Tenzije između Sjedinjenih Američkih Država i Narodne Republike Kine poprimaju opasnu dimenziju i, ako se nastave ovim tempom, mogle bi dovesti i do oružanog sukoba dvije supersile. Sukob bi mogao izbiti najprije zbog statusa Tajvana. Postoji, naravno, opasnost i rizik od upotrebe nuklearnog oružja u potencijalnom sukobu koji za sada ni jedna strana ne želi. Ipak, oružani sukob mogao bi se desiti zbog pogrešnih procjena i kalkulacija obiju strana. Kina Tajvan smatra dijelom svoje suverene teritorije, s tim da službeni Peking dopušta da je Tajvan, za sada, još uvijek provincija Narodne Republike Kine i entitet koji ima jedinstven sistem upravljanja, uređenje kapitalističkog tipa i koji prakticira demokratski reprezentativni politički sistem vlasti identičan zapadnom polupredsjedničkom sistemu.

JEDNO OD NAJOZBILJNIJIH GLOBALNIH PITANJA

Kina prema Tajvanu primjenjuje racionalizaciju u okviru koje Tajvan posmatra na identičan način i u skladu s principom koji je donedavno važio za Hong Kong, bivši protektorat Velike Britanije, i Macao, koji je bio pod portugalskom kolonijalnom upravom. Obje teritorije vraćene su pod suverenitet Kine, iako još uvijek, barem na papiru, imaju visok nivo političke autonomije koji podrazumijeva nemiješanje Pekinga u upravljanje ovim teritorijama, situacija u praksi posve je drukčija. Ipak, pozicija Tajvana i odnosi ove teritorije s Kinom i sa Sjedinjenim Američkim Državama prilično su složeni i predstavljaju jedno od najozbiljnijih globalnih pitanja čija sudbina može odlučiti o globalnom ratu i miru, budući da se pitanje Tajvana smatra gorućim strateškim problemom, a Tajvan neuralgičnom tačkom koja će, po svemu sudeći, odrediti odnose globalnih supersila i utjecati na buduće uređenje svjetskog poretka.

Sudbina Tajvana, stoga, odlučit će da li će SAD uspjeti održati svoju hegemonističku i supremacijsku poziciju u globalnom poretku ili će Peking uspjeti potisnuti SAD iz regije istočne Azije i Pacifika i uspostaviti regionalnu hegemoniju, čega se najviše pribojavaju geopolitički i geostrateški planeri u Washingtonu, a čiju politiku implementiraju američke administracije, demokratske i republikanske podjednako, bez obzira na to ko sjedi u ovalnom uredu Bijele kuće u Washingtonu.

Amerika je još uvijek, i bit će u dogledno vrijeme, najmoćnija supersila u vojnom, ekonomskom i tehnološkom smislu, ali se situacija drastično mijenja na štetu Washingtona kako Kina postepeno raste i postaje ozbiljan konkurent SAD-a, posebno u regiji Istočne Azije. Ozbiljni zapadni analitičari vjeruju da Washington na uspon Kine ne gleda blagonaklono već Kinu posmatra kao ozbiljan izazov, budući, vjeruju Amerikanci, da Kina ima ambicije, a u novije vrijeme i ekonomsku, vojnu i tehnološku moć, koja bi te ambicije mogla i pokušati realizirati i time bi mogla ugroziti američku globalnu lidersku poziciju.

Naravno, američki stratezi globalnu dominaciju ili supremaciju, odnosno hegemoniju, obično diplomatskim jezikom nazivaju liderstvom, jer hegemonizam u principu, barem ako bismo prihvatili definiciju koju je nekoć elaborirao Antonio Gramsci, ne znači nametanje svoje volje drugima silom, već kreiranjem okolnosti koje omogućuju i potiču druge, u ovom slučaju druge države, da dobrovoljno prihvate američko vodstvo i učestvuju u održavanju globalnog sistema koji odgovara hegemonističkoj sili, smatrajući takvo stanje normalnim poretkom ili uobičajenim stanjem (common sense).

S druge strane, kako je nedavno napisao Marco Carnelos, ugledni bivši italijanski umirovljeni diplomat i savjetnik za vanjsku politiku nekolicine vlada Italije, da Peking američku navodnu zabrinutost zbog rasta Kine percipira kao pokušaje da zaustavi, blokira i spriječi Kinu u njenom legitimnom pravu na razvoj i globalnu ulogu i utjecaj. Stoga, ne treba da nas iznenađuje činjenica da odnosi SAD-a i Kine sve više postaju glavni geopolitički globalni izazov našeg stoljeća. Decenije snažne ekonomske saradnje i međuovisnosti dvije sile izgradile su tako visok nivo ekonomske saradnje koja je dovela do ovisnosti jedne države o drugoj i ovisnosti američkog o kineskom tržištu i obratno. Međutim, taj odnos danas se drastično mijenja i ruši kao kula od karata zbog američkog straha da bi je Kina mogla potisnuti iz istočne Azije ili, kako teoretičari međunarodnih odnosa navode, iza prvog lanca otoka, u koje spada Tajvan.

Najnovije napetosti na relaciji Washingtona i Pekinga narasle su zbog nedavne posjete šefice Predstavničkog doma Američkog kongresa Nancy Pelosi Taipeiju, koja je obavljena u okviru njene posjete nekolicini zemalja Jugoistočne Azije koje pripadaju regionalnom multilateralnom savezu ASEAN. Navodno, protiv ove posjete bio je i američki predsjednik Joe Biden i čelnici američke vojske u Pentagonu, ali je Pelosi, uprkos upozorenjima i negodovanju Pekinga, ipak posjetila Taipei. Naravno, pomenuta posjeta ukazuje na činjenicu da Washington, bez obzira na diplomatsku retoriku, mijenja svoj odnos prema Kini koji je zasnovan na principu priznanja jedne, jedinstvene Kine (One China Policy). Ova politika podrazumijeva da Amerika prihvata suverenitet Pekinga nad ostrvom Tajvan, s tim da je drugim dokumentima, npr. Taiwan Relations Act, omogućila održavanje specifičnih odnosa s Taipeijem. Drugim riječima, i Amerika i Kina decenijama primjenjuju princip tzv. dvosmislenosti (ambiguity) glede pozicije Tajvana u međusobnim odnosima. To podrazumijeva da Amerika priznaje Vladu u Pekingu kao legitimnog i jedinog predstavnika Kine. Prije normalizacije i uspostave diplomatskih odnosa Washingtona i Pekinga sedamdesetih godina, za vrijeme predsjednika Nixona, Henry Kissinger, državni sekretar, zahvaljujući posredovanju Pakistana, postigao je sporazum s kineskim vodstvom koji je priznao Narodnu Republiku Kinu i omogućio Pekingu zauzimanje mjesta stalnog člana Vijeća sigurnosti UN-a, koje je prije tog sporazuma pripadalo Tajvanu. Zapravo, oficijelno ime za Tajvan jeste Republika Kina (ROC). Ovo je ime na pasošu koji koriste građani Tajvana.

ŽELI LI WASHINGTON RAT S KINOM

Amerika je dozvoljavala neslužbene odnose s Tajvanom, posebno u sferi ekonomije i prisustvo ekonomske misije Tajvana u SAD-u, ali posjete američkih dužnosnika visokog ranga bile su rezervirane samo za Peking. Status quo i dogovor dvije sile poštovao se decenijama. Međutim, Peking smatra da je Washington odstupio od dogovorenih principa i time narušio odnose dviju zemalja. Peking na posjetu Pelosijeve gleda kao na ozbiljnu provokaciju Washingtona u namjeri da izazove oštre kineske reakcije. Radikalniji kritičari čak optužuju SAD da namjerno pokušava izazvati rat koji bi potaknula hipotetička invazija Kine na Tajvan u cilju unifikacije svoje teritorije. Peking ne krije namjere da želi Tajvan potpuno dovesti pod suverenitet Kine, ali Peking preferira opciju da to ostvari mirnim putem, ali ne odbacuje mogućnost korištenja vojnih metoda radi ostvarivanja svojih ciljeva. Carnelos poredi crvenu liniju upozorenja Pekinga prema Washingtonu s upozorenjima koja je slao ruski predsjednik Vladimir Putin prije početka ruske agresije na Ukrajinu. Postoji i škola mišljenja koja postulira da Amerikanci koriste svaku priliku i sredstvo koje imaju na raspolaganju kako bi izazvali agresiju Kine na Tajvan. Ako bi Kina pristala da bude uvučena u rat i pokuša silom izvršiti pripajanje Tajvana, Amerikanci bi, prema ugovoru koji imaju s Tajvanom, bili prinuđeni braniti Tajvan.

Iako u sporazumu nije precizno navedeno da Amerikanci imaju obavezu vojno se angažirati kako bi spriječili pripajanje Tajvana Kini, u Americi vlada uvjerenje da bi Amerikanci vojno djelovali. Pomenuta škola mišljenja vjeruje da Washington želi rat s Kinom kako bi Kinu oslabili i sukobili se s njom prije nego ona još više ojača, vojno, ekonomski i tehnološki, jer bi svako odgađanje konfrontacije s Kinom za kasniji period umanjilo šanse Americi da iz sukoba izađe kao pobjednik. Jedan od najozbiljnijih teoretičara ofanzivnog realizma, subkategorije, strukturalnog realizma John Mearsheimer već duže vrijeme tvrdi da se Kina neće uspjeti razviti u regionalnu silu ili hegemona bez da dođe u sukob s Amerikom. On vjeruje da je to nemoguće jer to Amerikanci nikad neće dozvoliti da ih Kina potisne i relegira kao sekundarnog igrača u istočnoj Aziji. Mearsheimer tvrdi da je to zakonitosti u odnosima velikih sila i da jedino Kina predstavlja stvarnog konkurenta Americi, a da je Rusija sila u opadanju. Prema ovom popularnom mišljenju, a sve ukazuje na to da je Mearsheimer možda upravu, oružani sukob između Amerike i Kine je neminovan i upravo je to tragična posljedica konkurencijskog nadmetanja velikih sila. Mearsheimer je svoju popularnu studiju nazvao Tragedija velikih sila (Tragedy of Great Power Politics). Ovaj harizmatični profesor s Univerziteta u Chicagu tvrdi da Kina nije komunistička država jer, da je komunistička, bila bi slaba i nerazvijena i kao takva nedorasla sukobiti se s američkim hegemonom. On je u više navrata optužio američke stratege u Washingtonu i američke administracije da su imali pogrešan pristup prema Kini i da je američka politika zasnovana na pogrešnim pretpostavkama dovela do situacije da je Kina postala jedini peer competitor Americi na globalnom planu. Šta je ovaj teoretičar zapravo želio reći? Naime, ekonomske i trgovinske veze Amerike i Kine, s američkog stanovišta, trebale su dovesti do demokratizacije i političke liberalizacije Kine. To se nije desilo. Efekt je bio da je Amerika sama othranila silu koja bi je mogla ugroziti, barem u istočnoj Aziji. Nada i očekivanje da će saradnja s Kinom dovesti do kloniranja američkog sistema u Kini su se izjalovile. Kina se otvorila prema kapitalu i investicijama, ali je spriječila političku liberalizaciju. Kina je to učinila poučena primjerom bivšeg Sovjetskog Saveza, od kojeg je naučila lekciju. Predsjednik Kine Xi Jinping to je naveo u jednom svom govoru koji je održao 2013. Za Ameriku je to značilo ni manje ni više do izdaja. Kina je zahvaljujući finansijskoj krizi 2008. uspjela se pozicionirati kao glavni motor održavanje globalne ekonomije. Ovo je označilo upozorenje Washingtonu da Kina postaje ekonomska, vojna i tehnološka sila koja ima ambiciju da postane globalni igrač i ozbiljan takmac.

Teoretičari međunarodnih odnosa trenutne narasle tenzije između SAD-a i Kine posmatraju i pokušavaju protumačiti kroz teoretsku prizmu tzv. sigurnosne dileme (security dilemma), poznati teoretski koncept u teoriji međunarodne politike. To podrazumijeva da uspon Kine neminovno predstavlja prijetnju dominantnoj poziciji SAD-a. Kina dovodi u pitanje hegemonističku poziciju Washingtona i želi učestvovati u promjeni globalnog poretka zasnovanog na poštivanju uspostavljenih pravila (rules-based international order). Kina takav poredak smatra nepravednim jer je uspostavljen s ciljem da primarno služi interesima Amerike i njenih saveznika. Američki akademik i nekadašnji zvaničnik administracije u Washingtonu Graham Allison objavio je tokom 2017. naučnu studiju u kojoj je upravo razmatrao i analizirao veliki broj slučajeva u ljudskoj povijesti ratovanja u kojim je utvrdio da sigurnosna dilema dovodi do izbijanja rata, iako zaraćene strane ne žele da dođe do sukoba. Allisonova studija koju je nazvao Tukididova klopka (Thucydides Trap), naziv koji se odnosi na peloponeski rat u antičkom periodu. Naime, Atina je u to vrijeme bila u snažnom zamahu i njen uspon i moć postali su prijetnja Sparti, koja je bila hegemonistička sila u regiji. Prema ovoj teoriji, sila koja je u usponu neminovno uzrokuje strah kod dominantne sile koja želi spriječiti konkurenciju. To dovodi do rata. Allison je analizirao 16 slučajeva. U 12 slučajeva u sličnim situacijama došlo je do izbijanja rata. Graham Allison, harvardski naučnik, svoju je studiju napisao u namjeri da doprinese očuvanju mira i njegova studija služi kao upozorenje aktuelnim liderima o čijim odlukama ovisi globalni mir. Singapurski diplomat, naučnik i analitičar Kishore Mahbubani jedan je od najeminentnijih i najaktivnijih glasova u regiji istočne Azije koji već nekoliko godina ukazuje na rizik od izbijanja sukoba između Amerike i Kine. Taj sukob najprije bi mogao biti uzrokovan pogrešnom i nepromišljenom politikom Washingtona i Pekinga, a upravo se zasniva na sigurnosnoj dilemi koju je objasnio Graham Allison.

Analitičari vjeruju da je priča oko Kine u Americi završena i da u domenu obje velike partije vlada uvjerenje da je Kina neprijatelj. Situacija oko Kine jasna je bez obzira na druga pitanja koja su uveliko polarizirala američki politički establišment i glasače podjednako. Američki šef diplomatije Antony Blinken predstavio je nedavno zvaničnu politiku Washingtona prema Kini. Taj dokument nazvan je sveobuhvatnom politikom Bidenove administracije prema Kini. Međutim, analitičari se plaše da diplomatski rječnik često nije u skladu s pravim namjerama, a kamoli djelima. Ova politika postulira da želi sačuvati postojeći globalni poredak (status quo) i ukazuje da je Kina jedina sila koja ga želi promijeniti i preoblikovati, a koja ima ekonomsku, diplomatsku, vojnu i tehnološku moć da to provede u djelo. Kritičari američke politike se ne slažu s ovim tvrdnjama američkog šefa diplomatije i boje se da bi one mogle biti pogrešne kao i ranije tvrdnje da će saradnjom s Kinom Amerika proizvesti liberalnu demokratiju u Kini. Američki kritičari tvrde da je uspon Kine ostvaren upravo u okviru prevladavajućeg amerikocentričnog globalnog sistema (rules-based international world order). Štaviše, kineski lider ovaj je poredak branio na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu 2017.

KINA NE VJERUJE RETORICI AMERIČKIH DIPLOMATA

Kritičari američke politike prema Kini uvjereni su da Kina nema razloga da insistira na promjeni sistema koji joj je omogućio briljantan ekonomski razvoj i uspjeh. Američka strana, barem na razini retorike, želi dobre odnose s Kinom, da ne priziva hladni rat s Kinom, a kamoli pravi rat, i da nema namjeru i želju blokirati Kinu na njenom putu postizanja uloge velike sile, da ne želi spriječiti razvoj kineske ekonomije i ostvarivanja napretka za kineski narod. Kina, pak, ne vjeruje retorici američkih diplomata i dužnosnika i kao dokaz loših namjera prema Kini navodi američke pokušaje da se pozicionira u regiji Indopacifika s ciljem suzbijanja i okruženja Kine. Tome, prema kineskoj strani, svjedoči reaktiviranje kvadrilateralne asocijacije za sigurnosni dijalog (QUAD), a posebno osnivanje angloameričke sigurnosne arhitekture pod okriljem AUKUS-a, najnovijeg sigurnosnog saveza Washingtona, Londona i Canberre.

Pored navedenih saveza, Amerika ima i bilateralne sigurnosne sporazume s Japanom, Južnom Korejom i drugim zemljama regije. Kina takav odnos Washingtona doživljava kao prijetnju jer se radi o pokušaju okruženja Kine vojnim potencijalima, a američku vojnu prisutnost u svom susjedstvu Peking doživljava kao pripremu za ometanje i blokadu ključnih tačaka i moreuza na putu lanca snabdijevanja Kine iz Evrope, Afrike i Bliskog istoka. Kina koncentraciju američke i zapadne sile nedaleko od kineske obale vidi kao izravnu prijetnju svojoj sigurnosti. SAD ima raspoređeno oko 800 vojnih baza širom svijeta. Kina ima samo jednu bazu u Džibutiju, na rogu Afrike. Stoga, kritičari američke opsjednutosti Kinom navode kako je nužno postaviti pitanje ko je zapravo ovdje kome prijetnja, jer kineska mornarica nije uplovila u američke vode u Pacifiku ili Atlantiku niti se pozicionirala u Meksičkom zaljevu. Bez obzira na ove argumente, politika američke administracije zasnovana je na novoj paradigmi koja postulira borbu demokratije i slobode protiv autokratije i represije, a u slučaju Kine, Rusije i Irana, također agresije prema susjedima.

Na račun Kine Washington također upućuje osude zbog nezakonitog prisvajanja teritorija u Južnom kineskom moru, kršenjem trgovačkih principa kojim se nanosi šteta američkim kompanijama, ali je odbijanje Kine da osudi agresiju Rusije prema Ukrajini jedan od najbolnijih prigovora koji Amerikanci Kinezima nikako ne mogu oprostiti. Kao odgovor na američke kritike, Kina je Ameriku optužila da predstavlja najveći izvor prijetnje za normalno funkcioniranje svjetskog poretka, navodeći kako je u svojoj povijesti od 240 godina kao republika SAD provela samo 16 godina a da nije vodila ratove. Oštre kritike Pekinga na račun Washingtona također nisu propustile priliku da im spočitaju da su kao rezultat svoje politike od 2001. do danas Amerikanci u svojim globalnim ratovima ubili 900 hiljada ljudi, od kojih 335 hiljada civila, da su milionima nanijeli tjelesne povrede a destine miliona ljudi raselili. Nakon ovako ozbiljnih optužbi dviju strana jedne protiv druge, teško je očekivati da će napetosti između dvije supersile uskoro splahnuti.

Stoga, posjetu šefice Američkog kongresa treba posmatrati i kao demonstraciju američke sile prema Kini i upozorenje da politika priznavanja cjelovite Kine ne mora da bude garancija da Washington neće iskoristiti priliku da, na sličan način kao u slučaju Ukrajine, izazove rat oko Tajvana, kojim bi testirao kineske vojne kapacitete i Kinu uvukao u dugogodišnji sukob kako bi oslabio njenu ekonomiju i zaustavio, ili barem usporio globalni infrastrukturni i komunikacijski projekt Kine “Pojas i put” (BRI), koji američki i evropski kritičari tumače kao prikriveni pokušaj Kine da proširi svoj ekonomski, politički i diplomatski utjecaj širom svijeta, posebno u Aziji i Africi, i pripremi teren za eventualnu buduću globalnu dominaciju. Ako je kinesko rukovodstvo naučilo lekciju i nije dozvolilo isti scenarij koji se desio SSSR-u da bude kloniran u Kini, logično je očekivati da će Peking još bolje naučiti lekciju i da neće upasti u sličnu klopku u koju se upecao Vladimir Putin i da neće posegnuti za invazijom Tajvana.

UTAKMICA ZA SAVEZNIKE I POLITIČKI SISTEM NA TAJVANU

Bilo kako bilo, pored vojne i ekonomske, Amerika ima enormnu medijsku mašineriju i druge instrumente mehke moći (soft power), koji su Washingtonu pomogli da na sličan način mobilizira evropske zemlje da se svrstaju na stranu američke politike u pogledu ruske agresije na Ukrajinu. Sličnu kampanju Amerikanci već duže vrijeme vode i protiv Kine u nastojanju da raspire antikineski sentiment u Evropi i svoje evropske saveznike okrenu protiv Kine. Dokaz tome jeste tematika o kojoj se raspravljalo na nedavnom samitu NATO-a u Madridu za vrijeme kojeg je NATO usvojio novi strateški koncept čija je ključna odrednica zaključak da Kina ima ambicije i da u skladu s njima primjenjuje mjere zasnovane na korištenju zastrašivanja i upotrebe sile koje su u sukobu i koje predstavljaju ozbiljan izazov interesima NATO alijanse, da su prijetnja sigurnosti i zapadnim vrijednostima. Radi se, očigledno je, o ozbiljnom pogoršanju odnosa između SAD-a i Kine, kao i Washingtona i Moskve. Utakmica za pridobivanje što većeg broja istomišljenika i saveznika na svoju stranu može se također detektirati iz dinamične diplomatske borbe koja se odvija na širem planu. Domaćin svjetskim diplomatima prije nekoliko mjeseci bila je Indija. Ovoga momenta je to Afrika, s tim da se u Africi razmjenjuju ruski, kineski i američki diplomati. Da li će Evropa stati iza Amerike u konfrontaciji s Kinom, kao što je to učinila u osudi Moskve zbog agresije na Ukrajinu, još uvijek je nepoznato pitanje. Ako stane iza Amerike i konfrontira se s Kinom, Evropa bi se mogla suočiti s ozbiljnim ekonomskim reperkusijama. Stoga je i u interesu Evrope da se tenzije između Washingtona i Pekinga smire kako ne bi došlo do ozbiljnije eskalacije koja može dovesti do globalne katastrofe.

Tajvan je u ovom trenutku najopasnija neuralgična tačka na kojoj bi moglo doći do izbijanja rata koji bi po posljedicama bio globalnih razmjera. Tajvan kao zaseban politički entitet datira od 1949, kada su na ovaj otok prebjegli kineski nacionalisti iz Kine pod vodstvom generala Chianga Kai-sheka, vođe Republike Kine, koji su u građanskom ratu izgubili od komunista.

Na Tajvanu, pak, Dan državnosti veže se uz 1911. godinu, kada je revolucijom svrgnuta vlast dinastije Qing i uspostavljena Republika Kina. Izbjeglička strana, kineski nacionalisti, proglasili su Republiku Kinu na Tajvanu nadajući se povratku u Kinu, rušenju komunista i restituciji Republike Kine na čelu s antikomunističkim nacionalistima. Kuomintang (KMT) politička je organizacija koja je dugo godina vladala Tajvanom, u početku kao diktatura, ali je kasnije prihvatila politički i demokratski pluralizam. Tek je u novije vrijeme proteklih nekoliko decenija Tajvan usvojio princip demokratije, eliminirao diktaturu i ponudio demokratsku alternativu.

Stoga, u Tajvanu postoje dvije glavne političke snage. Kuomintang ili nacionalistička partija, koja sve vrijeme zagovara ujedinjenje s Kinom pod vlašću nacionalista, i Demokratska progresivna stranka (DPP), moderna politička organizacija zasnovana na principu zapadne demokratije. DPP je dugo vremena bio u sukobu s Kuomintangom zbog idejnog neslaganja u gledištima prema Kini. DPP želi održati dobre odnose s Pekingom, posebno ekonomske, i teži očuvanju statusa quo, ali vjeruje da je Tajvan tokom proteklih sedam decenija postao posebna država i da s Pekingom treba razgovarati o dobrim odnosima dvije države na ravnopravnoj osnovi. Lideri DPP-a, posebno aktuelna predsjednica Tajvana Tsai Ing-wen, koja je prvi put izabrana za predsjednicu 2016. godine, dobila je podršku i ponovo izabrana na čelo Tajvana na novoj platformi odnosa koja je usmjerena ka nezavisnosti, za razliku od njenih prethodnika. Njena politika izazvala je konsternaciju i zabrinutost Pekinga, koji je započeo s demonstracijom sile u težnji da građane Tajvana uvjeri da je politika koja vodi ka proglašenju nezavisnosti neprihvatljiva za Peking i da će uzrokovati nesreću za građane Tajvana. Aktuelna predsjednica igra na kocku vjerujući u moć i spremnost Washingtona da uđe u rat s Kinom radi zaštite Tajvana.

Peking je upozorio administraciju u Taipeiju da je dužna poštovati zaključke konsenzusa koji je Komunistička partija Kine (CCP) potpisala s KMT rukovodstvom Tajvana 1992. Spomenuti sporazum nije precizno riješio pravni status Tajvana, ali su se obje strane složile da KMT i CCP podjednako pripadaju Kini i da treba da zajedno rade na približavanju i ujedinjenju Tajvana s Kinom. Ipak, ostala je dilema u pogledu značenja i interpretacije politike jedne Kine. Unutrašnje razlike među dvije suprotstavljene politike Tajvana u novije vrijeme sve su manje i moglo bi doći, ako već i nije, do stapanja i brisanja razlika između KMT-a i DPP-a, koji je danas dominantna snaga koja baštini prozapadnu, proameričku i pronezavisnu politiku koja teži proglašenju nezavisnosti. KMT je ranije tvrdio da su Kina, Mongolija, Tajvan, Tibet i Južno kinesko more sastavni dijelovi Republike Kine (ROC). Stoga, KMT nikad nije prihvatio ideju nezavisnosti Tajvana kao države i sve vrijeme zagovarao je bliske odnose s Pekingom, ali budući na učestale poraze na izborima, rukovodstvo KMT-a danas ozbiljno razmišlja da li da postavi pitanje revizije konsenzualnog dogovora koji je potpisan 1992. Rival KMT-a DPP nikad nije prihvatio platformu dogovora iz 1992. Predsjednica Tajvana Tsai pokušala je pronaći modus vivendi koji bi bio prihvatljiv i za Peking i za njen vladajući DPP, koji ona također predvodi. Predsjednica tvrdi da je izabrana na platformi Ustava Republike Kine (ROC), te da se obavezuje na čuvanje suvereniteta Republike Kine i da će odnose s Pekingom održavati na principu Ustava i zakona donesenih u pravcu uređivanja tih prekomorskih odnosa, ali Peking je odbio pomenute argumente i prekinuo politički dijalog s Tajvanom. Posljedica prekida tih odnosa jeste višegodišnja vojna agresivnost Pekinga u vodama oko Tajvana i demonstracija sile u cilju psiholoških pritisaka i zastrašivanja. Kao reakcije kineske politike prema Tajvanu, sve više dolazi do konvergencije ranije dijametralno suprotstavljenih stavova dvije političke snage u Taipeiju, KMT-a i DPP-a, koji praktično danas imaju skoro identične stavove. Ujedinila ih je agresivnost Pekinga.

Imao sam priliku kao član jedne nevladine delegacije iz Australije 2006. prisustvovati konferenciji o miru i sigurnosti u Pacifiku. Konferencija je održana u Taipeiju, u hotelu “Formosa” (nekadašnje kolonijalno ime za Tajvan). Konferencija je trajala nekoliko dana. Imao sam priliku upoznati neke od najznačajnijih znamenitosti Taipeija, uključujući nekoliko muzeja i mauzolej Chianga Kai-sheka. Kao sastavni, iako iznenadni i nenajavljeni dio programa, organizirana je i naša posjeta i audijencija kod potpredsjednice Tajvana Anette Lu, koja nas je počastila kineskim zelenim čajem. Potpredsjednica Lu poznata je disidentica koja je u zatvoru provela nekoliko godina zbog svojih disidentskih i slobodoljubivih demokratskih stavova i borbe protiv autokratske vlasti. Također je jedan od osnivača Demokratske progresivne partije, koja se danas najviše bori za Tajvan kao nezavisnu državu. Međutim, karakterističan je jedan njen prijedlog koji je dala u vezi relacija s Pekingom. Naime, Annette Lu je ponudila alternativu koja bi mogla biti prihvatljiva kao srednje rješenje u zategnutim odnosima između Pekinga i Taipeija. Njen prijedlog jeste rad na integraciji Kine i Tajvana kao protuteža ujedinjenju ili unifikaciji koju zagovara Peking, a koja nudi platformu ujedinjenja Tajvana i Kine na principu jedna država – dva sistema, što bi Tajvanu omogućilo da zadrži političku reprezentativnu demokratiju i ekonomski menadžment zasnovan na konkurentnom slobodnom tržištu i dakako poštivanju ljudskih prava, sloboda i dr.

To bi Tajvanu garantiralo stanovitu političku autonomiju. Nezadovoljstvo građana Hong Konga ovakvim uređenjem i reakcije Pekinga, uključujući i upotrebu sile u suzbijanju protesta, za koje Peking tvrdi da su dio obojene revolucije za podrivanje i destabilizaciju Kine, po svemu sudeći, bilo je signal Tajvanu da i o prijedlogu Pekinga razmisli dva puta. To je dovelo do sinergije političkih stranaka u Tajvanu, KMT-a i DPP-a. Obje partije danas su protiv ujedinjenja s Kinom.

Kuda plovi brod Tajvana i da li će sukob eskalirati na sličan način kao u Ukrajini, teško je predvidjeti. Ako se desi sukob Kine i Tajvana, neminovno će u rat uvući SAD, Japan, a vjerovatno i Australiju. Bit će to kraj blagostanja i krah najimpozantnijeg azijskog tigra. Stoga je nužno učiniti sve da se sukob izbjegne. Demonstraciji sile Pekinga i paradiranju američkog brodovlja pored obala Tajvana šlagvort je dodala ekskurzija šefice Američkog kongresa Taipeiju u znak podrške demokratiji i kao šamar autokratima Kine. Ovakva politika triju strana oko kompleksnog tajvanskog trougla ne vodi očuvanju mira i liči na dječije hvalisanje po principu “moj tata jači je od tvoga”, kako je nedavno situaciju u Tajvanu pojednostavio jedan ugledni sarajevski profesor.