Kazuju da nigdje u cijelom Sarajevu nema prostranijeg džamijskog harema do ovog ovdje, na Ćurčića brijegu ponad Baščaršije. Zaokružio je džamiju koju davno, kada ovdje bijaše samo gola ledina, izgradi namjesnik bosanski Jahja-paša. U popisu beglerbega Bosanskog sandžaka pojavljuje se Jahja-beg prvi put 1482. godine, pod rednim brojem 10. Došao je umjesto čuvenog Skender-bega, koji izgradi dvore, i tekiju, i tabašnice, i most preko Miljacke, a sin njegov podignu džamiju pa se cijeli kraj prozva po njoj Skenderija. Nije tad dugo ostao, već sljedeće godine zamjenjuje ga Ajas-paša, koji po drugi put dolazi za bosanskog namjesnika, a Sarajlije ga stoljećima pamtiše po vodovodu koji spusti u grad pa su tu vodu zvali Ajaspašina vrela. Deset godina poslije dolazi Jahja ponovo u Sarajevo, ali ovaj put kao paša i ostaje na mjestu bosanskog namjesnika pune tri godine, tada podiže ovu džamiju.

Enciklopedije kazuju da se Jahja-paša rodio negdje u Makedoniji. Još kao dječak doveden je putem devširme na sultanski dvor i tu služio kao paž Mehmeda II. Kada je odrastao za sablje, pokaza on stravičnu smjelost kakvoj su rijetko svjedočili i najiskusniji komandanti sultanske vojske. Ona ga vodiše kroz mnoge pobjede, a posebno se istaknu u ratovima protiv Perzijanaca. Tada dobija najveću nagradu u osmanskoj vojsci – ruku sultanove kćeri. Nakon vjenčanja s Hatidžom, mezimicom Bajazita II, biva uveden na Portu, postaje vezir. Svoje bogatstvo potrošio je u Sofiji, gdje izgradi bezistan, karavan-saraj, hamam, vodovod, stotinu dućana i toliko kuća i česmi. Od njega se otrgnu slavna porodica Jahjapašića, a njegovu smjelost ponesoše sinovi Bali-beg i Mehmed-beg, koji komandovaše trupama na Mohačkom polju pri osvajanju Slavonije i Budima i opsade Beča. Bali-beg sagradi džamiju u Sarajevu za vrijeme svog upravljanja Bosnom, a Mehmed-beg bijaše sandžak-beg u Beogradu i tamo sagradi džamiju.

Kada se drugi put pojavio u Sarajevu, bijaše Jahja-paša već umoran od silnih bitaka i krvi koja ciblijaše oko njega danonoćno. Zamišljamo ga kao čovjeka tihog, tvrdog izraza lica, s čelom okovanim u odlučnost. U očima mu pravo sječivo, kao da mu je Bog za tren odškrinuo paklena vrata i pokazao mu sav užas koji iza njih krije. Oko vrata je stalno nosio svilenu maramu, a ljudi pričali da njome prekriva jedan strašan ožiljak, ružan za gledati, tu mu je, vele, perzijska krivošija zasjekla vratne žile i glava mu već bijaše skliznula s ramena – da je meleci ne pridržaše, nikada ga Bosna ne bi vidjela. Rijetko je govorio, a riječi mu zvektiše potmulo kao da ih kuje od gvožđa. Pa ipak, kažu, da se taj glas u rijetkim trenucima kada bi ga spopao sevdah, pretvarao u slavujsko pojanje. Nije imao nikakvih poroka, ako porokom ne smatramo bijeg od ljudi i želju za osamom, te vjerne pratioce onih koji zaviriše u same kazane zla. To ga je dovodilo ovamo, na brijeg ponad Stare Varoši. Kazuju da je po cio dan znao tu presjediti, a često bi ga i zora zaticala na toj zaravni s koje se pružao najljepši pogled na tadašnje Sarajevo, još nevino i čedno u svojoj skromnosti. Kad se zauvijek opraštao od Bosne, jedino mu bi žao što vodu ne dovede u prostrani harem svoje džamije.

Ćurčićki junaci

Dvjesta godina stajala je Jahja-pašina džamija pod imenom svoga graditelja i čuvala uspomenu na njega. Nakon pohoda Eugena Savojskog ostadoše i od nje samo ugljenisane grede, ogaravljeno kamenje, rastočeni ćerpiči iz kojih viriše crne vlati slame i kamena munara garava od plamenih jezika koji je oblizivaše cijelog dana, do zore. Uz basamake u njenoj vreloj utrobi prvi će se popeti Salih-aga Ćurčić, izbjeglica iz Pešte, koji se prije tri godine naseli u Sarajevo. Odozgo će mu se šeher učiniti kao predvorje samog džehenema, sve bijaše crno, zagarvljeno, a naslage pepela po putevima debele do članaka (kazivalo se poslije da su se neki obogatili miješajući pepeo s mašću otkuhanih izgorjelih hajvana i praveći tako safune). Sa svih strana uzdizali su se stubičci dima i u nedogled se širiše slika posljednjeg dana dunjalučkog.

Salih-aga imadoše jednu čudnu sposobnost, mogao je da zatvori oči i da se koncentrira na misli koje bi upućivao ka godinama budućim, tako bi, kada bi ponovo otvorio oči, svijet pred sobom gledao na sasvim drugi način, kao da ga gleda drugim očima. I on to uradi gore, na šerefetu, i vidje pred sobom Sarajevo još veće, ljepše nego što ga Jahja-paša ikada mogao zamisliti s ovog mjesta. Tada dođe na ideju da obnovi baš ovu džamiju i da se tako upiše među uglednike sarajevske, a u haremu, prostranom, zgrljepljeni u vječnosti, ležat će on i njegovo potomstvo, ova džamija i ovaj brijeg zvat će se po njima, Ćurčićima, a sjećanje na Jahja-pašu sasvim će izblijedjeti.

Ako smo Salih-agu tek onako, voljom mašte, propeli na ogaravljenu munaru, koja kao strašni kažiprst Božije opomene stajaše nad zgarištem Jahja-pašine džamije, onda njegove misli nismo razvijali po sarajevskom pepelu baš tako, stihijski, vjetrovima naše raspuštane volje. Uporište za njih postavi nam sam Salih-aga u natpisu koji dade uklesati ponad vrata kada džamija bijaše sasvim obnovljena. U njemu se, u tom natpisu, niti jednim slovom ne spominje Jahja-paša, niti da je ovdje prije Eugena bila džamija, Salih-aga se ondje imenuje kao prvi i jedini, kao graditelj. Evo cijelog prijevoda natpisa iz 1699. čiji prijepis sačuva hroničar Mehmed Kadić, a kojeg Bakir Tanović, daleki potomak Salih-agin po ženskoj liniji, donosi u monografiji Ćurčića vakuf: “Dobrotvor plemenitih osobina / oličenje dobrote, ponos proslavljenih / izvor darežljivosti i plemenitosti, Salih-aga / odlučio je dobrim djelima približiti se Bogu / pa iz svog čistog imetka sagradi ovu građevinu / na kojoj mu zavidi i visoki vječni svijet // Ovako ugodna džamija, mjesto za vjernike / zaista se nigdje ne može naći / pa neka se ovo dobro spominje do Sudnjega dana / i svaku želju dobrotvora neka Bog usliša / jer je dobrotvor dostojan da se obraduje molitvom / koju mu svakodnevno upućuju posjetioci džamije // Opisujući džamiju, glas neviđenog izreče tarih: Ova je lijepa džamija mjesto za one koji obavljaju molitvu.”

Čeprkao je ovaj natpis po Ćurčića savjesti gotovo cijela dva stoljeća. Tačno 188 godina kasnije Salih-agin prapraunuk Ragib-efendija Ćurčić, sin Sunulahov, unuk Ahmed-begov, praunuk Jašera Sadika, sina Salih-agina, ispravit će ovu nepravdu. On, Ragib-efendija, posljednji gradonačelnik osmanskog Sarajeva, pred samu smrt obnovit će Ćurčića džamiju i skinuti natpis koji je iznad ulaznih vrata stajao još od vremena Salih-begovog i udariti novi. Piše ondje ovako: “Ovo djelo je Božija dobrota. Dobrotvor Jahja-paša, neka je na njega Božija milost, sagradio je ovu džamiju 890 (1485) g., kada je bio bosanski namjesnik. Džamija je izgorjela 1109. (1697) pri navali Eugena i nakon pedeset godina obnovio je sarajevski odličnik Ćurčić hadži Salih-aga, neka mu Bog osvijetli grob. Džamiju su poslije toga dostojno obnavljali mutevelije Ragib-efendija Ćurčić i Ahmed-beg Vražalić. Džamija je obnovljena i ukrašena 22. muharema 1306. (28. novembra 1887.)”

Naredne godine Ragib-efendiju Ćurčića posjekla je srčana kap. Po Sarajevu se molilo za njegovu dušu i prepričavalo da je dobro ostao na životu i dovde, nesretnik, šta je sve pretumbao preko glave u godini okupacije. Te godine dva puta će Ragib-efendija stati pod vješala. Tada, u danima pred samu okupaciju, kada ne ostade više niko a da nije vjerovao da dolazi Švabo i da ih je sultan prepustio krstu, nahrnu svijet pred Konak i zatražiše od valije obećanje da će svim sredstvima braniti njihov grad. Valiji ništa drugo ne preostade nego da obeća. Ali narod više ne vjerovaše nikom, te zatraži garancije da oformi jedno tijelo od narodnih predstavnika, domaćih ljudi, Bošnjaka. Valija pristade i na to. Istog dana oformi on “Narodno zastupstvo” i u njega stavi svaku vjeru, dvanaest muslimana, dva pravoslavca, dva katolika i jednog Jevreja za Sarajevo i, pride još, po jednog muslimana i hrišćanina za svaki sandžak Bosanskog vilajeta. Kako Ragib-efendija tada bijaše gradonačelnik Sarajeva, on automatski uđe u valijino “Narodno zastupstvo”.

Kada Švabo udari na Bosnu, a valija klisnu iz Sarajeva, te šeherski prvaci formiraše narodnu vladu i izdadoše čuvenu “Proklamaciju”, tada se neki tvrdolinijaši dosjetiše valijinog “Narodnog zastupstva” te uhapsiše Mustaj-bega Fadilpašića, Sunulaha Sokolovića, muftiju Hadžiomerovića i Ragib-efendiju Ćurčića. Po kratkom postupku ih proglasiše narodnim izdajnicima i osmanskim pomoćnicima koji prodadoše Bosnu. Bez ikakvog suda, baciše ih u haps i prebaciše konopce preko grana na platanima u Atmejdanu. I omastili bi konopce, kako je to narod tražio, da na vrijeme neko ne dojavi Hadžijamakoviću i u zadnji čas on ih spasi gnjeva razbjesnjele svjetine kojom vitlaše strah.

Drugi put nađe se Ragib-efendija u delegaciji koja je i zvanično trebala okupatoru predati grad. Hroničar Muhamed Kadić nabraja njene članove: Fadil-paša Šerifović, muftija Mustafa Hadžiomerović, mitropolit Antim, fra Grga Martić, nadrabin Avram, Ragib-efendija Ćurčić, Hadži Ivo Liavić, Petro Petrović, Makso Despić, Javer-efendija Baruh, Sunulah-efendija Sokolović i Salomon-efendija Isaković. Kažu da ih je Filipović dočekao u Konaku i da se izderao na Ragib-efendiju i izvrijeđao ga na pasija preskakala. U lice mu reče da je za njega, za Muhameda Hadžijamakovića i Abdulaha Kaukčiju već spremio vješala. Kazuju neki da ga je tada uzeo pod mišku i odveo do prozora. Na Atmejdanu, na istom onom platanu, zlokobno su se njihale tri omče. Ali Ragib-efendiji usud ne namjeni smrt takvu i treća vješala još danima se prazna klatiše na vjetru. A on klečaše ovdje u džamiji i moliše se Bogu za dušu šejha Hadžijamakovića, koji je, tako je barem došlo do njega, rekao Filipoviću da mu treća vješala ne trebaju jer je on spašavao Ćurčića od bijesne svjetine koja ga optuži da je na austrijskoj strani.

Najpoznatiji Ćurčić

Ako je smrt sudbinski lenijar koji sve podvodi pod istu ravan, onda je ta ravan u slučaju Ćurčića, ovdje, u prostranom haremu Jahjapašine ili Ćurčića džamije. Kako god Sarajevo danas izgleda onako kako ga je Salih-aga Ćurčić vidio kada se popeo na šerefet ove munare, odbijajući da ga vidi u garu i pepelu, tako i ovaj harem izgleda tako, kao da ga gledamo očima Salih-aginim širom otvorenim nakon kraćeg zažmirenja kada je u unutrašnjem mraku tragao za dubljim pogledima i prostranijim perspektivama. Na desetinama nišana ponavlja se Ćurčića prezime. Leži ovdje Salih-aga, zapovjednik sarajevskih janjičara i osnivač Ćurčića vakufa, od čijih se prihoda uzdržavala i ova džamija, upisan je u historiju kao “slavni poglavar”, kako ga imenuje bosanski namjesnik Numan-paša u bujuruldiji koju mu izdaje pred napad na pobunjena crnogorska plemena i dodjeljuje mu “300 sejmena strijelaca iz grada Sarajeva” i potčinjuje mu kapetane Dervente i Hlivna i “800 pješaka strijelaca iz Kolašina i Nikšića” i obećava mu: “kada se vratiš zdrav i s plijenom, čeka te ugled i sreća”. Leži ovdje i Salih-agin mlađi sin Mehmed Sadik-efendija, i unuci, sinovi starijeg sina Jašer Sadik-bega, bosanskog defterdara, koji pogibe na čelu vojske u boju pred Banjom Lukom, a narod ga upisa u svoje pjesme: “(...) Naprijed idu Sarajlije mlade / I pred njima Ćurčić Jašar-beže / Spored njime Musiću kadija / A za njime vas muluk listom...” Leže ovdje i Jašerovi sinovi Ahmed-beg i Lutvulah-beg, kojeg zvahu Lutvaga. On, Lutvulah, bacit će u sjenu svoga oca, i djeda, i jednim nimalo junačkim činom postat će najpoznatiji među Ćurčićima.

Lutvaga nije bojovao velike bitke. Historija će ga upamtiti kao jednog od gorljivih učesnika u familijskim sarajevskim razmiricama, zbog čega će cijelu porodicu dovesti pred slom. Kazuje Bakir Tanović da zbog jedne kućice u selu Vučija Luka dođe do oštre prepirke između Osman-bega Dženetića i Ahmet-bega Glođe, koji bijaše dobar prijatelj Lutvagin. Sarajevo, plaho i željno drame, odmah se podijeli, a Lutvaga se nađe na strani Glođa. Strasti se rasplamsaše do te mjere da je na kraju vezir morao intervenirati. On pozva obje strane u Travnik, ali Glođo se ne odazva i suprotstavi se veziru. Kazuje se da je do borbe došlo negdje oko Viteza te Glođo bijaše poražen i pobježe u Dubrovnik. Ušavši u Sarajevo, vezir odmah smijeni muteselima Mustaj-pašu Babića jer se pričalo kako je i on bio na Glođinoj strani, a na njegovo mjesto postavi Fadil-pašu Šerifovića i skupa s njim načini spisak od četrdeset pobunjenika koje odmah treba protjerati u Anadoliju. Na tom spisku, među prvima, nađe se i ime kadije Lutvage Ćurčića i on se već poče pakovati, ali u zadnjem trenu vezir se predomisli i udari ih amnestijom. Ipak, Lutvaga bijaše kažnjen, i to tako što ga proglasiše nedostojnim čuvara sablje Gazi Sadikove, optočene zlatom i dragim kamenjem, koju je nosio u boju pred Banjom Lukom. Kažu kako mu je sablju lično oduzeo Fadil-paša Šerifović, a on, Lutvaga, još se mjesecima krio po Ćurčića kućama bojeći se da bi i njemu država mogla konfiskovati sav imetak kao što je to učinila njegovom pobratimu Ahmet-begu Glođi.

Bilo je to 1840. i Lutvaga je tada imao trideset godina. Trideset i pet godina poslije Lutvaga će povući potez koji će ga unijeti u narodnu pjesmu. Sve se zametnulo na velikoj svadbi koju je te godine priredila neka od bogatih sarajevskih porodica. Tamo su Lutvagina supruga Hašema i njena mati, Halilbašićka, vidjele Almasu Zildžić i ona im se pričini ljepoticom kakvu ni Šeherzadina mašta ne može zamisliti. Danima su samo o njoj pričale, opisujući njen stas i dugu joj kosu, svijetlu i iskričavu, kao da je Svevišnji zlaćani prah po njoj prosuo, a lice joj takvo da u se ne da gledati. Istresajući sve svoje skrivene želje u tu priču, vezle su Lutvagina žena i punica nemilosrdno i pretjerivale na sve strane. Sve začudnijim opisima Almase Zildžićeve hraniše one neku zatomljenu strast u sebi. Usred te pomame Hašemi se jednom ote i ona, sva se protresavši od nekakve srsi, izjavi da Almasu – samo da sam muško – drugom ne bi dala, ma izginula pred njenim pragom. Od furune se tada javi Lutvaga, ozbiljan poput zakonskog paragrafa: “E oženit ću je ne zvao se ja Ćurčić!” Dvije se žene nasmijaše, a Hašema baci pred njega izazov: “Ako si takvo muško pa je isprosiš, od mene ti je halal.”

Već u akšam sjedio je Lutvaga u Zildžića kući i istrese na sofru pregršt dukata, ali ih Zildžići odbiše. Lutvaga se ne pomete, sačeka on da prođe nekoliko dana te ti ga eto opet i na sofru istrese dva pregršta dukata, ali ga i ovaj put odbiše. Ne zna se koliko je puta Lutvaga dolazio, ne obazirući se na Zildžićko uporno odbijanje i sramotu – ta zar da je udajemo za tebe a dedo joj možeš biti? Ali se zna da su ove riječi bivale sve bljeđe pred hrpom koja je iz dana u dan rasla i da jednog dana ostadoše sasvim zametnute i niko ih ne izgovori pred brdom dukata koji im osvjetljavaše lica da se činilo da su svi Zildžići posuti zlatnim prahom kao što bijaše posuta kosa njihove Almase.

Pretpostavljamo da je Hašema zacviljela kao ranjena kada je čula da su Zildžići pristali, ali nije imala kud. Njena mati je dvoriše danima, sve dok je ne osposobi da se digne na noge, da se ponovo uspravi i da dočeka prilježnicu uspravna i gorda, jer ona je Halilbašićka, oni preko svoje riječi ne nastupaju i nema te sile pod kojom će presaviti kičmu. Tad njih dvije skovaše plan da osramote Lutvagu. U zagrljaju noći nađoše se one pred avlijom “poznate sarajevske pjeve”, kojoj pripovjedači ne otkrivaju ime, pretpostavljamo iz samo jednog razloga: da ga otkriju, pjesmu više ne bi mogli pripisati cijelom narodu i zvati je narodna. Naručiše kod nje pjesmu, takvu da će za vijeke vjekova posramiti njihovog Lutvagu koji se u onim godinama digao da ženi djevojku kojoj treba čvrsta muška ruka. Tako nastade poznata pjesma: “Star se Ćurčić pomamio / B’jelu bradu obričio / Grahom zube nakitio / Dok Almasu primamio // Kad Almasu primamio / Stade dedo leđa peći / U Almase suze teći // Al’ Almasa alčak bila / Vreću slame naložila / Pa uz dedu prislonila // Kad se dedo probudio / Vreću slame zagrlio / I ovako prozborio: / Oj, Almaso, dušo moja / kam’ ti noga, kam’ ti glava / Zar ti takva sva jednaka.” Pjevajući je cijeli jedan vijek uza saz po sarajevskim avlijama i teferičima, narodni pjevači joj dodadoše po neki stih, ali srž pjesme ostade ista.

Želje naručiteljki pjesme, na njihovu žalost, nisu se obistinile. Almasa Ćurčić (rođena Zildžić) pojavljuje se nakon Lutvagine smrti pred šerijatskim sudom u Sarajevu. Ona traži nasljedno pravo za svoga malodobnog sina Muhameda, a u drugoj ruci, kao još jedan dokaz da nije podmetala vreće punjene slamom, kako bi to htjeli prikazati ostali Ćurčići, vodi mlađeg sina Ismeta, uz njega kćerku Rasemu, “i bila je trudna (Almasa), što se odnosi na malu Aišu koja je rođena poslije”, piše u zapisnicima s rasprava pred sudom. Protiv ovakvih dokaza sudije bijahu nemoćne i presudiše u Almasinu korist. Ali pjesma ostade, jača od svake sudske presude i svakog zakonskog paragrafa, na sramotu, ili na čast Ćurčićima, zavisno kako se gleda, a – valja to još jednom napomenuti – prvi od Ćurčića, Salih-aga, znao je gledati dvojako.