Pregovori o izmjenama (reformi) Izbornog zakona BiH, koji treba da jednostrano zadovolje ultimativne zahtjeve HDZ-a i njenog lidera Dragana Čovića, koji po svaku cijenu želi da bude član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i koji se odvijaju pod rukovodstvom Angeline Eichhorst, direktorice u Evropskoj službi za diplomatske odnose (EEAS), i Matthewa Palmera, specijalnog izaslanika State Departmenta za izbornu reformu u BiH, mogu podsjetiti na sramni Minhenski sporazum iz 1938. godine.

I tada su predstavnici Zapada spašavali mir po svaku cijenu, a ustvari su Čehoslovačku predali na milost i nemilost osvajačkim ambicijama Adolfa Hitlera i zapečatili sudbinu jedne do tada nezavisne evropske države. Razlika je što su tada u ime Zapada pregovarali predsjednici vlada Velike Britanije i Francuske Neville Chamberlain i Eduard Daladier. Druga razlika je što se ovim pregovorima navodno rješava izborna kriza u BiH, a Minhenskim sporazumom tzv. sudetska kriza.

Postoje opravdani strahovi da bi rezultat mogao biti isti – rasparčavanje zemlje i na kraju konačni gubitak državnosti. Zapad je uvijek išao u pravcu najlakših rješenja koje je kao po pravilu postizao pritiskom na najslabiju stranu, odnosno žrtvovanjem vitalnih interesa žrtve i udovoljavanjem zahtjevima jačoj i agresivnoj strani. Upravo zato je bitno da probosanska strana bude ujedinjena (snažna) kada je riječ o državnim interesima i ne dopusti da je dnevnopolitičke igrice zavedu u procjenama.

Čehoslovaci su ovaj sramni sporazum s pravom nazivali minhovska zrada minhenska izdaja. Potpisivanjem ovog sramnog ugovora navodno je riješena sudetska kriza. U realnosti, to je bio samo uvod u nestanak Čehoslovačke. Sporazum je potpisan u Münchenu 29. septembra 1938. godine. Za pregovaračkim stolom su, osim pomenute dvojice nesretnika, bili i njemački firer Adolf Hitler i italijanski duče Benito Mussolini.

Zapadu je i tada dugo trebalo da shvati da je u pitanju osvajački pohod fašističkih snaga, kojima je Minhenski sporazum samo bio jedan od koraka ka konačnom cilju, stvaranju Velikog Trećeg rajha i Velike Italije. Sve je jasno ukazivalo o čemu se radi. Ali Zapad, po običaju, dok god ratni plamen ne stigne pred njihova vrata, neće da otvori oči i da otvoreno vidi istinske namjere osvajača.

Godinu dana ranije (1937) Njemačka, Italija i Japan potpisali su Antikominterski pakt. To je bio uvod u kasnije stvaranje Trojnog pakta. Nešto prije Minhenskog sporazuma Njemačka je izvršila aneksiju (pripajanje), tzv. Anschluss, Austrije. Jedna od teorija plana Adolfa Hitlera, a u cilju stvaranja Velike Njemačke, glasila je da svi narodi koji su govorili njemačkim jezikom ili nekim njemačkim jezičnim dijalektom moraju postati dio velike njemačke državne tvorevine. Jedna od glavnih teza tzv. “srpskog sveta” jeste proklamacija kulturno-jezičnog jedinstva srpske nacije na prostorima bivše Jugoslavije. Na obrazovnom planu mogli bismo reći da je pripajanje manjeg entiteta već odrađen, a više od toga, direktnu secesiju teritorija Milorad Dodik najavljuje godinama uz odobravanje šutnjom Aleksandra Vučića.

Dakle, razlozi za pripajanje dijelova Bosne i Hercegovine mogli bi biti istovjetni kao u slučaju Austrije. Naime, Hitler je izričito navodio da se mora poštovati i sprovesti pravo na samoopredjeljenje, odnosno da se mnogi Austrijanci osjećaju dijelom njemačke nacije od koje su odvojeni vještačkom granicom. Situacija u Čehoslovačkoj je neodoljivo podsjećala na događanja u Bosni i Hercegovini. U ovoj zemlji je živjela njemačka manjina, koja je u zapadnim krajevima Čehoslovačke sačinjavala oko 1/3 ukupnog stanovništva.

A onda su u Njemačkoj došli na vlast nacisti. Uz njihovo sugeriranje i asistenciju, u Čehoslovačkoj je stvorena secesionistička Sudeto-njemačka partija, koja je već na izborima 1935. godine uspjela da osvoji većinu glasova čehoslovačkih Nijemaca. U saradnji i po nagovoru nacističkog rukovodstva u susjednoj Njemačkoj, zastupnici Sudeto-njemačke partije javno i otvoreno su naročito 1938. godine stvorili, posebno u pograničnim krajevima, psihozu pobune, čiji je krajnji cilj bilo izdvajanje Sudetske oblasti iz sastava Čehoslovačke i njeno pripajanje njemačkoj državi. U Čehoslovačkoj je tada živjelo oko 3.500.000 Nijemaca.

Oblast Sudeta za Čehoslovačku bila je od ogromnog značaja i u privrednom i u vojno-strateškom pogledu. Naravno, sve je rađeno pod dirigentskom palicom Berlina. Primorali su, a to su i željeli, čehoslovačku policiju i žandarmeriju da intervenira, jer je doveden u pitanje i suverenitet i integritet ove zemlje. Kriza je naravno ne samo bila uvezena iz Njemačke već je njome iz te zemlje i upravljano. Čehoslovačka vlada dovedena je pred bezizlaznom situacijom.

Da bi se vratio red u zemlji, bilo je neophodno uvesti vojnu upravu u pograničnim regijama. Susjedna Njemačka otvoreno je zveckala s oružjem i potencijalnim vojnim uplitanjem. A onda su se umiješale zapadne sile, s oprobanom metodologijom postizanja truhlih i neodrživih sporazuma i kompromisa, kojima će navodno spasiti mir. Iako se Vučićeva Srbija po snazi ne može ni izbliza porediti sa snagom Hitlerove Njemačke, a ni Zapad nije više naivno kompromisan kao nekada, komparativne paralele donosimo kao upozorenje koje vazda nosi “učiteljica života” – historija.

Hitler je otvoreno najavljivao pripajanje Sudetske oblasti, u kojoj su Nijemci bili etnička većina. Jedina svijetla tačka u tim prelomnim trenucima bila je Čehoslovačka vlada, koja je bila spremna da se ovom pokušaju nasilne promjene državnih granica suprotstavi sa svojim vojnim snagama. To je bilo odmjeravanje snaga Davida i Golijata, ali Čehoslovaci su po svaku cijenu bili spremni da štite suverenitet i teritorijalni integritet svoje domovine.

Uzdajući se u prevrtljivi Zapad, Čehoslovačka vlada je računala i na već postojeći vojni savez s Francuskom i SSSR-om, kojeg se ona vjerno pridržavala (Locarno pakt iz 1925). Međutim, evropska diplomatija je krenula potpuno drugim tokom. Velika Britanija je smatrala da još nije spremna za rat i uspjela je uvjeriti Francusku da uđu u pregovore s Hitlerom, žrtvujući interese Čehoslovačke. Minhenski sporazum od 30. septembra 1938. godine nije ništa drugo do predaja dijela čehoslovačke teritorije Njemačkoj. Tako je oblast Sudeta poklonjena Njemačkoj, kojoj je priznato pravo na tu teritoriju. Ovo je bila velika Hitlerova diplomatska pobjeda.

Čehoslovačka je ostavljena na cjedilu. Uslijedio je Hitlerov ultimatum Čehoslovačkoj vladi, a potom i pripajanje Sudetske oblasti. Da poniženje bude veće i za Britance i Francuze, a pogotovo za Čehe, u Minhenskom sporazumu Britanci i Francuzi su pristali da svi Česi moraju napustiti Sudet (etničko čišćenje), odnosno svoje farme i domove, bez mogućnosti da sa sobom povedu stoku i osobne stvari, jer Hitler nije želio Slavene na svojoj teritoriji. Njemačkoj je pripalo 17.770 km² na kojim je živjelo 2.800.000 sudetskih Nijemaca i 800.000 Čeha. Najjača čehoslovačka odbrambena linija upravo je bila izgrađena u Sudetu. Tako je Njemačka dobila mnoštvo vojnih utvrđenja, čitavu mrežu željeznica i cesta. Sudetska oblast bila je industrijski najrazvijeniji dio Čehoslovačke. Na ovaj način Čehoslovačka je izgubila veliku teritoriju i dovedena je do finansijskog bankrota.

Dok je dio svjetske javnosti bio zgrožen, šokiran i razočaran, zapadne sile ovaj su sporazum predstavljale kao čin kojim je uspostavljen trajni mir. Tragikomični britanski premijer Neville Chamberlain je po izlasku iz aviona, na londonskom aerodromu, bjesomučno mahao s papirom postignutog sporazuma, govoreći da je spasio mir, dok su mu se Hitler i Mussolini u svojim udobnim kabinetima ironično smijali.

Potpisani sporazum nije se dobro ni ohladio a katastrofalne posljedice ove diplomatske kataklizme došle su do punog izražaja. Uskoro su se oglasile mađarska i poljska vlada (ne asocira li na savremena događanja vezana za BiH), koje su, koristeći Minhenski sporazum (ili bolje reći presedan), i same zatražile i dobile dijelove čehoslovačkih teritorija. Stoga, ako bi Zapad dozvolio prekrajanje granica u Bosni i Hercegovini, zasigurno bi se otvorila Pandorina kutija pa bi Orbanova Mađarska mogla zatražiti dijelove teritorija u susjednim zemljama gdje žive Mađari. A i poljsko teritorijalno pitanje, kako je riješeno nakon završetka Drugog svjetskog rata, ostaje kompleksno i diskutabilno.

Mrcvarenje i rasparčavanje Čehoslovačke nije s ovim prestalo. Pod utjecajem Berlina u Slovačkoj se pojavio separatistički pokret u proljeće 1939. godine, koji je jako uzdrmao “ostatke ostataka” Čehoslovačke. Koristeći to kao izgovor, Hitler je marta 1939. godine okupirao Češku i tamo uspostavio njemački protektorat, a od Slovačke je formirao profašističku satelitsku državnu tvorevinu. Ovo bestijalno komadanje i agonija čehoslovačke države, sa sramnom i ponižavajućom ulogom tzv. zapadnih demokratskih zemalja treba biti nezaboravna lekcija iz historijske prošlosti.

Teritorijalni ekspanzionizam nacističkih i fašističkih režima nije minhenskom izdajom zaustavljen. Velika Britanija i Francuska sada su znale da su na redu Poljska i Rumunija, kao sljedeće mete njemačkog i mađarskog ekspanzionizma, jer, iako su im London i Pariz garantirali nezavisnost i teritorijalni integritet, ove dvije fašističke zemlje su izvršile agresiju na njih, čime je počeo Prvi svjetski rat. Minhenski sporazum Hitleru je otvorio put za otpočinjanje Drugog svjetskog rata, a slijedeći ove uzore, i Italija je 1939. godine okupirala Albaniju.

Hoće li Angelina Eichhorst i Matthew Palmer u savremenosti činiti iste greške kao Chamberlain i Daladier? Mogu li se ponoviti iste historijske greške i zablude? Može li se postići sporazum sličan minhenskoj izdaji i tako dovesti do komadanja državne teritorije Bosne i Hercegovine? Hoće li zapadni medijatori kao nesretni Chamberlain mahati pred kamerama s papirom zvanim sporazum i govoriti da su spasili mir i postigli trajno rješenje? Je li evropska diplomatija osuđena na vječito ponavljanje istih grešaka i zabluda na štetu drugih naroda i zemalja, u ovom slučaju na štetu Bošnjaka i Bosne i Hercegovine? Na koncu, jesu li shvatili da je uvijek riječ o domino-efektu, pa konačnu štetu kusaju i sami?

Mi postavljamo pitanja, a odgovori se kriju u razdoblju koje slijedi. Ono što je sigurno, ako naprave diplomatsku grešku u Bosni i Hercegovini, stacionirat će trajno utjecaj Moskve i Pekinga na tlu Balkanskog poluotoka, koje je predvorje Zapada. U svakom slučaju, Bošnjaci i probosanske snage temeljna su snaga u borbi za očuvanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. Jadan je onaj koji čeka da ga tuđin brani. Primjer Čehoslovačke to jasno pokazuje.

Bosanska država stoljećima je postojala i opstajala zahvaljujući hrabrosti i odlučnosti Bošnjaka u nijetu da očuvaju njenu državnost. To mora i danas biti glavni postulat i faktor u očuvanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine.