Postoje mjesta koja žive duže od svoje funkcije. Postoje putevi koji su, dugo nakon što su izbrisani sa zvaničnih mapa, postali destinacija sami po sebi. Route 66, legendarna američka transkontinentalna ruta, nije samo komad asfalta, vremenom je postala ožiljak na licu Amerike koji pripovijeda o snovima, prašini, propasti i upornom, gotovo iracionalnom, odbijanju da umre. Iako je službeno penzionisana 1985. godine, njena priča je danas relevantnija nego ikad – hronika o tome kako napredak, u svojoj nemilosrdnoj efikasnosti, često prvo pojede vlastitu djecu.

Na početku ove priče, moramo se vratiti u vrijeme kada Amerika još nije bila ispresijecana preciznim i sterilnim međudržavnim autoputevima. Godina je 1926. i Biro za javne puteve pokušava uvesti red u haos lokalnih drumova, stvarajući prvi federalni sistem autoputeva. Route 66 je rođena iz te potrebe, ali i iz geografske logike. Protežući se od vjetrovitog Chicaga u Illinoisu do sunčane Santa Monice u Kaliforniji, njena trasa je bila lukavo iscrtana. Pratila je postojeće željezničke pruge i, što je ključno, izbjegavala je surove zimske snjegove na sjeveru i nesnosne ljetne vrućine na dubokom jugu. Bila je to pragmatična vena, dizajnirana za kretanje.

U svojim prvim godinama bila je sve samo ne glamurozna. "Neravna i grbava", često neasfaltirana, predstavljala je izazov. Ali upravo u toj nesavršenosti ležala je njena sudbina.

Tridesetih godina, Amerika se gušila u prašini. Velika depresija i katastrofalne pješčane oluje (Dust Bowl) otjerale su stotine hiljada očajnih farmera sa Srednjeg zapada. Njihove farme pretvorile su se u prah, a jedina nada ležala je na zapadu, u mitskoj Kaliforniji. Route 66 postala je njihova arterija spasa. John Steinbeck, hroničar te epohe, u svom remek-djelu "Plodovi gnjeva" dao joj je ime koje će je zauvijek definisati: Majka Cesta (The Mother Road). Daleko od toga da je to bio put za odmor, bio je to put bijega, posljednja slamka nade za one koji su na svojim krntijama nosili čitav svoj život. Svaki kilometar bio je borba, a mala, usputna naselja postala su privremena utočišta.

Do 1938. godine, Majka Cesta je konačno bila u potpunosti asfaltirana, prvi autoput takve vrste u Americi. Pokazat će se da je to učinjeno u pravi čas. Drugi svjetski rat pretvorio ju je u vitalnu vojnu transportnu rutu, kojom su se oprema i ljudstvo kretali prema pacifičkoj obali. Rat je završio, a Amerika je ušla u svoje zlatno doba – doba optimizma, konzumerizma i automobila.

Tada, od sredine četrdesetih do sredine pedesetih, Route 66 doživljava svoju transformaciju iz puta nužde u put zadovoljstva. Američka srednja klasa, osnažena poslijeratnom ekonomijom, otkrila je čari putovanja. Putovanje više nije bilo samo način da se stigne od tačke A do tačke B,  Route 66 postala je odredište. Uz njene rubove nicali su moteli sa neonskim reklamama koje su obećavale "TV u boji" i "klimatizaciju", restorani (diners) koji su servirali hamburgere i pite od jabuka, i bizarne turističke atrakcije – divovski dinosaurusi, najveće klupko kanapa, indijanski vigvami od betona. Bio je to teatar provincijalne Amerike u svom najkreativnijem i najkičastijem izdanju. Pjesma Bobbyja Troupa iz 1946., "(Get Your Kicks on) Route 66", postala je himna te ere, cementirajući mit o cesti koja nudi avanturu iza svake krivine.

A onda, usred te idile, desio se preokret. Godina je 1956. Predsjednik Dwight D. Eisenhower, inspirisan njemačkim Autobahnom koji je vidio kao general u Drugom svjetskom ratu, potpisao je Zakon o međudržavnim autoputevima (Federal-Aid Highway Act). Motivacija je bila dvojaka: efikasan transport za građane i, što je još važnije, sistem koji bi omogućio brzo kretanje vojske u slučaju nacionalne krize ili invazije u jeku Hladnog rata.

Za Ameriku, to je bio početak nove ere. Za Route 66, to je bila smrtna presuda.

Novi, moderni autoputevi – Interstate 40, Interstate 55, Interstate 44 – građeni su po principu čiste efikasnosti. Bili su široki, ravni i, što je najvažnije, zaobilazili su stotine malih gradova koji su činili srce i dušu Route 66. Kao srčani bajpasi, preusmjerili su krvotok sa stare ceste. Putnici, sada u žurbi da što prije stignu na odredište, birali su bržu, dosadniju, ali praktičniju opciju.

Propadanje je bilo sporo i bolno. Vlasnici motela i restorana u gradićima poput Seligmana u Arizoni ili Amboya u Kaliforniji mogli su doslovno stajati ispred svojih praznih objekata i gledati rijeku automobila kako prolazi na novom Interstateu, tek nekoliko stotina metara dalje, ali u drugom univerzumu. Neon se gasio, farba se ljuštila, a gradovi koji su živjeli od ceste postajali su gradovi duhova. Route 66 je umirala na rate, dio po dio, kako je koji segment novog autoputa bivao završen. Do 1984. godine, posljednja dionica u Williamsu, Arizona, je zaobiđena. Sljedeće godine, 27. juna 1985., Route 66 je zvanično uklonjena iz sistema autoputeva Sjedinjenih Država. Majka Cesta je bila mrtva.

Ali, kao u svakoj dobroj priči, smrt nije bila kraj. Duh je ostao. Nostalgija, taj moćni opijum, počela je raditi svoje. Ljudi su shvatili šta je izgubljeno – ne samo cesta, već i jedan sporiji, humaniji način putovanja i doživljaja vlastite zemlje. Lokalne zajednice i entuzijasti počeli su se boriti za očuvanje onoga što je ostalo. Pojavile su se asocijacije, postavljeni su znakovi "Historic Route 66", a napušteni objekti polako su se počeli obnavljati, ne više kao usputne stanice, već kao historijski spomenici.

Danas je Route 66 globalni fenomen. Njome ne putuju više porodice na ljetovanje, već moderni hodočasnici – bajkeri, zaljubljenici u klasične automobile, turisti iz Evrope i Japana – svi u potrazi za djelićem "autentične" Amerike, one koja se ne vidi sa sterilnih međudržavnih autoputeva. Oni ne traže brzinu, već priču. Zaustavljaju se u gradovima duhovima, fotografišu zahrđale benzinske pumpe i spavaju u obnovljenim motelima iz pedesetih.

 Majka Cesta više ne vodi do obećane zemlje, umjesto toga, njom se putuje u neka druga dobra stara vremena.