Prvo, moramo reći da trenutna politička situacija nije pala s neba, nego je rezultat dugotrajnih procesa. Desetljeća nemarnosti, neodgovornosti, nerada, te naročito pogrešne kadrovske politike dolaze na naplatu. Patimo od stare boljke: godinama se u bosanskohercegovačkoj politici nagrađuju podobni i poslušni, i obično su to ljudi bez principa i uvjerenja koji prvi napuštaju brod koji tone. Oni su uvijek uz onog za kojeg smatraju da je u tom momentu politički jači, oni predstavljaju kontinuitet nezavisno od stranačke pripadnosti ili ideoloških gibanja, ti vlastohlepni beskičmenjaci utjelovljuju tu našu lošu beskonačnost.
Trenutno i akutno, najveći problem bosanskohercegovačke političke scene vidim u ofanzivnoj rehabilitaciji Dragana Čovića i Milorada Dodika, koja se sprovodi direktno iz Sarajeva. Pritom ne mislim na samo formiranje vlasti koje kod nas zbog strukture zemlje ide nekom posebnom logikom. Mislim na diskurs koji prati to formiranje vlasti, a u kojem se ispiranjem biografija Dodika i Čovića, koji se odjednom pojavljuju kao dobri momci, vrši i svojevrsno ispiranje mozga.
Govore mi i prijatelji iz inostranstva: kako je moguće da neki sarajevski mediji putinistički dvojac odjednom predstavljaju kao konstruktivan? Kao da nismo svjedočili svim njihovim destrukcijama posljednjih desetak godina? Neki političari i komentatori zagovaraju kolektivnu amneziju i hoće nas uvjeriti da su se oni promijenili, iako ništa u realnosti ne govori u prilog tome. Da li se Dodik odrekao velikosrpske politike kao svog trajnog opredjeljenja? Da li je Čović odustao od saveza s Dodikom i od produbljivanja etničke podjele zemlje? Odgovor je negativan i skandalozna je argumentacija da je njihovo višedesetljetno uporno podrivanje države bio samo odgovor na neke provokacije iz Sarajeva.
Ne znam da li su nosioci tog novog narativa svjesni kakvu štetu time čine. Ne znam da li su svjesni da je taj njihov novi narativ potpuno izokretanje stvarnosti i na tragu onih čuvenih naslova iz beogradskih tabloida na dan agresije Rusije na Ukrajinu da je zapravo Ukrajina napala Rusiju. To novo kodiranje stvarnosti, koje, ponavljam, uistinu zaslužuje metaforu ispiranja mozga ili sluđivanja, ostavit će dugotrajne posljedice u svijesti naših ljudi i potpuno ih dezorijentirati.