Višestruko nagrađivani novinar Salih Brkić jedan je od rijetkih medijskih radnika koji je od početka do kraja, bez trenutka odmaka, ispratio borbu nacionalne heroine Fate Orlović. On je dvije decenije kontinuirano snimao bitku ove hrabre žene usmjerenu na uklanjanje nelegalno sagrađene pravoslavne crkve iz njenog dvorišta i na kraju je odlučio snimljeni materijal uokviriti u film Nana Fata stigla do pravde. Film će nakon prve projekcije 5. novembra u Brezi krenuti s prikazivanjem i u drugim gradovima Bosne i Hercegovine, ali i u nekim gradovima izvan naše države. Salih Brkić bio je uz nanu Fatu tokom suđenja (kada za nju nije bilo pravde i odluke da se inat-crkva ukloni), u vrijeme optužbi da je napadala popa i specijalnu policiju, kada je bila napadana i ranjavana te je obilazio dok se više puta liječila u Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli.
Iako je tokom svoje karijere imao intervjue s velikim brojem kraljeva i predsjednika, uprkos činjenici da je izvještavao iz gotovo svih država svijeta i sa skoro svih ratišta na području Podrinja i Tuzlanskog kantona, u snimanju dokumentarnih filmova, koje je započeo još ratne 1993. godine, u potpunosti se pronašao. Autor je četrdesetak dokumentaraca i nema namjeru na tome stati. Osim filma o borbi Fate Orlović, napravio je dokumentarac i o rahmetli Hatidži Mehmedović, majki Srebrenice, a u pripremi je i film Ko će odgovarati za izbijene oči Seada Bekrića? o dječaku koji je na igralištu ispred škole u Srebrenici 1993. godine izgubio oči od ispaljene granate s agresorskih položaja.
“Nana Fata stigla do pravde nastavak je moje videopriče o izuzetnoj borbi i odlučnosti jedne majke i nane Bošnjakinje za pravo i pravdu, ustrajavanje da joj se vrati njena avlija. Godine 2014. napravio sam film 12 godina muka Fate Orlović, u kojem sam pokazao šta je sve morala izdržati i kakvim je nevoljama, uvredama i napadima bila izložena tražeći pravdu i svoju avliju. Sada sam zaokružio i posljednjih osam godina te njene borbe, hvala Allahu, dž. š., u kojoj je ona dočekala pravdu i uklanjanje inat-crkve”, objasnio je odmah na početku Salih Brkić šta je sadržaj njegovog novog uratka.
Kako dalje govori, vjerovao je da će, makar na Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, nana Fata konačno doći do pravde. Istovremeno se i molio da to živa dočeka, jer su psihički stresovi, napadi i uvrede, uz godine, učinili svoje.
“Zdravlje joj je bilo ugroženo, često je završavala u bolnici, stalno primala inzulin, imala je operaciju očiju... Zbog svega što je pratilo njenu golgotu, često sam na svom Facebooku pisao da vrijeme neumitno teče, a pravosuđe u Bosni i Hercegovini, uz stalne opstrukcije vlasti iz bh. entiteta Republika srpska i crkvenih općina Bratunac i Drinjača, taj pravno potpuno čist slučaj ne rješava. Uz obilježavanje Dana borbe protiv nasilja nad ženama, napisao sam otvoreno pismo međunarodnim zvaničnicima i ministrici za ljudska prava pitajući ih koji telefon da pozove nana Fata kako bi je zaštitili od nasilja sistema. Jer, ovo nije bilo nasilje u porodici nego nasilje sistema. I nakon presude u oktobru 2019. godine u Strasbourgu, koji je presudio da se inat-crkva mora ukloniti u roku od tri mjeseca, opet sam pitao zašto je prošlo više od godinu a da ništa nije učinjeno dok je sve pokrivano i virusom korona. Ipak, 5. juna stigla je do pravde”, dodao je.
VIDIO MNOGO TEŠKIH, A MANJE SRETNIH TRENUTAKA
Još prije povratka nane Fate u Konjević-Polje, nastavlja, dok je išao da priprema priloge iz Srebrenice, kao i one o povratku u Podrinje, stalno je gledao tu inat-crkvu u avliji Orlovića. Snimao je inserte, a kasnije i razgovore s nanom Fatom i drugim sagovornicima. Naravno, i sva suđenja u proteklim godinama na kojim se, zajedno sa svojim advokatom Fahrijom Karkinom, borila za pravdu.
“Kada nisam imao kameru, pomagale su mi i kolege iz TV TK i drugih medijskih kuća, a 5. juna ove godine i Brano Pavičić i Vahidin Mujagić. Naravno, neizmjernu zahvalnost dugujem mojim dragim kolegama Enesu Muratoviću, Aliji Vokiću, Samiru Neimarliji i Emiru Hrnčiću. Uvijek su bili spremni odvojiti malo vremena tokom naših boravaka u Srebrenici i Podrinju da snime videomaterijal koji sam želio ostaviti za videopriču. I mojoj kameri, jasno, koja je zabilježila skoro sva važna zbivanja u proteklih osam godina. Film Nana Fata stigla do pravde samo je nastavak zbivanja u posljednjih osam godina i on svu tu priču o istrajnosti i herojskoj borbi jedne Bošnjakinje čini cjelinom. Znate, prvi film, 12 godina muka Fate Orlović, sažetak je zbivanja u prvih dvanaest godina njene borbe za avliju, sada je sve uobličeno i završeno s njenom pobjedom i dočekanom pravdom”, pojašnjava ovaj velikan bh. novinarstva.
U protekle dvije decenije vidio je mnogo teških, a manje sretnih trenutaka za nanu Fatu Orlović. Kao čovjeku i novinaru, najteže mu je bilo kada je stigao u Konjević-Polje samo desetak minuta nakon što je povrijeđena tokom brutalne intervencije policije, i to drugog bajramskog dana.
“Sipila je kiša, a iz ruku nane Fate krv je tekla u lokvu na putu prema njenoj kući. Kada sam završio snimanje, ona je već bila prevezena u Univerzitetski klinički centar u Tuzli, gdje sam je posjetio nakon povratka iz Konjević-Polja.
Svakako da su najsretniji trenuci bili objavljivanje presude Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu i uklanjanje inat-crkve, ali i presude kojim je na sudu u Srebrenici oslobađana od sramnih laži da je tukla pripadnike specijalne policije i popa. S pravom je nana Fata stalno isticala da su joj mediji dali neizmjernu pomoć kada to nisu učinili pravosuđe i organi vlasti. Zajedno s brojnim mojim dragim kolegama, stalno smo u centru pažnje držali slučaj nane Fate Orlović, nismo dopustili da bude zaboravljen. Da nije bilo tako, ostaje pitanje da li bi ovaj slučaj još bio završen. Zato je uloga medija u ovom, ali i brojnim drugim slučajevima nepravde prema ljudima svih nacionalnosti zaista neprocjenjiva”, kaže.
Nana Fata Orlović, ističe Brkić, sasvim sigurno mora ostati u novijoj historiji Bosne i Hercegovine zapamćena kao primjer neizmjerne odlučnosti i istrajavanja u borbi za pravdu, ona je, pored svih aneksa o povratu imovine i prava na vlasništvo, osoba kojoj je tek 26 godina poslije rata konačno vraćena njena pravno neotuđiva imovina.
“Njen primjer treba poslužiti i svim drugim ljudima da i uz najveće opstrukcije nastave borbu i bore se za pravo i pravdu. Trebate imati na umu da su nani Fati Orlović u Genocidu u Srebrenici ubijeni muž Šaćir i desetine Orlovića i drugih rođaka. Pogledajte njihova imena na mermernim pločama u Memorijalnom centru Potočari. Nana Fata ima sedmero djece, snahe, zetove i unučad, od kćerke Hurije u Srebreniku pa do doktorice Senije Orlović u Tampa Bayu na Floridi, istinskog intelektualca, koja je bila i član tima u predizbornoj kampanji Hillary Clinton. Oni sada mirno mogu graditi i nove objekte na svojoj babovini”, poručio je Brkić.
PROJEKCIJA FILMA U DANSKOJ
Osim filma o nani Fati Orlović, Salih Brkić je prije godinu i po završio i film Majka Hatidža o Hatidži Mehmedović.
“Taj film završen je otvaranjem prekrasnog platoa sjećanja na Hatidžu Mehmedović u Novom Pazaru, a i Terzibašina česma u Sarajevu nosi ime Hatidže Mehmedović, koja je bila predsjednica Udruženja ‘Majke Srebrenice’. Završen je tim slikama nakon šesnaest godina. Majci Hatidži ubili su sinove Almira i Azmira, muža Abdulaha i braću, a na mermernim pločama u Potočarima uklesana su, uz mezare, imena više od 200 Mehmedovića. Smatram da je njena posmrtnica jedinstvena u Bosni i Hercegovini jer na njoj nema niti jednog muškog imena među ožalošćenima, samo ožalošćene obitelji Mehmedović, Bektić i druge. Imam veliki nijet da napravim film Srebrenico moja..., koji bi trajao jedan sat i u kojem bih pokazao stravično stradanje Srebrenice, otvaranje grobnica, izgradnju Memorijalnog centra, DNK identifikacije, povratak u Srebrenicu i sve dosadašnje dženaze. Taj film, ako Bog da, preveo bih na više jezika i poklonio Memorijalnom centru Potočari i majkama i ženama Srebrenice.”
Također, uskoro planira krenuti s pripremom filma Ko će odgovarati za izbijene oči Seada Bekrića?. To je dječak koji je 12. aprila 1993. godine izgubio oči od granata ispaljenih na školsko igralište u Srebrenici. Kada je s krvavim zavojima na očima stigao u Tuzlu, snimio je videomaterijal bez riječi, a završio ga kada dva helikoptera UNPROFOR-a polijeću sa Seadom i njegovom majkom prema Splitu, a zatim avionom u Sjedinjene Američke Države.
“Ni petnaest operacija nije mu vratilo vid, ali je moj Sead završio škole, fakultet i magisterij. Mislim da je od neprocjenjive važnosti podsjećati na golgotu kroz koju je prošla naša domovina Bosna i Hercegovina, kao i bošnjački narod kao najveći stradalnik. Jer, iskonsko je pravilo – što nije zabilježeno, nije se ni desilo, a i dalje se uporno negira Genocid, ne priznaje Zakon o zabrani negiranja genocida. Možda bi mnogi, kada ne bi bilo haških presuda i Suda Bosne i Hercegovine, kao i neoborivih video i fotografskih dokumenata, u nekom vremenu što dolazi, negirali sve zlo koje nam je učinjeno. Zato i radim, a tako će biti sve dok budem živ, na mom projektu ‘Sjećanje na Srebrenicu i Podrinje’, ali i sva druga stratišta sve do Prijedora. Mnogi nisu svjesni koliko je značajna knjiga Genocid nad muslimanima 1941–1945., koju su još u vremenu komunizma napisali Vladimir Dedijer i Antun Miletić. Oni su te stravične zločine nazvali genocidom, a danas se iz manjeg bosanskohercegovačkog entiteta Genocid u Srebrenici masovno negira”, govori Salih Brkić.
Dokumentarne filmove počeo je pripremati još u ratu, tj. od 1993. godine. Ako bude zdravlja i života, pokušat će napraviti trilogiju o Srebrenici. Kako kaže, voli reportažom i dokumentarnim filmom ponuditi istinu zato što se slike i živi sudionici tih teških zbivanja ne mogu ničim negirati.
“Slučajno su se podudarili završetak mog filma i poziv BZK ‘Preporod’ iz Breze da im budem gost na tribini koju organiziraju svakog prvog petka u mjesecu. Organizatori su zamolili da to bude prilika i za projekciju filmova Nana Fata stigla do pravde i Majka Hatidža. Uz Dan državnosti Bosne i Hercegovine, koji je 25. novembra, trebao bih, ako Bog da, biti na tribini u Randersu u Danskoj, a domaćini bi željeli vidjeti filmove o nani Fati i majci Hatidži. Ipak, moja je najveća želja da zvanična svečana premijera filma Nana Fata stigla do pravde bude u Tuzli ili Srebreniku, ali uz prisustvo nane Fate i njene kćerke Hurije, koja živi u Srebreniku. Naravno, to se mora dogovoriti. I molim se da tako i bude iako pozivi već stižu i iz drugih gradova”, zaključio je Salih Brkić.
