Hadži šejh Fejzulah efendija Hadžibajrić rođen je 12. januara 1913. godine, u Sarajevu. Djetinjstvo je proveo na Hridu, a potom se preselio ispod Alifakovca, u ulicu Toplik. Otac mu se zvao Ismail Hadžibajrić, a mati Šemsa, djevojački Užičanin. Veoma mlad, Ismail-beg umire, ostavljajući iza sebe mladu hudovicu.
Šemsa-hanuma tada je imala samo dvadeset i osam godina, i, pored hadži Šejha, još petero djece, trojicu dječaka i dvije djevojčice: Ferida, Abdulaha-Avdagu, Muhammeda, Feridu-Bedru i Kanitu-Kanu. U tako teškim uvjetima, kao najstariji, hadži Šejh počinje raditi u porodičnoj aščinici. Sâma aščinica nije mu bila mrska ali svoj životni put Fejzulah-efendija nije mogao vezati za profesionalni angažman u aščinici.
Pored mekteba, Fejzulah efendija završava osnovnu školu a potom upisuje Srednju građevinsku školu. Kada je bio treći razred ispisuje se iz Građevinske a upisuje Gazi Husrev-begovu medresu. Ne želeći gubiti vrijeme, Fejzulah-efendija uporedo sa slušanjem programa trećega razreda sprema i polaganje razlike u predmetima između Građevinske i Gazi Husrev-begove medrese.
Želeći i što bolje naučiti predmete kao što su arapski jezik i kiraet, hadži Šejh ide na obuku kod rahmetli Mustafe efendije Varešanovića, što je i razlog, kako piše rahmetli hafiz Traljić, da i Mustafaefendiju Fevzi-baba uvrštavaše u svoje hodže. Godine 1933. hadži Šejh diplomira u Medresi, zajedno sa, između ostalih, Mustafom Hadžimulićem, hafizom Ibrahimom Trebinjcem i hafizom Mehmedom Zahirovićem. Pored Gazi Husrev-begove medrese, Fejzulah-efendija pohađao je i privatna predavanja Ahmeda efendije Bureka, Muhameda efendije Tufe, Mehmeda efendije Handžića, Kasima efendije Dobrače i hadži Mujage Merhemića, poznatoga pobožnjaka, dobročinioca i mesnevihana.
Po uzoru na svoje učitelje, a naročito na rahmetli hadži Mehmeda efendiju Handžića, Fejzulah-efendija želio je studirati u Kairu, na poznatom i tradicionalno za Balkan, samim tim i za Bosnu i Hercegovinu, bliskom El-Azharu. No, teško finansijsko stanje u porodici i velika majčina ljubav koja nije mogla izdržati pomisao na rastanak sa još jednim bliskim i voljenim stvorenjem, uticali su da hadži Šejh promijeni odluku. Umjesto toga, Fejzulah-efendija odlazi na odsluženje vojnoga roka, a nakon toga se zapošljava na mjestu vjeroučitelja u osnovnoj školi “Saburina”.
Nakon okončanja Drugoga svjetskoga rata, kada je u Sarajevu otvoren Filozofski fakultet, hadži Šejh se upisuje na katedru orijentalnih nauka-filologije i uspješno diplomira 1955. godine. Kao vjeroučitelj hadži Šejh radit će do 1943. godine kada se zapošljava u Ulema medžlisu u Sarajevu. Tih ratnih godina, Fejzulah-efendija stalno prati svoga učitelja rahmetli hadži Mehmeda Handžića. Rahmetli hadži Mehmed-efendija tih godina uređivao je i vodio “El-Hidaju”, koja je bila ne samo glasilo udruženja islamskih učenjaka nekadašanje Jugoslavije već i pokret, vjersko-idejni pravac koji je postavio kao jedan od svojih najbitnijih zadataka izražavanje glasa mira u ratu i pomoć ugroženima.
Glasilo “El-Hidaje” objavilo je tokom godina Drugoga svjetskoga rata veliki broj deklaracija i proglasa u kojima se izražava protest protiv ugnjetavanja slabih i apelira na postizanje mira. Potpisnik tih ideja uvijek je bio rahmetli hadži Mehmed Handžić, a kao blagajnik-sekretar uvijek se potpisivao rahmetli Fejzulah-efendija.
Hadži Fejzulah-efendija radio je i na mjestu profesora, prvo Muške a potom i Ženske medrese, od 1942. do 1947. godine, na predmetima pedagogija i vjerska nastava. Nakon okončanja Drugoga svjetskoga rata, iako oslobođena od fašizma, tadašnja Jugoslavija postaje država, kao i mnoge druge uostalom, koja i pored dobrih stvari, ipak, mnoge čestite ljude proganja i zatvara. Među zatvaranim bio je i hadži Šejh.
Osnovna zamjerka nove vlasti prema hadži Šejhu jeste stalna vjerska aktivnost za vrijeme rata. Nisu pomogli ni ratni članci i akcije “El-Hidaje”, hadži Šejh je često hapšen, zatvaran a potom puštan ponovno na slobodu. Sve to znatno je uticalo da hadži Šejh i teško pronalazi posao u poslijjeratnim uvjetima jer mu je biografija znatno “uprljana” čestim zatvorskim posjetama.
Unatoč tome, Fejzulah-efendija se zapošljava 1947. godine na mjestu prvoga hafizi-kutuba Gazi Husrev-begove biblioteke, gdje ostaje do 1953. godine, kada prelazi na Veterinarski fakultet, također u svojstvu bibliotekara, a zahvaljujući dobroti tadašnjega dekana fakulteta dr. Vase Butozana. Nakon godinu dana, Fejzulah-efendija prelazi na Filozofski fakultet da radi također na mjestu bibliotekara, a 1972. godine odlazi u penziju.
Honorarno ponovno obavlja posao bibliotekara u Gazi Husrev-beg govoj biblioteci, provodeći posljednje radne dane u društvu sa sadašnjim prodekanom Fakulteta islamskih nauka dr. Ismetom Bušatlićem. Kako se može vidjeti, mnogi veliki ljudi svojim odgojem i pobožnošću uticali su na formiranje ličnosti hadži Šejha. Nema sumnje, najbitniji trag na njegovim karakternim crtama ostavila je sama porodica Hadžibajrić, prije svega njegovi roditelji. Nakon njih, Fejzulah-efendija nije se odvajao od islamskih učenjaka – alimâ, naročito od svojih, možda, najdražih učitelja hadži Mehmeda efendije Handžića i Ahmeda efendije Bureka.
No, sigurno je presudan značaj za daljnji tok Fejzulah-efendijinoga života imao poznati sarajevski dobročinitelj i učenjak, mesnevihan hadži Mujaga efendija Merhemić. Hadži Mujaga je bio stariji od Fejzulah-efendije. Rođen je 1877. godine. Otac mu bijaše trgovac a mati domaćica. Bio je veoma mudar, pametan i vrijedan, tako da se i dan-danas prepričavaju mnoge hadži Mujagine mudrosti i briljantne dosjetke.
Mesnevihan, osoba s dozvolom za prevođenje i tumačenje djela “Mesneevija”, autora hazreti Mevlane Dželaluddina Rumija, prije hadži Mujage bio je rahmetli reisul-ulema Džemaluddin efendija Čaušević. Jedno vrijeme Fejzulah-efendija uživao je u druženju sa ovom dvojicom vjerskih prvaka. No, u uvjetima vremena u kojemu su živjeli, dolazi do rasprave i spora među njima dvojicom, a potom i do fizičkoga razilaženja. Pred kraj života, hadži Mujaga ostavlja dozvolu (izun) za prevođenje i tumačenje “Mesnevije” hadži Šejhu. Nekoliko godina prije preseljenja na ahiret, Fejzulah-efendija izun za “Mesneviju” dat će hadži hafizu Halidu efendiji Hadžimuliću.
Fejzulah-efendija bi govorio da svako ko dobro poznaje tesavvuf i arapski jezik može bez izunname tumačiti hazreti Šejhul-Ekbera (Ibn Arebija), ali za prevođenja i tumačenje “Mesnevije” nužan je izun.
“Mesnevija” je poput života ispunjenoga vjerom – teče, noseći svakoga istinskoga slušaoca sa sobom, usmjeravajući ga pravome putu i Božijoj blizini, pomažući čovjeku u savladavanju ovozemaljskih prepreka i nevolja. Kako kaže hadži Šejh, u nedostatku iskrenoga, istinskoga vodiča, ovaj kitab (“Mesnevija”) može biti vodič.
Konačno, bio bi veliki propust barem ne spomenuti još jednog hadži Šejhovog velikog prijatelja, osobu koja je umnogome zadužila muslimane Bosne i Hercegovine svojim trudom i žrtvom na Božijemu putu. Riječ je o rahmetli hafizu Mahmudu efendiji Traljiću. Posebno je značajno istaknuti da su svi Fejzulah-efendijini tekstovi prošli znanstvenu kritiku rahmetli hafiza efendije Traljića. Mnogi radovi ostali su neobjavljeni, iako ispravni, jer, kako bi rekao rahmetli hafiz Traljić – nije im još vrijeme.
PRVO UPOZNAVANJE S HADŽI ŠEJHOM SELIMOM SAMIJEM
Još kao dijete hadži Šejh je bio povezan sa Hadži Sinanovom tekijom, Silahdar Mustafa-pašinom, u Sarajevu. Tadašnji starješina Hadži Sinanove tekije bio je rahmetli šejh Nasir Misirlić, rođak hadži Šejhove matere. Od prvih dana Fejzulah-efendiju privukao je muršid šejha Nasira Misirlića šejh-Kadri efendija. Šejh Kadri-efendija imao je još jednoga tarikatskoga brata, šejha Selima Samija efendiju Jašara, veoma učenoga čovjeka i mudroga muršida. Šejh ove dvojice prvaka bio je hazreti Muhammed Emin Sulejmanijjeli.
Kao da je bliskost šejha Kadrije i šejha Selima Samija učinila da se na jednome prepoznaju tragovi, mirisi, drugoga. Kao da je hadži Šejh preko Kadri-efendije bio privučen šejhom Selimom Samijem. Godine 1936., Fejzulah-efendija odlazi na Skupštinu imama-matičara u Skoplje. Kako sâm kaže, jedva je dočekao odlazak na taj put jer mu je to bila prilika da se susretne sa hadži šejhom Selimom Samijem, kojega je upoznao u ljeto te iste godine u Sarajevu na Ilidži. Međutim, hadži šejh Selim Sami nije tada bio u Skoplju. Misleći da je otišao kući u Vučitrn, hadži Šejh odlazi i tamo. No, u kući mu rekoše da je šejh Selim otišao kod sestre u Prištinu. Budući da mu je bila jaka želja, Fejzulah-efendija se odmah zapućuje u Prištinu. Ali, nije se “otvorilo”.
Kad ga je našao ga u Prištini, hadži šejh Selim Sami mu se izvinjava jer ga ne može primiti na konak. Poručuje mu da prenoći u hotelu pa da mu, ako Bog da, ujutro ponovno dođe. Ujutro mu šejh Sami saopćava da je, kako to nalažu tarikatska pravila, klanjao istiharu-namaz, jer je prepoznao hadži Šejhovu želju za ulaskom u tarikat, ali da ni nakon toga “nije ništa vidio”. Daje mu nešto za učenje, teberruken, iz počasti, i kazuje mu da se može ubrojati u simpatizere tarikata (muhibb). Po povratku, Fejzulah-efendija upoznaje šejh Selim Samijevoga murida hafiza Fahri-efendiju Iljazija. Od tada, u naredne tri godine, hadži Šejh ljetni raspust provodi u Vučitrnu.
SKLONOST ZA TARIKAT
Nakon što se vratio u Sarajevo, Fejzulah-efendija je o svemu što se desilo te godine u Skoplju, odnosno Prištini, obavijestio svoje učitelje Ahmeda efendiju Bureka i hadži Mehmeda efendiju Handžića. Ozbiljnost i odgovornost šejha Selima Samija na obojicu je ostavilo velikoga traga jer se nije želio “zaletiti”, nije želio pošto-poto imati murida, povećati njihov broj samo da bi se mogao pohvaliti, već je ulogu ovlaštenoga šejha želio provesti do kraja. Jednostavno, nije imao “potvrdu” da je hadži Šejh u tome trenu dovoljno zreo da stupi u tarikat.
Što se tiče prijema u tarikat, Fejzulah-efendija kaže:
„Kriteriji za primanje u tarikat su vrlo strogi i to je svojstveno svim tarikatima. Stoga su svi tarikati hakk, ispravni. Jedan profesor, npr., za nečiji odgovor da peticu ili šesticu, a za nečiji desetku. U krajnjoj konzekvenci ipak je to njegovo subjektivno viđenje, i tu veliku ulogu igra njegova savjest. Pravilo je da se ne smije krivo postupiti. U tarikat se ne smije primiti niko za nečiji hatar, nekome za ljubav. Stoga onaj koji uvodi u tarikat, šejh, mora ispunjavati tri uvjeta: muhakkak, muselsel i musedždžel.“
Šejh Samijeve “još tri godine”, koliko je rekao hadži Šejhu da treba pričekati, završene su 1939. godine. Uslijedio je, s Božijom pomoći, istiniti san (ru’ja) koji je bio znak da je Fejzulah-efendija sazreo za stupanje u tarikat.
UVOĐENJE U TARIKAT
Godine 1939., tri godine nakon dobijanja virda od hadži šejha Selima Samija, Fejzulah-efendija usnio je san u kojemu je vidio, pored sebe, još hadži Saliha efendiju Bulgurdžića, nakšibendijskoga šejha, i hadži Mujagu Merhemića. San je ispričao hadži šejhu Selimu, koji je tu ru’ju protumačio kao znak (išaret) da ga treba uvesti u tarikat. Uveo ga je isti dan.
Hadži Šejhova radost bila je pregolema. No, ovoga puta bio je još ozbiljniji i još svjesniji značaja čina uvođenja u tarikat. Još svjesniji šta tarikat stvarno jeste. Tarikat (je) idejno, praktična metodologija tesavvufa. Idejni sistem načina života zasnovan na Šerijatu, kako ga je shvatio i primjenjivao neki vjerski velikan. Takvi vjerski velikani bili su osnivači tarikata (pir). Tarikat je plan i program, te metoda i režim nekog sufijskog reda. Postoji dvanaest glavnih tarikatskih redova. Oni se u svom cilju ujedinjuju, jedino se kod primjene u usulima (osnovama, pravilima) donekle razlikuju.
Davanje bej’ata, prisege, pred šejhom, prilikom stupanja u tarikat predstavlja, ustvari, obnovu onoga predegzistirajućega Ugovora (mîsâk), slično dodirivanju i ljubljenju Crnoga kamena (Hadžerul-esved) smještenoga u jednome ćošetu Kabe. Šejh je tu samo svjedok.
„Oni koji su ti se zakleli na vjernost – zakleli su se, doista, na vjernost samom Allahu“ (Kur’an, Suretul-Feth, 10.)
Koliko god je mogao, koliko god su to uvjeti dozvoljavali, hadži Šejh je provodio dane sa šejhom Selimom. Vremena su bila teška, ubrzo je izbio i Drugi svjetski rat. U toku toga rata Fejzulah-efendija je uspio dobiti samo jedno pismo od hadži šejha Selima. Po okončanju rata, kada je god mogao, odlazio bi u posjetu u Vučitrn.
Šejh Selim Sami obolio je od Parkinsonove bolesti. Nije više mogao obavljati ni zajednički zikr. Ležao je u krevetu a u vođenju zajedničkoga zikra zamjenjivao ga je hafiz Sabit efendija Zaim. Godine 1951., hadži šejh Selim Sami Jašar preselio je na ahiret. Ukopan je u gradskom muslimanskom groblju u Vučitrnu. Prije preseljenja, šejh Selim Sami poručio je hadži Šejhu da treba ostati u kontaktu s hafizom Fahrijem Iljazijem, drugim šejh Selimovim muridom, jednim od, kako je rahmetli Fejzulah-efendija rekao, najboljih poznavalaca tesavvufa na prostoru tadašnje Jugoslavije.
Daljnjim duhovnim naporom, Fejzulah-efendija je, po Božijoj odredbi, sve više i više jačao. Smjenjivala su se različita duhovna stanja (hâlovi), hadži Šejh je s Božijom pomoći, a uz podršku hazreti Pejgambera, alejhisselam, upoznavao nove i nove dionice duhovnoga puta. U tome slijedu, Fejzulah-efendiju je čekalo jedno neuobičajeno i nevjerovatno iskustvo. Stanje, ali s daljnjim duhovnim posljedicama, u kojemu sâlika dočekuju i smjenjuju su nevjerovatna viđenja, izravna viđenja nekih zbiljâ (hakâik), praćena velikim psihičkim ali i fizičkim promjenama.
HADŽI ŠEJHOVA DŽEZBA
Definirajući sâm pojam “džezba”, hadži Šejh kaže: „Džezba (je) nadahnuće Premilostivog, ekstaza, momenat kada Allah dž.š. čovjeka Sebi privuče (približi) pa on od silnog oduševljenja bude zapanjen i ushićen skoro do ludila, usljed neposredne blizine Njegove sveobuhvatne ljepote, koja kao bljesak traje. Privlačenje roba Allahu, Allahovom voljom bez robova truda, privlačenje duše Hakku (elektrisanje) istinskog murida.“
Kao i kod većine sâlika, džezba, znak da je osoba duhovno sazrela, izazvala je kod hadži Šejha veliko iznenađenje, čak i zabrinutost. Premda ima svoje “simptome”, konačno doživljavanje džezbe dolazi iznenada, a tek nakon izlaska iz toga stanja i shvatanja šta se desilo čovjeku postaje jasan hâl koji ga je pogodio. Kod nekih, džezba se javlja kao znak da je osoba zrela da stupi u tarikat, a kod drugih kao znak da je osoba sazrela za muršidi-kâmila. Neki učenjaci i interpretatori tesavvufa pojavu kod ovih drugih ljudi ne nazivaju džezbom.
Fejzulah-efendija veli: “… do sada sam u tarikat uveo samo devet derviša. Svi su oni, prije stupanja u tarikat, imali određene doživljaje, tzv. džezbe, privlačnosti koje su ih vukle ovamo, a koje mogu biti otvorene i zatvorene. Otvorene džezbe su vidljive i manifestacione i njih primjećuju i drugi ljudi, dok su one zatvorene nevidljive i poznate su samo onome ko ih doživljava…”
Hadži Šejha je džezba zadesila u Begovoj džamiji, na sabah-namazu. Na tome sabah-namazu bio je imam. Nakon što se pred njim raspukao mihrab, vidio je Kabu i učinio sedždu. To je zbunilo ostale džematlije. Također, dok je učio kur’ansku suru Ihlas, vidio je da mu iz usta izlaze zlatne loptice. Fejzulah-efendijina džezba trajala je neprekidno dvanaest dana. Dvanaest dana življenja nečega nepoznatog. Mnogi prijatelji i rodbina hadži Šejha predlagali su mu da ode psihijatru, videći ga u “čudnome” stanju.
Budući da džezba mnogo kraće traje, hadži Šejhovo privlačenje zbunilo je i jednoga veoma pobožnog čovjeka, već odranije ovlaštenoga tarikatskoga šejha, pa mu je i on, zbunjen, predložio da ode psihijatru. Nakon ustaljenja, hadži Šejh je polahko shvatio šta je bilo. Pred njim je sada bio nov život, nova, mnogo veća iskušenja i obaveze. Kompletan svijet, sve što je do tada znao dobilo je drugačije obrise, drugačiji izgled. I sâm način komuniciranja s drugim duhovno zrelim ljudima uveliko se promijenio.
Nakon džezbe hadži Šejh je otputovao u Istanbul. Prvoga petka nakon akšamskoga namaza susreo se s jednim mlađim čovjekom koji je došao pred njega. Zbunio ga je, ali je, tokom razgovora, shvatio da razgovara s jednom veoma učenom i duhovno veoma jakom osobom, izaslanikom insânu kâmila velike duhovne snage. Po uputama toga mladića, odnosno evlije koji ga je poslao, hadži Šejh odlazi u Konju. Poslije toga, Fejzulah-efendija vraća se u Istanbul, u Ajni Ali-baba tekiju na Kasumpaši. Tu upoznaje hazreti Muhjiddina Ensariju, kaderijsko-rufaijskoga šejha, koji ga veoma toplo prima i, na njegovo iznenađenje, proglašava šejhom, dajući mu idžazetnamu, diplomu, na šejhluk. Bilo je to 9. augusta 1965. godine.
Godine 1969., Fejzulah-efendija odlazi na hadž. Devetoga dana zulhidždžeta, hadži Šejh doživljava nove hâlove, novu džezbu. Jasno vidi hazreti Pira, Abdul-Kadira Gejlanija. Po povratku u Bagdad, Fejzulah-efendija boravi jedno vrijeme sa tadašnjim starješinom kaderijske centrale šejhom Jusufom Gejlanijem. Na odlasku, šejh Jusuf daje mu također diplomu na šejhluk. Pred kraj svoga života, 1982. godine, hadži Šejh je doživio izravno gledanje svijeta duhovnosti (mubešira) gdje je vidio hazreti hadži šejha Selima Samija. Ta mubešira označila je da je Fejzulah-efendija potpuno sazreo i time preuzeo sva ovlaštenja (izun) koja je imao šejh Selim Sami. Tako je hadži Šejhov sejrus-sulûk obilježen trima temeljnim, ali ne i jednostavnim, doživljajima – sazrijevanje za ulazak u tarikat, sazrijevanje za šejha, i sazrijevanje za Poslanikova, alejhisselam, nasljednika (vârisi-Pejgamber). Ili, kako to kaže hazreti Mevlana: sirov, zreo, sagoren.
HADŽI ŠEJHOVA ZAOSTAVŠTINA
Dvadeset i sedme noći mjeseca ramazana, 22. aprila 1990. godine, hadži šejh Fejzulah-efendija Hadžibajrić preselio je na bolji svijet. Za sobom je ostavio suprugu Kanita-hanumu, kćerku velikoga pobožnjaka i tesavvufskoga borca rahmetli Adem-bega Karađozovića, sina poznatoga velikoga crnogorskoga muftije Murteza efendije, potom kćerku Eminu-hanumu Bradić i sina Selima, koji je i ime dobio po Fejzulah-efendijinome dobrome i dragome duhovnome učitelju hadži šejhu Selimu Samiju Jašaru. Također je za sobom ostavio nekoliko murida, starijih i mlađih, koje je hadži Šejh uspio s Božijom pomoći izvesti na pravi put. Dalji njihov hod tim putem ovisi isključivo od njih samih jer, kako se to često ističe u tesavvufskim djelima, stanje u kojemu si trenutno nikako ne znači da ćeš u njemu i umrijeti u njemu biti proživljen na Sudnjemu danu.
Murida, osoba koje su imale tu čast da za svoga života i fizički upoznaju i druže se sa rahmetli Fejzulah-efendijom, ima devet. U vrijeme mjeseca ramazana, kada će i preseliti, već je znatno fizički oslabio, ali je nastojao postiti.
Po kazivanju Kanita-hanume, kada je preselio na ahiret, hadži Šejh je imao ozbiljan izraz lica i gledao je negdje gore. Vjerovatno ni u samrtnome trenu nije želio skinuti pogled s ljepota i tajni Svijeta skrivenoga koji mu se sada, eto, potpuno otvarao.
Konačno, gore ga mnogi čekaju: miruh Božije blizine, Poslanik alejhisselam, hazreti Pir i nikada zaboravljeni učitelj šejh Selim Sami efendija.
Nježna duša otišla je u svoj smiraj.
