Za nekoliko dana, 24. januara, održat će se predsjednički izbori u Barceloni a najveći favorit u toj trci je Joan Laporta, advokat koji je već jednom bio na toj dužnosti kada je stvorio jedan od najuzbudljivijih timova u historiji fudbala. Nakon što je obznanio zvanično svoju kandidaturu, Laporta je sazvao konferenciju za medije na kojoj je pričao o svojim planovima za spas jednog od najvećih klubova svijeta.

Laporta je od ljeta 2003. do ljeta 2010. godine bio predsjednik Barcelone a nakon ostavke dosadašnjeg predsjednika Josepa Marie Bartomeua upravo se Laportino ime najčešće spominje kao njegovog nasljednika. Laporta već ima plan kako konsolidirati posrnuli klub koji je pod njegovim vodstvom osvojio ukupno 12 trofeja, među kojima su dvije Lige prvaka i četiri titule prvaka Španije.

Barcelona se nalazi u teškoj finansijskoj situaciji i vodstvo kluba je dogovorilo smanjenje plaća igračima i članovima stručnog štaba te tako uštedilo 122 miliona eura u ovoj sezoni, te 50 miliona eura kroz naredne tri godine. Španski mediji navode kako su dugovi Barcelone veći od 400 miliona eura.

Odmah na početku priče o Laporti da podsjetimo na ono što je nama u Bosni i Hercegovini najvažnije i što nikada ne bi smjeli zaboraviti. Joan Laporta je bio jedan od čelnika katalonske humanitarne organizacije Accio Solidaria Igman Catalunia.

Ti su španski humanitarci u BiH prvi put došli 1992. godine na Igman i u Pazarić, u ratnim su godinama katalonski humanitarci u Bosnu i Hercegovinu dovezli 105 kamiona humanitarne pomoći, uglavnom hrane i odjeće, a posredstvom ove organizacije u Kataloniju je otputovalo 107 bh. izbjeglica. U Suhodolu kod Tarčina su 1994. godine opremili hirurškom opremom bolnicu a tri godine kasnije iznova su izgradili razrušenu školu u Lokvama.

Napravili su tribine, tartan stazu i upravnu zgradu na stadionu Radnika u Hadžićima. Obnovili su zgradde u sarajevslom naselju Mojmilo, obezbijedili novac za izgradnju 80 novih kuća u Hadžićima. Joan Laporta je Bosnu i Hercegovinu posjetio u julu 2005 godine kada je boravio u Sarajevu i Mostaru. Nakon razgovora sa gradskim čelnicima i otvaranja kluba navijača Barcelone u Hadžićima, delegacija Barcelone posjetila je i Pedijatrijsku kliniku i djecu koja su tamo bila na liječenju od leukemije.

Kada je prije nekoliko dana objavio kandidaturu za predsjednika Barcelone, španski su se novinari utrkivali u tome ko će napisati bolji profil ovog karizmatika. Jedan od njih napisao kako je Laportin najveći doprinos to što je donio trijumfalni hedonizam u Kataloniju. Jer je bio predsjednik možda najbolje Barcelone ikada, jer je sa svojim igračima razuzdano slavio pobjede, jer njemu pripisuju očinstvo ideje da je moguće uživati ​​u uspjehu s radošću i bez krivnje, da su čak i arogancija i razmetanje, da su i skandali i ekscesi legitimni.

Kažu da je za njega trijumfalni hedonizam standard. Takav je od ranih dana svog života gdje je uživao tokom studija na Univerzitetu u Barceloni na kojem je diplomirao pravo pa zatim na fakultetu na kojem se specijalizirao za komercijalne kompanije i poreze. Oni koji ga poznaju i koji ga vole kažu da je uvijek bio pobjednik, osnivač i vlasnik advokatske firme Laporta & Arbós te da su fudbal, politika i noćni život bili oduvijek njegove tri velike strasti.

Prije nego što će Laporta prvi put preuzeti Barcelonu, u godinama nakon Cruyffa, taj je klub izgledao poput depresivnog mornara pred penzijom. Cruyff je u klub ugradio sportski način razmišljanja utemeljen na nizozemskom stilu i školi Ajaxa ali ono što je Laporta od njega preuzeo bila je fraza koju je Nizozemac često koristio. "To mora biti zabavno." Ako ćete se forsirati, uživajte. A ako se ne osjećate sposobnim uživati ​​u uspjehu, nemojte se ni truditi.

Takav nači razmišljanja bio je sgtrano tijelo u sistemu kojeg je uspostabvio Laportin predsjednik Nuñez. U klubu je vladalo napeto ozračje, sveje mirisalo je na birokratski naftalin, korupciju i uskogrudnost. Laporta je već 1998. godine, u dobi od 35 godina, postao hedonistička opozicija Núñezu kao promotor opozicijske platforme Elefant Blau.

Planirao je vratiti Cruyffa u klub i omogućiti Kataloniji da upravlja tom najprepoznatljivijom institucijom. Postepeno je mladi advokat postao jedno od najprepoznatljivijih lica opozicije: Nakon što je podržavao neke od kandidata za predsjednika kluba koji mu i nisu baš bili po volji, Laporta je odlučio kandidirati se na izborima u julu 2003. godine.

Laporta je na izbore izišao sa sloganom kakav je kasnije koristio Donald Trump. „Prvo Barça“, govorio je i davao zavodljiva obećanja: "Posvetit ćemo klubu najbolje godine svog života." Nije ispunio izborno obećanje da će dovesti tada najveću medijsku zvijezdu Davida Beckhama i iako je njegov prvi transfer bio onaj ekstravagantnog turskog golmana Rüstüa Rebçera,

Laporta je brzo napravio veliki posao. Mudro i odmjereno s klupe vođena od strane Franka Rijkaarda, Barcelona je zasjala. Osmijeh i magija do rada malo poznatog Ronaldinha zasjali su Nou Campom i klub je krenuo u prvi krug uspjeha. Drugi trijumfalni ciklus, onaj kojeg su pšredvodili Guardiola i Messi ostat će zauvijek u sjećanju.

U isto vrijeme Laporta je nastavio njegovati imidž kompetentnog i lucidnog, samozadovoljnog. Nekada je izgledao pomalo i neotesan. Znalo mu se desiti da upadne u probleme jer je prkosio zaštitarima na aerodromu bahateći se rečenicama poput: "Ne znaš s kim razgovaraš".

Maltretirao je klupsku opoziciju, ponašao se prema njima poput despota i sa prehzirom, upleo se u špijunske skandale unutar vlastitog Upravnog odbora i u epizode nepotizma. U to je vrijeme i njegov privatni život počeo špostajati vijest, što je još više uticalo na njegov imidž u javmosti koji će mu na kraju dati mnogo veću medijsku dimenziju nego što sportski čelnik obično ima.

U sedam godina klub je postao nevjerovatno uspješan, budžet je uvećan, trofeji su se gomilali ali Laporta je iskopao vrlo duboke rovove, čak i prema svojim najbližim suradnicima. Jedan od njih, Sandro Rosell, naslijedio ga je 2010. godine.

Izašavši iz kluba kojem je dao svoje najbolje godine, Laporta je nastavio sa svojim životom, još ekstremnije. Bio je zastupnik u parlamentu Katalonije, vijećnik u Gradskom vijeću Barcelone, uvijek zastupajući pokret za nezavisnost. Suparnici su ga optuživali da je spavao na sjednicama, a energiju mu je crpio haos u koji se pretvarao njegov život. Razveden od svoje bivše supruge i majke njihovo troje djece, postao je serijski zavodnik i plejboj.

Laporta se sada ponovo kandidira za poziciju koja ga je izbacila u središte pažnje medija, izgleda da to čini u pravo vrijeme, nakon što je sjećanje na njegove skandale i ekscese donekle izblijedilo i kada uspjesi kluba pod njegovim vodstvo bude više nostalgije nego ikada.

Barcelona je u užasnoj finansijskoj situaciji, rezultati su očajni i od Laporte se očekuje da klub vrati na staze uspjeha, da možda vrati Pepa Guardiolu, da bude taj koji će svirati uz labuđu pjesmu Lea Messija, taj koji će klub ka budućnost povesti sa Pedrijem i Ansu Fatijem. Taj koji će usksrnusti krojfizam. Od njega se očekuju velike stvari jer je Laporta takav lik. Od njega se očekuje da Barceloni vrati i trijumfe i hedonizam.