bog ti platio!...

– Šuti, ženo, ne griješi duše! Nije Hitler otpadan. Bori se on za svoj narod, za sve nas... On će osvojiti vas butum dunjaluk... Hitler hiti...

– Othitio dabogda u džehenem!... On će našeg jedinca... Oh, Allahu lijepi... Oči materine, kako će njemu biti...

– De, ne hlini i ne budalesaj! I ja sam vaktile na fronti bio, pa – eto me, živ-zdrav uza te. Pohiti!

Utom se na vratima pojavi prosijedi Avdo, vjerojatno susjed, u' „tijesno ruho“ obučeni siromašak, pogrbljen, premda još dosta mlad.

– Ne znam, imenjače, šta će od nas biti. Eto, on ode da gine, a ja ostario. Posao ide slabo. Tvrd zeman. More ovaj belaj potrajati još i godinu dana.

– I dvije, i tri... Dok slome toliku silu. Nije lahko razbiti osovinu Berlin – Rim, pa još uz njih i Japan.

– A ko ti veli da će ih slomiti? Hitler će, bolan ne bio, imenjače, osvojiti svijet.

– Da nas Bog sačuva te nesreće. Ne bi se znalo za nas, muslimane...

– Ne budali! Ko nas brani od četnika i od komunista? Ko naš obraz čuva i naše živote

– A tko podiže protiv nas sve te ljude? Nisu, Avdaga, smjeli ticati, ni u Židove, niti u

Srbe!

– Eh, našo se moj imenjak da nas brani od onih, koji nas mrze još od Kosova. Poklaće nas, a ti... Židovi! Vjekovima su nas pljačkali. Pogledaj u gruntovnicu pa ćeš vidjeti čije je bilo Sarajevo! Jah! Jesi li vidio izložbu – kaki su!... Oni su Isa pejgambera htjeli na vješala, borili su se i protiv našeg Alejhiselama. Njihova je vjera – para. Ne velim, nisu ih trebali baš onako... Ma čuješ, imenjače, da te ne znam...

– Šta bi? Bili smo mi nekada zajedno na fronti, Avdaga, zato me čudi što ovako misliš. Izložbe?... I nas da uslikaju kako oni hoće, da nas izvrate i popljuju, mogli biše načiniti sto izložbi muslimana, eto!... A ti, kao da si na mene ljut! Bi li me prokazao, ha?

– Što si onda dozvolio da ti sin ode u ustaše?      .

– Mene nije pitao. Otišao je sam. On ima svoje razloge. Žena mu je iz istočne Bosne. Poklali joj braću, ubili joj oca, pa on... Ali nije trebao. Rat je rat. Da se to bogdo udune, pa da se svijet izmiri... Ja se, Avdaga, već danas molim Allahu, da sjutra, kad sve ovo prođe, ljudi ne stanu proganjati svakoga tko je volio Švabe, jer oni, kao narod, nisu krivi što se nisu za vremena sjetili da maknu svoje mahnite vođe... Strah me je, Avdaga, i za nas... Zlo se zlim vraća! Ali, kad akobogda dođe mir...

– Bojim se da nama nejma mira dok Vlasi ne isprtljaju iz Bosne. Dosta su nas klali.

– A reci ti meni, Avdaga, po kojemu šerijatu bi ti istjerao narod sa svoga praga? Kako bi tebi bilo da te Hitler potjera u Tursku, ili u Arabiju? Kako bi tebi bilo, da te sutra, kad Hitler pane, stanu krstiti, ko danas Srbe u nekim selima!

– Stani! Ako Hitler, kako ti želiš, pane, zar šnjime ne bismo propali i mi? Ili bi ti, imenjače, možda htio ušumu s dindušmanima koji na vjeru pljuju i pljačkaju gdjegod šta stignu. Sve su to lopovi, imenjače.

– Partizani ne kolju.

– Ih! Plaho! Otet će nam sve. Oslobodit će nas od imetka, od vjere, od obraza. Da ti pravo kažem, imenjače, meni je dosta oslobađanja. Da nas hoće bogdo kogod zarobiti, pa da znamo: roblje smo i gotova posla. Ovako, sve nekakve slobode gore od ropstva! Švabo nas oslobodio od Turaka, Biograd od Švaba, Hrvatska i Hitler od Biograda, pa mi od same slobode više ni gaća nemamo na turu! Eto, sad nas ovi iz šume hoće osloboditi od života. Ja, imenjače, više nikome ne vjerujem. Nikome! A kako bi, molim te, vjerovao eškiji? Jedni nose brade, drugi crvene zvijezde, ali nijedan ne nosi mir... Eto ti, imenjače...

– A tvoj će sin...

– Jest! Kao što znaš, odveli su ga, ima desetak dana. Prvo u zatvor, pa u rat. Ali neka! Haman je sigurniji tamo, nego ovdje. Ako opet zaprašte bombe...

Utom se začuše koraci i majka, sva u suzama, unese u halvat tešku naprtnjaču.

– Da ga makar može poljubiti majka prije nego što ga...

 

Likvidiranje Srba i igra u prahu

Livada. Tridesetak seljaka drhti. Ruke su im povezane na leđima. Dovukli su ih iz sela kamionom. Morali su iskopati duboki šanac. Sad stoje nad njim. Pred prestravljenim ili već otupjelim pogledima postrojena četa vojnika. Nijemci, ili Talijani, ili ustaše... Svejedno. Uniforme. Plotun. Srbi. I blizu tog su sela našli lešinu nekakva vojnika. Možda je prije rata bio operni pjevač, konobar, čistač cipela, činovnik, seljak. I opet svejedno. Odmazda... A tamo – u selu... Žene cvile, lome ruke, mole se Bogu – ili ga proklinju. Djeca se – kao da to nisu njihovi očevi – igraju u prahu.

 

Sud razuma

– Misliš li na sud razuma? On će osuditi – mene, zanesenjaka, koji i u dvadesetom stoljeću, i na ovoj ulici kušnja, i uz ove prizore ljudske čovječnosti u ovom paranoičnom ratu, vjeruje u ljubav, u neuništivost humanosti, u ljude iz bajke, iz uobrazilje tvoje i moje majke.

– Pa tko onda da ponese odgovornost, jer netko za sve ovo mora biti kažnjen. Ovo više nije rat, ovo je ludnica, zločinačko istrebljenje!

– A koji i kakav rat nije zločin?

– Lako ti je, zanesenjače, razbacivati se pacifističkim frazama. Ima nužnih, opravdanih ratova. Oslobađanje naroda, borbe za ravnopravnost... Obrambeni ratovi...

– Pa ti čak ni meni, svojoj najintimnijoj nutrini ne priznaješ ravnopravnost!... Zar bi moja obrana od tvoje nepravedne optužbe bila opravdana, kad bih se, recimo, udaljio od tebe i pustio te... No, to sada nije važno!... Hodi!

– Ne mogu više...

– Moraš!