Nakon bijega iz ruskog zarobljeništva, oktobra ili novembra 1917. godine, a po preporuci izvjesnog Kerima Ahmedova, pukovnika raspadajuće carske vojske, na kojeg je tokom svojih preopasnih putešestvija nabasao i koji mu je tom prilikom dao ceduljicu s imenom, adresom i kratkom porukom u njoj za čovjeka kojem se trebao javiti, moj djed Jusuf zaputio se ka Odesi i svršetak Prvog svjetskog rata dočekao, inkognito, u kući stanovitog trgovca Shloma Chayona, porijeklom iz Sarajeva.

Chayon, pričalo se u našoj porodici, nije bio iznenađen kada se moj djed pojavio pred vratima njegove kuće. Zaškiljio je lijevim okom, odmjerio ga, pitao ko je i odakle dolazi, potom stavio monokl na desno oko, ponovo zaškiljio lijevim, približio ceduljicu koju mu je Jusuf dao skoro do nosa, pročitao i rekao: “Jeste, ovo je od Kerima. Hajde, uđi!”

Kuća je bila velika, ogromna i svuda naokolo bili su vidljivi ostaci nekadašnjeg basnoslovnog bogatstva njenog vlasnika: perzijski sagovi u koje su tabani uranjali kao u mehku travu, namještaj od mahagonija, zidni sat od ružinog drveta s kazaljkama i klatnom od čistog zlata, klavir, gramofon s ručicom za navijanje od ebanovine, na desetine slika znamenitih umjetnika, još više minijaturnih skulptura na policama i mnogo knjiga, toliko knjiga da je Jusuf zabezeknuto, otvorenih usta gledao u hiljade i hiljade uredno posloženih naslova i pomislio, silno impresioniran, da se tu, u polumračnoj i tihoj kući, nalaze sve knjige ovog svijeta.

Tokom boravka u Chayonovoj kući, izoliran od vanjskog svijeta, Jusuf će – vele pristrana porodična predanja – pročitati sijaset knjiga: ruske, francuske i njemačke klasike, brojne historijske i prirodnjačke studije, a zavolio je, kažu, i klasičnu muziku, autore iz epohe romantizma ponajprije: Schuberta, Schumanna, Berlioza, Listza, Wagnera i Brahmsa te Musorgskog, njemu najdražeg kompozitora iz “Ruske petorice”.

Strina Zarifa tvrdila je kako je Jusuf svirao i klavir, i to dosta dobro, ali bilo bi to ipak previše za neuko seljanče iz Koraja (ionako se premišljam nisam li pretjerao s gore navedenim), pa ćemo tu fantastičnu crticu iz njegovog životopisa bez ustezanja zaobići.

Tih prvih mjeseci Jusuf je s gazdom razmjenjivao tek pokoju riječ, o poslu najčešće, premda je želio više, dodijala mu je svakodnevna šutnja u gluhoj kući, a katkad bi se, kad ga Chayon pozove ili sam sa sobom progovori, uplašio vlastitog glasa, zvučao mu je neobično, kao da nije njegov.

Chayon nije bio pričalica i, kad god bi moj djed otvorio neku priču, a nije se ticala posla i kućnih obaveza, odmah bi ustajao, prijekorno ga pogledao i odlazio u svoju sobu.

Osim tišine i šutnje, dodijalo mu je i svakodnevno čišćenje kuće od prašine. Ostarjeli trgovac bio je slab na plućima i prašina mu je jako smetala.

O pušenju u kući, dakako, nije bilo ni govora, pa je Jusuf neko vrijeme uspijevao ispušiti dvije-tri cigarete u maloj, zasjenjenoj i od neželjenih pogleda skrivenoj odrini iza kuće, gdje je bilo ugodno zasjesti za lijepih proljetnih dana, ali ubrzo nije pušio nigdje i nikako – Chayon mu je jednom rekao da iz njega izbija smrad kao da je progutao zift iz pepeljare i strogo naredio da pušenja više nema.

Također vele da je Chayon bio osobenjak, namćor, sitničav, škrt, krut, težak, zahtjevan, ali, u biti, ipak dobar čovjek (na koncu, u prilog ovoj tvrdnji, nije denuncirao mog djeda, a mogao je).

Sam je kuhao za obojicu, išao u nabavku namirnica, pospremao stol nakon objeda, prao posuđe i, uopće, obavljao sve lakše poslove u kući.

S vremenom se počeo otvarati prema Jusufu, oprezno i okolišajući, ispitivački mjerkao govor njegovog lica, nije mogao dokučiti šta i koliko zna i šta mu može reći, a šta prešutjeti, ali nakon nekoliko lukavih pitanja o njegovom susretu s Ahmedovom, shvatio je da Jusuf o njemu ili Ahmedovu ne zna ama baš ništa i da mu bez ikakve bojazni može ispričati šta god želi.

Djed se u Tuzlu vratio koncem 1918. godine. Niko mu se nije nadao. Tri godine pisma nisu stizala niti je bilo ikakvih saznanja o njemu. Nena Hanifa isplakala je oči i ožalila ga, a djeca, mala u to vrijeme, o ocu, osim imena i da je vojnik u nekom ratu, ništa više nisu znala.

Susret s porodicom bio je otužan. Kada je onako bradat, kosmat i dronjav ušao u kuću, Hanifa je nijemo zurila u njega suhim, isplakanim očima, djeca su uz vrisak skočila i sakrila se pod sećiju, samo je Šemso, Hanifin brat, ustao, zagrlio ga i nekako svečano neprirodno rekao: “Hoš geldun, zete! Sretan ti povratak!”

Jusuf će još dugo poživjeti, a na drugi i pravedni svijet preselio je početkom ljeta 1969. godine.

Krenuo je u džamiju, okliznuo se na stepenicama, pao i poginuo.

Otac mi je pričao da nena Hanifa, koja će preseliti nedugo potom, nije zaplakala, samo je kršeći ruke rekla: “Eto šta je Božiji emer. Predevero je ratove, bolesti i svakakve taksirate, a smandrlja se niz basamake i izgubi glavu.”