Nekoliko minuta vožnje od Velike kufske džamije smješten je harem u kojem su džamija i turbe hazreti Alije, četvrtog pravovjernog halife. U haremu nas dočekuje jedno od prvih imena Odjela za vjerska pitanja u Nedžefu (nešto poput muftije kod nas sunija) Abd al-Saadeh al-Jabery. Iskazuje nam srdačnu dobrodošlicu, zamolivši nas da popijemo čaj. Kahva bi bolje sjela, ali kahvu ne nude. Al-Jabery nam se obratio s nekoliko rečenica, a početak njegovog obraćanja me šokirao: “Blago vama, blago vama. Blago vama, blago vama…”, ponavljao je Al-Jabery pognute glave. Onda je podigao glavu i pogledao nas, objasnivši zbog čega nas je blagosiljao. Kako kaže, on ne zna koliko bi njih moglo nositi vjeru u zemlji iz koje mi dolazimo. Ovdje, u Nedžefu, on teško može doći do svakojakih harama koji se, kako ispravno reče, nama nude na svakom koraku. Dok je govorio, vilica mu je podrhtavala, što mi je, uz njegovu čehru, bio išaret da se radi o pobožnom i iskrenom čovjeku. Na kraju nas je zamolio da ne tražimo od njega da nam uči dovu, već da mi za njega proučimo dovu da mu se Gospodar smiluje i grijehe mu oprosti. Saputnici primijetiše da je veličina jednog alima u njegovoj poniznosti.
Uskoro, nakon što smo izišli iz prostorije za prijem gosta, vidio sam Al-Jaberyja kako nalaže osiguranju da iz harema udalje jednu skupinu ljudi iz Pakistana, zabludjelu sektu koja hazreti Aliji pridaje božanske atribute. Odatle se zaputismo u zijaret.
Čudan je osjećaj doći i stati pred kabur nekoga o kojem je insan toliko čitao i razmišljao, pred kabur najučenijeg ashaba za kojeg je sam Poslanik, a. s., rekao: “Ja sam grad znanja, a njegova kapija je Ali.” Koliko su ashabi ozbiljno shvatali dubinu hazreti Alijina znanja, svjedoči i rečenica hazreti Omera, drugog halife: “Sačuvao me Allah problema za kojeg nemam mišljenje Ebul-Hasana (hazreti Alije).”
Evo me pred mezarom prvog djeteta koje je primilo islam, a prema nekim, i prvog muškarca uopće koji je primio islam, učenjaka i viteza bez premca, jednog od desetorice kojima je obećan Džennet, jednog od petero ispod pokrivača.
Muslim u svojoj zbirci hadisa bilježi i sljedeću predaju od Aiše, r. a.: “Vjerovjesnik je izašao jednog jutra, a na njemu je bio vuneni ogrtač, podesan za putovanje, od crne dlake. Onda je došao Hasan, sin Alijin, pa ga je Vjerovjesnik uvukao pod ogrtač. Potom je došao Husejn, pa ga Vjerovjesnik uvukao pod ogrtač zajedno s Hasanom. Zatim je došla Fatima, pa ju je Vjerovjesnik uvukao pod ogrtač. Onda je došao Alija, pa ga je Vjerovjesnik uvukao pod ogrtač. Zatim je Vjerovjesnik proučio: Allah želi da od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno očisti.” (El-Ahzab, 33)
Stojeći kraj mjesta gdje je ukopan ovaj učeni ashab, osjetio sam takav hal kakav ne osjetih nikad i nigdje drugo. Je li to zbog poštovanja prema znanju i onima koji ga posjeduju? Ili zbog poštovanja prema nekome ko je svojim očima gledao Poslanika, a. s., i pritom bio jedan od njemu najbližih ashaba? Možda oboje? Ne znam. Samo znam da sam tu, pred hazreti Alijinim mezarom, osjećao da doista stojim pred kapijom Grada znanja. Osjetih se poput kakve kapljice pred golemim okeanom spoznaje. Čudna je to mješavina ljubavi, stida i beskrajnog poštovanja. Tek sam kasnije, na fotografijama, uvidio bogate kolorite na zidinama hazreti Alijeva turbeta. Arabeske su mnogo bogatije od onih u Kufi. Međutim, stojeći pred njima, jedva da sam ih primijetio…
