Berlinski kongres evropskih velesila dao je 1878. mandat bivšoj Austo-Ugarskoj monarhiji da okupira Bosnu i Hercegovinu. Za ovaj mandat saznalo je Sarajevo 4. srpnja, a odmah iza toga pronijela se ova vijest po cijeloj zemlji. I premda je i Turska, koja je bila zastupana na ovom kongresu, pristala na taj mandat, muslimani ovih zemalja odlučili su se oprijeti okupaciji. Zbog kratkoće vremena nije se mogla provesti dobra organizacija otpora, pa su vođe tog otpora u pojedinim krajevima stupili u borbu onako kako su znali i umjeli. Pa ipak je ovaj otpor zadao dosta jada dobro organiziranoj i za rat opremljenoj, a usto i brojno jačoj, okupacionoj vojsci.

Careva je vojska prešla preko bos.-herc. granice na šest mjesta i to 29. srpnja u Brodu, Šamcu, Gradiškoj i Kostajnici, 31. kod Vrgorca, a 1. koloveza kod Imockog, pa ako i nije bilo na strani otpora nikakve organizacije, ipak je tek 20. listopada zauzeta Velika Kladuša kao zadnje uporište ustaša. I tako je skoro tri mjeseca trebalo za rat spremnoj vojsci, da zaposjedne ove pokrajine. Kroz to vrijeme bila su 54 što veća što manja sukoba u kojima je bilo dosta mrtvih i ranjenih na obje strane.

Žešći su bojevi bili oko Maglaja, Jajca, Banje Luke, Kaknja, Visokog, Sarajeva, Bišća, Ključa, Izačića, Brčkog, Trebinja i Gorice, Bandina Odžaka i Šenkovića, oko Livna i Pećigrada, a najžešći u dolini Spreče, gdje se kao vođa proslavio slavni pljevaljski muftija Šemsekadić. U ovim i drugim bojevima imale su okupacione čete – ako je vjerovati službenom izvještaju – 5.198 mrtvih i ranjenih momaka i časnika. Poginula su 44 časnika, a 131 je ranjen, dok su samo 902 momka poginula, a ostalo je ranjeno i zagubljeno. Nisu nam ni približno poznati gubici ustaških četa, ali svakako nisu bili manji od austrougarskih. Od ustaških vođa neki su pali na bojnom polju, drugi se nakon boja spasiše bijegom u Tursku, a preostali padoše u ruke neprijatelja i po osudi vojnog prijekog suda izgubiše glave na stratištu. Uz njih platiše životom i nedužni, a njihovu smrt skriviše opaki i bezdušni ljudi.

Djelovanje prijekog suda u Bosni i Hercegovini u 1878. godini ostalo je dosad nepoznato, jer se time kod nas nije niko pozabavio, a ipak je vrijeme da se i o tom nešto zabilježi. Podaci, koje sam o tome prikupio nisu obilni, ali ih ipak ovdje iznosim s uvjerenjem, da ću potaći pozvane, da se povodom 60. godišnjice okupacije pozabave i ovim pitanjem, kako bi se i ta stranica naše skore i sjajne prošlosti što bolje osvijetlila.

Zapovjednik okupacionih četa general Josip barun Filipović izdao je proglas o prijekom sudu u Doboju 4. kolovoza 1878., a na to ga je potaknuo iznenadni napadaj ustaša na jedan dio izvidnice kod Maglaja, što se desio dan prije, gdje je poginulo 45 husara s dvojicom časnika. Prijeki je sud proglašen unutar zemlje koju je zaposjela carska vojska, na osnovu okružnice ratnog ministarstva od 31. prosinca 1873. Pred ovim će sudom odgovarati svaki onaj ko počini zločinstvo protiv vojnoj sili, kome je svrha prouzrokovati ma kakvu štetu c. k. vojsci, zatim zločin umorstva, razbojstva, paleža, bune i ustanka. Zaslužena kazna izvršiće se bezobzirno nad svakim krivcem. Ovo je proglašeno javno stanovništvu Bosne bez razlike vjere i narodnosti.

Sličan je proglas o prijekom sudu u Hercegovini izdao 16. kolovoza i general Jovanović.

Koliko mi je poznato prijeki je sud djelovao u Maglaju,. Žepču, Sarajevu, Tuzli, Brčkom, Banjoj Luci, Bišću, Travniku, Livnu i Trebinju, ali se ne da odrediti koliko je vremena trajalo njegovo sudovanje, jer je ovaj sud radio u Travniku i u studenom 1879. Isto se tako ne zna tačno ni koliko je ljudi osudio na smrt. Po dosad poznatim podacima osuđeno je na smrt 88 ljudi. Ovdje ću navesti poimence po mjestima sve one ljude koje je ovaj sud osudio.

 Ovi i neki drugi slični postupci okupirane vojske nisu ostali Porti nepoznati, pa je već 8. listopada 1878. predao turski ambasador u Beču Karateoderi paša protest Porte grofu Andrassy-u, a prepis tog protesta i svim ostalim potpisnicima Berlinskog ugovora. Na ovu je notu odgovorio grof Andrassy 14. listopada t. g. i na vrlo vješt način prikazao da su navodi Porte netačni i uporedio okupaciju s pašovanjem Omer paše Latasa u Bosni i Hercegovini 1851-52., naglašujući da Austro-Ugarska postupa s mnogo više obzira nego Omer paša.

Maglaj je zaposjednut 5. kolovoza pred zalaz sunca. Filipović je udario na stanovnike ovoga mjesta ratnu kontribuciju od 50.000 forinti, da ih tako oštro kazni za onaj nenadani napadaj što se desio dva dana prije i zbog koga je proglašen prijeki sud. Kontribucija je oproštena, jer se nešto kasnije našla ratna blagajna.

U Maglaju je prijeki sud dosudio smrtnu kaznu do dvadeset i trojici ljudi, mahom cigana, kod kojih su nađene stvari izginulih husara. Od ove, po prilici, dvadeset i trojice ljudi, saznao sam imena samo dvojice i to: ciganina Pinje bubnjara i Agana Emrića. Pogubljeni su u maglajskom gradu.

Ovdje su osuđeni i strijeljani na obali Bosne seljaci iz Šija Hasan Hasanić Ibrin, Halil i Salko Adžić, sinovi Omerovi.

Ova su trojica vrhli žito u svom selu. Onuda je naišao jedan odred vojske i neko je opalio iz puške. Niko od vojnika nije bio ranjen, ali su vojnici po nalogu svoga časnika uhvatili ovu trojicu seljaka i doveli u Maglaj. Sud ih je odmah osudio na smrt. I kad su ležali mrtvi vidjela se još po njima pljeva s vršaja. Saliha Škiljo (kći Hadži Škilje, udata za Salku Sejdinovića u Šijama), kojoj je onda bilo 15 godina, vidjela je ovaj strašni prizor i kaže, kako Salku Adžiča nije moglo olovo ubiti, te su ga vojnici koji su izvršili justifikaciju izboli bajonetama.

Žepče je zauzeto 7. kolovoza bez velikih žrtava na obje strane, a nešto kasnije prijeki sud je osudio i pogubio četvoricu seljaka iz Ozimica i to:

Huseina Muslića iz Brisnika (kotar Zenica), nastanjenog u Ozimicama;

Abdulaha Čamu sina Salihova;

Saliha Biljinca sina Hasanova;

Saliha Mujića sina Salkina.

Kako se u onom kraju priča, desilo se to ovako: Čobančad Ivić Sinanović Ivanov i Niko Sinanović Antin čuvali su goveda. Oni su našli nekoliko fišeka i bacili ih u vatru, što su je prije naložili. Pošto su fišeci ispucali došla je vojnička patrola i upitala čobane ko puca. Oni uplašeni dolaskom vojnika pokazaše prstom na gornju četvoricu, koji su kosili žito. Patrola ih je odmah s njive otjerala u Žepče i još prije nego se mrak spustio na zemlju bili su osuđeni, mušketani na Luci i tu pokopani. Hjihove mezare Žepčaci osobito poštuju.

Banja Luka se predala bez otpora 31. srpnja, jer je tu prevladala stranka koja je bila protiv otpora. Ranom zorom 14. kolovoza navalili su Krajišnici pod vodstvom Hasanbega Čeke na ovaj grad da ga oslobode, ali su se nakon krvavih uličnih borba i velikih žrtava morali povući. Ovaj je napadaj bio razlogom, da je Banja Luka stradala gore nego ijedno drugo mjesto u Bosni i Hercegovini. Mnogi su ugledni Banjalučani bili zatvoreni, a oko 550 građana bilo je odvedeno u internaciju. Neki su dijelovi grada popaljeni, a tri dana bilo je dozvoljeno vojnicima, kršćanima i židovima da robe kuće i dućane.

Po osudi prijekog suda pogubljeni su između 15. i 20. kolovoza Arif Babić, Meho Jugovac, Ale Nišlija, Smajo Bojić, Omer Krajišnik, Hadži Mujaga Đumišić, Hadži Sejdo, Suljaga i Ešref Gušići, lbro Poljo, Omer Ćatić, Mustafa Arnautović, Hadži Bego Hasanbašić, Šerif Dizdar i mnogi drugi. Ovo navodim po članku rahm. Ibrahima Džafčića: Boj u Banjoj Luci (Novi Behar, god. I, broj 4. str. 5–7).

Protiv pozatvaranih Banjalučana vodila se istraga i svi su kasnije bili pušteni na slobodu, jer im nije mogla biti dokazana krivnja za ovaj događaj. Onovremeni brzojavni činovnik u Banjoj Luci i poznati travnički dobrotvor Sulejman ef. Kajmaković pripovijedao mi je 28. listopada 1937., kako su prvaci Banje Luke opremili brzojav u Prijedor u kome su molili ustaškog vodu (on mu ne zna imena), da ne kreće na Banju Luku i da ne stavlja u opasnost djecu, žene i nemoćne starce. To je on i pred sudom izjavio i time znatno pomogao njihovu obranu.

Sarajevo je zauzeto 19. kolovoza nakon žestokog otpora od osam sati. 28. kolovoza otpočeo je djelovati prijeki sud i do polovice rujna otpremio je na stratište 10 ljudi i dvije žene. Sudilo se u staroj turskoj vojarni, a justiftkacije se vršile na Čomarinoj njivi pod Goricom. Ovaj je sud osudio devetoricu Sarajlija i to: Muhamed ef. Hadžijamakovića, Hadži Hafiz Abdlulah ef. Kaukčiju, Avdu Jabučicu, Hadži Avdagu Halačevića, Sulju Kahvića, Hadži Mehmeda Gačanicu, Mehagu Dalagiju, Ibrahimagu Hrgu i Mešu Odobašu. Osim ovih osuđeni su ciganin Budo i njegova žena i još jedna žena iz Busovače kojoj imena ne znam.

Muhamed ef. Hadžijamaković bio je šejh i muderiz Gazi Husrevbegova Hanikaha i najuglednija ličnost onoga vremena u ovom gradu. U otporu protiv okupacije postavio ga je narodni odbor za vojskovođu. Na sudu je sve priznao i ni za što se nije htio kajati, jer je, kako sam kaže, branio svoju domovinu i prema tome nema se za što kajati.

Hadži Hafiz Abdulah ef. Kaukčija bio je imam Begove džamije i mualim u mektebu istoga vakifa. Svojim propovijedima bodrio je svijet na otpor. Ljude koji se nisu htjeli pridružiti otporu oštro je napadao i oglašavao ih austrijskim plaćenicima i izdajicama domovine. Zbog toga su ga vlasti pritvorile. Djeca iz njegova i ostalih mekteba skupila su se jednog dana mjeseca srpnja pred policijom i vikala “Pustite nam hodžu!” On je zaista i bio pušten. Ovo je prva manifestacija školske mladeži u našem gradu.

Avdo Jabučica bio je po zanatu puškar i pravi umjetnik u izradi raznih predmeta iz metala. 1865. krivotvorio je novac i zbog toga odležao je dosuđenu mu kaznu u onovremenoj centralnoj kaznionici u Vidinu, a narod ga je radi kovanja novca nazvao Sultan Jabučica.

Hadži Avdaga Halačević bio j e trgovac i sirotinjska majka. Sin je poznatog bogataša Hadži Derviša Halača.

Suljo Kahvić bio je po zanatu bojadžija.

Hadži Mehmed Gačanica bavio se prodajom starog oružja.

Mehaga Dalagija i Ibrahimaga Hrga bili su posjednici.

Mešo Odobaša, potomak jedne vrlo ugledne porodice, bio je prava lola.

Osim Hadžijamakovića i Kaukčije svi su ostali izgubili glave na osnovu denuncije, a Mešo Odobaša osuđen je na smrt, pošto se sud uvjerio, da je htio denuncirati jednog nedužnog čovjeka.

U Sarajevu je prijeki sud prekinuo djelovanje na intervenciju konzula Velike Britanije.

Bihać. Otpor u ovom gradu i njegovoj okolici organizirao je Huseia ef. Karabegović. Put Bišća pošla je okupaciona vojska 7. rujna, ali je Krajišnici razbiše kod Žegara pred samim Bišćem. To je bio najteži poraz Austrijanaca u cijeloj Herceg-Bosni, jer su tu imali najviše gubitaka na jednom mjestu i u jednom danu (554 mrtva, ranjena i zagubljena, a među ovima 21 časnik). Osam dana kasnije počela je nova navala s pojačanim silama i tek 19. rujna ovaj se grad predao.

Prijeki sud osudio je na smrt trojicu Bišćana: Hasanbega Bišćevića, Džaferagu Popržena i Husein ef. Hajića, kao kolovođe otpora. Pogubljeni su u gradu i pokopani blizu medrese, dok se glavni vođa Karabegović vješto spasio svalivši krivnju na nedužnog hodžu Hajića s kojim je imao samo zajedničko ime. Bišćević je potomak bihaćkih kapetana, a Popržen pjesmom proslavljenih Poprženovića. U oskudici podataka nije mi ovaj put moguće o ovim ljudima pobliže progovoriti.

U Bišću je osuđen i pogubljen i Hadži Hasan Salkić, zapovjednik krajiške vojske, koja je dosta jada zadala neprijatelju na Brezovoj Kosi i oko Pećigrada 6. i 7. listopada.

Hadži Hasan Salkić rođen je u selu Krkači (blizu Pećigrada) oko 1828. i bio je težak. Za vojskovođu je izabran u onim burnim danima pred okupaciju, jer Hadži Ahmedaga Pozderac, onda najuglednija ličnost u Beširevića nahiji, nije htio pristati uz pokret protiv okupacije. Nakon poraza Krajišnika došli su ljudi Salkiću i rekli: “Zovu te u grad na vjeru da se predaš i ne će ti ništa.” On je odgovorio: ”Ne ću se predati, ali ću ići vidjeti šta ću im.” Spremio se, uzjahao dorata i otišao. Obukao je lijep ćurak, zamotao čalmu, pripasao čordu i zametnuo se puškom. Bio je visok i krupan, velikih crnih očiju, crven u licu, žute brade i velikih žutih brkova. Tako ga opisuju njegovi ljudi koji su ga dobro upamtili i koji se još živo sjećaju ovog momenta.

U gradu su od njeg tražili da se pokori i preda i kad je to odbio, uhvatiše ga, svezaše i odvedoše u Bihać.

Isto su tako pozvane na predaju i druge vođe: Ibrahim Medinelija iz Pećigrada i Hadži Salih Mušić iz Bišća, ali oni su bili mudriji, te se nekako prokradoše do Vrnograča i skloniše se u kući Mehe i Ibre Pehlića, a odatle s Hasanbegom Čekom krišom u Petrovac. Tu se opet skloniše u kući rahmetli Omer ef. Šehića. Iz Petrovca su prebjegli u Pljevlja. Ćeko se kasnije povratio u domovinu, a njih dvojica ostaviše kosti u tuđini.

Za Salkićem opremljen ja u zatvor u Bihać i njegov najstariji sin Hadži Hajdar koji je u borbi pomagao oca. No kako je otac sve grijehe primio na se, pustiše mu sina.

Na stratištu su Hadži Hasanu svezali oči kao i svakom drugom. On je strgao zavoj s očiju, rastrgao haljine na prsima i povikao: “Pucajte, ovo nije kukavica, da se krije od smrti!”

Jelin Kudić iz Cazina bio je također sa Salkićem osuđen na smrt, ali je pomilovan.

Hadži Hasanov sin Alija poginuo je 14. kolovoza pri navali na Banju Luku i tako su iza njega ostala četiri sina: Hajdar, Osman, Muho i Sulejman; prva trojica bili su hadžije.

I dvojica Vakufaca osudeni su i pogubljeni u Bišću. Nakon zauzeća Kulen Vakufa pokupljeno je i ondje oružje. Tome se opriješe Reis Arnaut i Mumin Kurtagić i zbog toga ih otpremiše u Bihać da im sude.

Reis je bio Arnaut, a u Vakufu je bio nastanjen nekoliko godina prije okupacije, dok je Kurtagića porodica stara u tom mjestu kao i samo naselje. Stari su mu služili u gradskoj posadi.

Trebinje je zauzeto 7. rujna. Od 6. do 28. tog mjeseca trajali su bojevi u okolici ovoga grada. Padom tvrdoga Klobuka, nekadašnjeg sijela kapetana Begovića, završena je okupacija Hercegovine. Osobito je bio žestok boj kod Gorice.

Oko 25. počeo je u Trebinju suditi prijeki sud. Četrnaest ljudi osuđeno je na smrt, trinaest ih je strijeljano, a jedan je umakao u Crnu Goru. Uoči Bajrama (27.IX.) strijeljani su:

Ibro Babović Mehmedov, posjednik, u 38. godini života i Hamid Đumuščić Dervišev, također posjednik. Strijeljani su u Zasadu, trebinjskom predgrađu. I danas im se ,vidi zajednički mezar bez ikakva znaka!

Iza ove dvojice strijeljan je u Mostaćima (predgrađe) Ahmed Šabanagić, trgovac, star 40 godina.

Po osudi istoga suda pogubljeni su u Trebinju:

Alija Hajdarhodžić iz Čepelice (kotar Bileće),

Ibro Omanović, oko 45 godina star,

Arif Omanović Salkin, mladić od 16 godina,

Alija Arnaut iz Albanije,

Halid ef. Saradžić, poreski činovnik, star 25 god.; ubijen kad je pokušao pobjeći prilikom sprovođenja na stratište,

Sulejman Misir1ić, sin Salihov, i brat mu Hasan, posjednici,

Hašim Begović i sin mu Šaćir,

Mehmed Misirlić Kr1oča, posjednik,

I Deša Misir1ić bio je osuđen na smrt, ali on je izbjegao u Crnu Goru. Austrijske vlasti poslaše za njim nekog Šešliju iz Bileće, koji ga ubi. Šešliju je zbog toga kaznio smrću knjaz Nikola.

Oko 180 Trebinjaca otpremljeno je u zarobljenički logor u Pulj (Istra), odakle se nakon dva mjeseca povratiše kućama.

Živi su svjedoci ovih događaja Delva Begović, udata Mursel, Jusuf Šehović, Salko Misirlić, Ibrahim Šuljak i Ahmed Babović.

Brčko je zauzeto 17. rujna, nakon vrlo jakog otpora koji je potrajao od rana jutra do 8 sati navečer. Dvije brigade, pod zaštitom triju baterija i mnogih monitora sa Save, imale su cijeli dan posla dok su savladale otpor Brčaka muslimana. Otpor je organizirao Hadži Hafiz Osman Mula-Mehmedović s još nekim viđenijim građanima i kajmekamom Mehmedbegom Čemerlijom. Brčaci su se borili upravo herojski: oko 50 ih je poginulo, a do 70 je ranjeno, dok su cesarevci imali skoro isto toliko mrtvih (66, od toga 4 časnika) i više nego dvaput toliko ranjenih (155, od toga 3 časnika). Od uglednih muslimana bila su dvojica u zatvoru, jer su se bili izjavili protiv otpora i pušteni su nakon pada ovoga grada. Od gradova na Savi jedino se Brčko oprlo okupaciji.

Nakon pada Brčkog nastalo je sa strane građana nemuslimana denunciranje i prokazivanje kolovođa, te su na osnovu toga neki ugledni muslimani opremljeni u internaciju u Osijek, gdje su ostali nekoliko mjeseci. Čemerlija je pobjegao još iste noći, a Hadži Hafiza Mula Mehmedovića osudio je prijeki sud na smrt i osuda je odmah izvršena. Tijelo ovog narodnog junaka leži u dvorištu Bijele džamije u Brčkom. Hadži Hafiz, član jedne vrlo ugledne porodice ovoga grada, rođen je oko 1823. U Brčkom je svršio medresu i hifz, ali se nije posvetio ulemanskom nego trgovačkom staležu.

Tuzla se predala bez otpora 22. rujna. Njeno stanovništvo nije se uopće priključilo pokretu protiv okupacije. Malen broj Tuzlaka pristao je uz pljevaljskog muftiju, koji se u kraju oko Spreče borio blizu dva mjeseca. I tek kad je XX. diviziji generala Szapary-a došla u pomoć IV. divizija, uspjelo je cesarevoj vojsci svladati otpor i prisiliti muftiju da se povuče s bojišta, Pa ipak je u Tuzli prijeki sud otpremio na stratište Salihagu Sahačiju nešto prije 17. listopada. Kako Aleksa Popović priča u svojim memoarima, uzrok je osudi Salihaginoj jedno pismo, koje mu je pisao taslidžanski muftija, zahvaljujući mu na uslugama koje mu je učinio. Ovo je pismo našao Popović i predao i ga civilnom komesaru Andriji Markoviću, a ovaj vojnim vlastima. Za prevod ovoga pisma s turskog dobio je Popović od generala Fröhlicha 50 forinti. Salihaga je strijeljan i pokopan u jednoj jaruzi kraj puta više Trnovca, gdje mu se i danas grob vidi.

Livno se predalo 28. rujna nakon žestoke borbe koja je trajala dva dana. Oko 2.000 topovskih taneta palo je na livanjsku tvrđavu. Livno je bilo glavno uporište otpora u Zapadnoj Bosni, gdje se okupilo oko 800 ustaša. Ustaše su ubili turskog vojnog komandanta Mustafabega, koji nije htio ni čuti o otporu. Na čelu otpora bili su Mahmudbeg Bušatlija i Hadži Salih ef. Čizmić. Nakon razoružanja Livna pozvani su na odgovornost u franjevački samostan u Gorici, gdje je bilo sijelo glavnog komandanta vojvode od Würtemberga, Dervišbeg Bušatlija. Hadži Salih ef. Čizmić i Osman Bajrić iz Glamoča, osuđeni su na smrt i pogubljeni 30. rujna. Strijeljani su pod muslimanskim grobljem zvanim “Kraj” u maloj dolini koja se zove Slipčevića Dolac. Sva trojica su tu i pokopana u zajedničkom mezaru, nad kojim je kasnije podigao turbe Ibrahimbeg Bušatlija. Ovo je turbe srušeno pred desetak godina kao jedino koje je u Bosni i Hercegovini podignuto nad grobom žrtava prijekog suda.

Mahmudbeg Bušatlija bio je glava stranke u Livnu, koja je bila za otpor protiv okupacije, ali, na meni nepoznati način, pala je sva krivnja na Dervišbega. Dervišbeg je bio derviš. Nekoliko godina prije smrti hranio se isključivo ječmenim hljebom i ječmenom kašom. Često je pozivao svijet na gozbu (zijafet), naročito uz Ramazan, i dok bi pozvane gostio raznim jelima, on bi za istom sofrom jeo samo svoje svakidašnje jelo. Postio je po cijelu godinu osim onih dana u koje je muslimanu post zabranjen. U Livnu se još pripovijeda kako mu je general savjetovao da od cara i kralja Franje Josipa zamoli pomilovanje i da će biti pomilovan, jer je “naš car milostiv!” Dervišbeg je na to odvratio: “Ako je tvoj car, moj nije.”

Niko u Livnu ne zna, niti je znao, da je Dervišbeg smicao raju koja se usprotivila da se bori protiv cesareve vojske, kako je to prema optužnici napisao g. Alfred Makanec u Jutarnjem Listu od 13.VII. 1937. Kako je već rečeno, Dervišbeg je platio glavom za grijehe Mahmudbega Bušatlije.

Hadži Salih ef. Čizmić, također je rođeni Livnjak i potomak vrlo ugledne livanjske porodice. Bio je muderiz ruždije u Livnu. On je, poput Kaukčije, držao javne propovijedi u kojima je poticao svijet na borbu protiv okupacije. I zbog toga je optužen, ali pored toga stajalo je u optužnici, kako piše isti pisac u spomenutom listu, da je pogubio bezbroj kršćana, strijeljajući ih iz puke obijesti, na izvoru rijeke Bistrica. On je svakoga, koji mu je došao pod ruku, svezana dao do vrata staviti u vodu, a zatim je sa dvadeset koraka pucao u glavu kao u nišan. I o ovoj objedi također niko ništa ne zna.

Osman Bajrić rodom je iz Glamoča i pristao je u pokretu uz gornje kolovođe. U Livnu ga zovu i Grčić ili Gršić, ali on se pravo zvao Bajrić. I o njemu govori optužnica na istom mjestu, kako je šestorici ranjenih Dalmatinaca odrubio glave, natakao ih na motke i držao ih osam dana ispred džamije na Glavici. Da li su zbilja ovi navodi bili i u originalnoj optužnici, nije mi poznato. Pripovijedao mi je g. Anto Tadić, da su ova trojica bila optužena za ubistvo komandanta Mustafabega.

Agan Čizmić bio je prava ljudeskara, neobično snažan, a usto siledžija. Istakao se kao junak u borbi na Crnim Potocima. On nije bio bez grijeha, pa se radi toga i skriva nakon okupacije Livna. Jedna kršćanka prokazala je vojsci kuću u kojoj se skrivao. Vojnici ga ne mogoše zdrava svladati, već ga izraniše i s više rana odvedoše u samostan na Gorici. Na postavljena pitanja nije htio odgovarati, nego je mirno pušio na čibuk. Odveden je u vojnu bolnicu i kad je nakon 3–4 mjeseca ozdravio, izveden je ponovo pred vojni sud i osuđen na smrt. Dokazano je da je ubio tri seljaka Suše iz Prispa bez razloga i da je počinio još neke opačine. Strijeljan je u groblju Zgoni, gdje mu se i sad grob vidi. Savjesna spisateljica prof. Anđelka Kaić piše: “Dok su ona trojica junački podnijeli smrt, Agana su vojnici morali odnijeti na Zgona na strijeljanje. Tamo je mahao i nogama i rukama i puklo je 11 pušaka dok su ga ubili.” Makanec piše “da je Čizmić umro kao kukavica. Nije htio poći na stratište. Bacio se je na zemlju i udarao kao bijesan pas oko sebe, ali mu sve to nije pomoglo. Vojnici su ga pograbili i odnijeli na mjesto gdje se imala izvršiti egsekucija. Kako je bio vrlo krupan nije pao unatoč ispaljenog plotuna mrtav nego se i opet počeo po tlima bacati na sve strane tako da nijedna kugla nije mogla pogoditi u glavu ni u srce. Konačno su ga morali kao bijesnoga psa zatući kundacima.” Na ovako pisanje nije se vrijedno osvrtati. Primjećujem samo da kukavica umire drukčije. Agan je prkosio cijeloga svog života pa i prijekom sudu. Ne branim ga, niti ga je potrebno braniti, ali nije lijepo, niti može piscu služiti na čast, da ovako o njem piše. Štaviše i samom g. Makancu je ovo sve dobro poznato pa ne znam šta ga je ponukalo da tu stvar ovako prikaže. Uzgred spominjem da još i danas živi u Livnu nekoliko kršćana. svjedoka ovih događaja koji ništa ne znaju o svemu tome što g. Makanec imputira ovim ljudima.

U bojevima oko Livna palo je mnogo branilaca od kojih ću ovdje spomenuti samo Salihagu Buljugiju, Hasanagu Dizdara i Salihagu Huskića. Buljugija je ranjen na Žabijaku kod Martića kuće 26. rujna, odakle ga je odnio kući jedan ciganin. On je nakon mjesec dana podlegao ranama. Slijedeći je dan poginuo u gradu Dizdar, poznat kao junak, a njegov brat Nurija umakao je nakon pada Livna u Tursku, preobučen u kršćansko odijelo. Isti je dan poginuo i Huskić na Vejs kuli. Za nj se priča, da je bio najbolji strijelac. Vatrom iz topova zapaljene su tri kuće (Bušatlijina, Salke Čelika i Nike Markova). Tragovi topovskih metaka vide se i danas u jednoj džamiji.

Travnik, nekoč vezirski grad, predao se 11. kolovoza bez otpora, pošto je prije protjerao čete narodne vlade, koje su se htjele oprijeti okupacionoj vojsci, a predvodio ih je Travničanin Omerbeg Zaimović, zvan Kasapovac, po posjedu u Kasapovićima. Vojvoda Würtemberg oglasio je 22. kolovoza u Travniku Filipovićev proglas o prijekom sudu. Tek nakon godinu dana osuđena su od tog suda devetorica ljudi i svi zajedno strijeljani u Popovoj Vrtači, kraj današnje tvornice duhana. Do pred tri godine vidjela se gomila kamenja nad njihovom grobnicom.

Kraj Petkovića hana u selu Kasapovićima, na onovremenom glavnom drumu za Kupres, Bugojno i Livno, susreli su u studenom 1879. neki Dalmatinci, koji su gonili zejtin u Travnik, Salihbega Ćorbega, koji je bio pošao u Travnik na pazar. Dalmatinci, spazivši Salihbega, povikaše: “Ovo je Turčin, koji je nas napadao”, i odmah poletješe put njega s koljem i kamenjem i prebiše mu ruku. Čuvši galamu ljudi što su bili u Petkovića hanu u kome je handžija bio neki Arnaut (kome imena ne znam), potrčaše u pomoć Salihbegu. Pored Arnauta bili su tu još Meho i Mujo Duzem, Huso Berberović i Meho Balić. Dalmatinci odu u Travnik i tuže handžiju Arnauta i ostalu družinu kako su ih napali i opljačkali, što im posvjedoči seljak Bosnić (katolik) iz Torina, kmet Ćorbegov. Svi su odmah pohvatani i dovedeni u Travnik i odmah bez istrage osuđeni i strijeljani. Prije izvršenja kazne bilo im je dozvoljeno da uzmu abdest i da klanjaju po dva rekjata u prisustvu Mahmut ef. Arnautovića. Strijeljani su:

Salihbeg Ćorbeg iz Torina, Meho Balić iz Muheljića, Meho Duzem Omerov iz Bukvića, Mujo Duzem Hasin iz Bukvića, Huso Berberović Bećirov iz Vejzovića i Arnaut handžija.

Svi su ovi iz mahala oko Kasapovića. Oni su bili dobri drugovi Omerbega Zaimovića u otporu protiv okupacije. Po svoj prilici je i ova okolnost bila razlog više za donošenje smrtne osude.

Isti je dan i na istom mjestu strijeljan jedan katolik Penjević iz sela Orašca (kotar Prozor), jer se u njega našao fes i novčana kesa jednog od napadača. Penjevića je do stratišta dopratio jedan franjevac.

Također istoga dana i na istom mjestu strijeljana su dva pravoslavna seljaka iz sela Oboraca, nedaleko Donjeg Vakufa. Imena im ne saznadoh. Oni su htjeli sjesti na jedna livanjska kola, što su prazna prolazila kroz njihovo selo, ali im kolar ne dopusti. Zbog toga je nastala svađa između njih dvojice i kolara. U blizini se desila jedna žandarska patrola i kad su je seljaci spazili, pobjegli su u šumu. Kolar ih prijavi da su ga htjeli opljačkati. Sutradan odu ovi seljaci svom komšiji Hadži Salihbegu Kopčiću i sve mu ispričaju kako je bilo, a usto još dodaju kako su bili pijani. Beg Kopčić ih je svjetovao da se odmah prijave vlastima i da kažu, kako je to stari običaj, da svak može sjesti u prazna kula i da njega navedu za svjedoka. Oni to ne učiniše nego se po savjetu popa u Donjem Vakufu skrivahu 15–20 dana i napokon padnu u ruke oružnika koji ih svezane dotjeraju u Travnik, a sud ih osudi na smrt.

Tako je prijeko sud u Travniku za jedan dan otpremio devet ljudi na stratište. Desilo se to zadnjih dana mjeseca studenog 1879.

Oko 15. kolovoza ubili su vojnici u Biloj Rešida Brajića. Njega je neko prijavio da je opalio pušku na vojnike koji su tražili Omerbega Zaimovića. Učinio je to neko od seljaka. Vojnici su bili poveli Brajića u Travnik, ali on je bio vrlo star i nije mogao ići, pa su ga stoga i ubili. Zaimovića je sakrio neki Jozo u svoju pojatu i kad ga vojnička patrola nije našla i zaputila se dalje da ga traži, Jozo mu je omogućio da pribjegne u ordiju pljevaljskog muftije, a nakon njegova poraza podulje se skrivao u okolici Travnika i napokon prebjegao u Tursku. Umro je u Carigradu u konaku Fehim ef. Đumišića.