Bio sam član jedne izabrane grupe parlamentaraca državnog i entitetskog nivoa koja je prije dvadesetak godina boravila u studijskoj posjeti Irskoj. Ljubazni domaćini prenosili su nam svoja iskustva pristupanja i članstva u Evropskoj uniji. Upoznavali su nas sa ‘formulom’ uspješne realizacije državnog projekta poznatog pod nazivom Keltski tigar. Irska je zahvaljujući vlastitoj pameti i posvećenosti postala jedna od nabogatijih država i model uspješne tranzicije. U raspravama smo teoretizirali o mogućnostima nečeg sličnog u BiH. Predložili smo po analogiji da naziv našeg državnog projekta bude 'Bosanski medvjed'. Medo je sjajna životinja, ali ima jednu simboličku manu; spava zimski san. Država BiH je dugo u hibernaciji.

Ljuti rivali u 'zagrljaju'

U odvojenim posjetama susreli smo predstavnike najvećih irskih partija Fianna Fail i Fine Gael. Slušao sam pažljivo prezentacije političkih programa obje partije i nisam uspio uočiti bitne razlike. Ove dvije partije sa vrlo dugim tradicijama sve donedavno nisu nikada bile u koaliciji. Za obje je to bilo nezamislivo. Radi njihovog ukorijenjenog neprijateljstva poslije izbora su nastajali problemi sa formiranjem vlasti. Ja sam iskreno, ali nesmotreno, upitao zašto te dvije partije, kada to izborni rezultati diktiraju, ne bi napravile koaliciju u najboljem interesu Irske i njenih građana. Visoki partijski funkcioner me prebečio i rekao. 'Ti si opasan'. Kao da sam predložio da se ujedine navijači Željezničara i Sarajeva, Dinama i Hajduka ili Partizana i Crvene zvezde? Kasnije sam saznao da se irski politički rivali doživljavaju kao predstavnici zaraćenih strana u građanskom ratu početkom 20. stoljeća. Ali nužda zakon mijenja. Poslije stogodišnjeg ljutog rivalstva Fianna Fail i Fine Gael skupa sa Zelenom partijom su 2020-e oformili koaliciju za stabilnu vladu.

Svi imaju koalicioni kapacitet

Irska ima stoljetnu parlamentarnu demokratiju, ali od njih nisam čuo da jedni druge optužuju da nemaju 'koalicioni kapacitet'. Ta je prizemna zamjena teza ušla u naš političko-medijski rječnik kao nuspojava dnevnopolitičkih potreba grupacije stranaka poznatijih pod imenom Trojka(nci). Mediji su je prihvatili nekritički da bi mogli djelovati kritički prema SDA koja je u dugom periodu vladavine izazvala hronične i akutne averzije prema njenom političkom habitusu. 'Koalicioni kapacitet' je propagandna izlučevina koja na pogrešan način opisuje nedostatak sposobnosti najveće stranke da sklapa koalicione aranžmane sa drugim političkim subjektima. Prvoborac propagande bio je bivši esdeaovac, a sadašnji visokorangirani nipovac, koji je prije par dana poručio da je SNSD izgubio koalicioni kapacitet (?), a najavio da je i HDZ-u na istom putu (?!).

Neodoljivo podsjeća na ideološku besmislicu o tzv. "nacionalnim" i "građanskim" strankama. Samo ustavna teorija poznaje pojam apstraktnog građanina. U političkim partijama, bez obzira iz kojeg spektra dolazile, svi članovi su građani i uglavnom iskazuju neku etničku pripadnost ili se nje odriču po vlastitom izboru. Šta bi po trojkanskom konceptu trebao da znači "koalicioni kapacitet"? U pravnom smislu ne može se osporiti sposobnost političkog subjekta, bilo stranke ili pojedinca, da stupa u političke koalicije. Koalicija je zasnovana na slobodno izraženoj političkoj volji radi ostvarivanja nekih političkih ciljeva i interesa. Pošto se koalicija pravi slobodno izraženom voljom na isti način se može i raskinuti. Nesporno je da svaki politički subjekat posjeduje koalicioni kapacitet. Logički je neodrživo kazati nekome da nema koalicioni kapacitet samo zato što jedan ili više subjekata neće da koaliraju sa njim. Zamislite da đuvegija kaže mladoj da ona nema kapacitet da se uda, ili da ona njemu kaže da on nema kapacitet da je ženi?! Hoće li se uzeti oboje se pitaju. Koalicioni kapacitet nema samo onaj koji ga se dobrovoljno odrekne. Radi se o političkom opredjeljenju, iako je miraz važan za 'brak iz računa' što je suština svake koalicije.

Isključivost proizvodi krizu

Poslije Općih izbora 2022 Trojka (SDP, NiP i NS), HDZ i sateliti su rekli da neće sa SDA formirati vlast u entitetu Federacija BiH. Problem je što bez nje legalno nisu mogli formirati vladu, jer im je trebala saglasnost predsjednika i oba potpredsjednika Federacije od kojih je jedan bio iz SDA. Ova stranka je držala 'ustavni ključ'. Imala je ustavni kapacitet, iako su joj osporavali 'koalicioni kapacitet'. Kao najviši pravni akt Ustav Federacije se nije mogao legalno zaobići, pa su troglavi prizvali upomoć visokog predstavnika. On im je kao pravnik isprva poručio da je riječ o političkom problemu koji treba rješavati političkim sredstvima. SDA je nudila partnerstvo, ali je Trojka odbila.

Njene vođe, koji o sebi misle da su 'politički kapaciteti', trebali su uvažiti političku realnost i pragmatično pristupiti formiranju vlasti sa izbornim pobjednicima. Praksa u najrazvijenijim demokratskim državama je da se u sličnim pat-pozicijama koalicije prave iz nužde, a ne prema željama. Krivac za eventualnu blokadu je onaj koji kaže ja neću, a ne onaj koji kaže ja hoću. Interesi države i građana u koje se političari redovno zaklinju trebali bi biti iznad parcijalnih stanačkih interesa, a pogotovo iznad liderskih sujeta i omraza. Rješenje je uvijek u racionalnom političkom kompromisu, jer isključivost proizvodi krize. Zato se prave tzv. "velike koalicije" koje nisu prirodni politički izbor ideoloških sličnih i kompatibilnih subjekata, nego nastaju iz nasušne potrebe. U Njemačkoj su npr. koalirali konzervativni demokršćani (CDU-CSU) i lijevi socijaldemokrati (SPD), ili u Irskoj gore spomenuti ljuti protivnici, stranke Fine Gael i Fianna Fail, što je dotad bilo nezamislivo članstvu, a i biračima. Oni nisu tražili partnere sa 'koalicionom kapacitetom', nego su oformili kapacitirane koalicije.

'Schmidt ex machina'

Suprotno Ustavu FBiH i uobičajenoj demokratskoj praksi, po nalogu ex američkog ambasadora, ukazao se 'Schmidt ex machina', koji je kaubojski suspendovao Ustav FBiH da bi troglavi zaposjeli fotelje. Nisu krivci samo Murphy i Schmidt. Čak i više od njih su krivi trojkanci koji su dobrovoljno pristali da otmu vlast protivpravnom rabotom koja je nespojiva sa demokratijom. Groteskno je što su se zakleli da će poštovati ustav, a kleli se u fotelje. Džaba je bilo busanje u prsa i mahanje 'novim' konceptom, jer su ih Čović (HDZ) i Dodik (SNSD) podrugljivo tretirali isključivo kao 'muslimansku reprezentaciju'. Poslije dvije godine silnih poniženja i štetnih ustupaka  sustigla ih je kazna. Krenuli su u avanturu izbacivanja SNSD iz državne koalicije, radi Dodikovog blokiranja evropskog puta BiH. Htjeli su da uvuku u koaliciju srpsku tricu (SDS, PDP i Lista za pravdu i red).

Nisu prethodno osigurali podršku HDZ za ovu riskantnu operaciju koji je i dalje ostao pupčanom vrpcom povezan sa SNSD. Diletantizam i zapanjujuće nepoznavanje ustava i zakona odveli su trojkance u živo blato. Državni nivo vlasti je paraliziran do novih izbora 2026-e. Da je bilo pameti Trojka je mogla poslije izbora 2022. ispoštovati federalni ustav i racionalnim političkim kompromisom sa izbornim pobjednicima oformiti vlast u Federaciji BiH, a potom i na nivou Bosne i Hercegovine. Njihova pozicija bila bi tada daleko jača naspram SNSD i HDZ. I u toj varijanti ne bi cvjetale ruže, bilo bi povuci-potegni, ali bi se politički kompromisi postizali među doraslim i odgovornim subjektima u državnoj koaliciji.

Dejtonski 'specijaliteti' odlučivanja

Dejtonski ustav je propisao iznimno komplicirane načine odlučivanja u zakonodavnim i izvršnim organima vlasti BiH. Sistem je dizajniran da počiva na etničkom i entitetskom konsenzusu ili kompromisu. Svako može blokirati. Većini građana, čak i medija i elite, je nepoznata ili ne prihvataju ovu činjenicu. Između želje za normalnom, funkcionalnom državom i stvarnosti stoje brojne zamke nerazumijevanja i isključivosti. Osim većinskog načina odlučivanja, 'dejtonski specijaliteti' su tzv. entitetsko i etničko odlučivanje. Trostepeni model odlučivanja strahovito komplicira donošenje odluka, posebno u izvršnoj vlasti. Zato Vijeće ministara BiH, koje vrši vladine funkcije, čak i kada 'normalno' funkcionira izgleda tromo i nemoćno što onda posljedično evropski put pretvara u makadamski. Zato treba biti veoma probirljiv kada se na početku mandata formira Vijeće ministara BiH. Treba 'četvere' oči otvorit'. Formiranje Vijeće ministara je zahtjevan algoritam, ali smjena postaje Sizifov posao zbog mogućnosti blokada u Domu naroda, gornjem domu parlamenta. Trojkanci su ovu lekciju naučili na bolan način.

Ne boj se Nebojše

Poslije skoro godinu dana od raspada državne koalicije Trojka i njihovi mediji i dalje drsko obmanjuju javnost kako bi imenovanje Nebojše Vukanovića (Lista za pravdu i red) za ministra sigurnosti donijelo prevagu  prilikom odlučivanja. Da bi postigli 'prohodnost' odluka u VM prvo se mora smijeniti zamjenik predsjedateljice Staša Košarac (SNSD), a potom na njegovo mjesto u svojstvu zamjenika predsjedateljice imenovati Nebojša Vukanović, kojega zatim odobrava Zastupnički dom PS BiH. Konačne odluke Vijeće ministara BiH donosi konsenzusom, a ako ga nema onda većinom od prisutnih i koji glasaju uključujući glasove predsjedavajuće Vijeća ministara i njenih zamjenika. Trojkaši ne mogu smijeniti Dodikove ministre Košarca i Amidžića skoro godinu dana, zato što im SNSD uskraćuje kvorum u Domu naroda neophodan da se ta tačka nađe na dnevnom redu. Čak i da je HDZ uz Trojku, a očigledno nije, ne bi mogli smijeniti zamjenika predsjedavajuće Košarca i na njegovo mjesto postaviti Vukanovića. Uz sve navedeno Trojka nema ni dovoljno ruku da smijeni Košarca bez pomoći opozicionih stranaka u Domu naroda. Preostale su im samo lovačke priče koje su 'spas' političarima prije izbora i lovcima poslije lova.

Izborni gubitnici ne smiju postati dobitnici

Ušli smo u izbornu godinu. Važno je osigurati poštene i fer izbore uvođenjem skenera i savremenih tehnologija. Krađe izbora moraju prestati. Neka odlučuju građani, a ne stranački potplaćeni brojači glasova. Poslije izbora pobjednici i nezaobilazni partneri imaju obavezu i odgovornost da vlast formiraju na bazi izbornih rezultata. Nosioci najviših funkcija moraju imati izborni legitimitet. Ne smije se ponoviti sadašnji slučaj da izborni gubitnici postanu premijeri entitetskog i državnog nivoa, jer se time obesmišljava izborna volja građana.