Knjiga Život na stiku po mnogo čemu je jedinstvena i vrijedna pažnje šire kulturne javnosti. U njoj je sabrana i na vrlo podsticajan način predstavljena prebogata profesionalna biografija jednog od doajena bh. novinarstva Dževdeta Tuzlića – koja zaprema razdoblje od prvih novinarskih koraka 1975. godine (dok je još bio na drugoj godini studija) pa sve do danas.
Od doba novinarskog volontiranja u Našim danima, na Sarajevu 202 i u Oslobođenju, u banjalučkom Glasu i u beogradskim Omladinskim novinama, pa preko prvog zaposlenja na Drugom programu Radija Sarajevo (krajem 70-tih i početkom 80-tih, u zlatno predolimpijsko doba Sarajeva), koje je bilo trajno obilježeno njegovom kultnom autorskom emisijom Treća dimenzija, potom preko postdiplomskih studija u Beogradu (1982–1984), specijalizacije iz domena teatra i filma na Karlovom univerzitetu u Pragu i odbrane magistarske teze Češka diplomatija između dva rata (1984 –1985) te preko saradnje s BBC World Service i s Deutsche Welle iz Kölna (ratne godine od 1991. sve do 1998.)… do urednikovanja na Radiju FERN (1998/99) i u redakciji Nezavisnih novina iz Banje Luke (2000/2001) i do trajnog angažmana na RTV Federacije BiH (2001–2007) i na BHT (od 2007. sve do 2020, kada po sili zakona odlazi u penziju) – Dževdet Tuzlić je svojim novinarskim i uredničkim radom trajno obilježio kulturnu scenu naše zemlje i postavio dosad neprevaziđene profesionalne standarde za sve sadašnje i buduće generacije djelatnika u printanim i RTV medijima.
Zija Dizdarević, Boro Kontić, Ivan Kordić i Nenad Šebek, uz samog autora, ispisali su kratke, dragocjene i tople uvodne tekstove, s kojima započinje ovaj iscrpni autobiografski pregled: prvo što s tim u vezi treba spomenuti jeste dokumentiranost (posvjedočenost) svakog razdoblja u Tuzlićevom radu brojnim faksimilima/skenovima iz novina, fotografijama, intervjuima i ostalim dokumentima, tehnički sređenim tako da se mogu u cjelini iščitati i sagledati, pratiti pa i vrednovati sadržaji o kojima je riječ.
Hronološka posloženost tih svjedočanstava morala je biti ispoštovana, ali je u kompoziciji knjige autorski presjek majstorski urađen na svim onim mjestima gdje dolazi do promjene (bilo u smislu prelaska u novu medijsku kuću, bilo u smislu nove djelatničke pozicije ili funkcije). Autor je dao iscrpne evidencije (registre) snimljenih emisija i svih dugoročnijih medijskih projekata koje je vodio i uređivao (“Arhivski arhipelag BHT1”, naprimjer), što je samo po sebi dragocjeni izvor za sve one koji prate kulturna zbivanja, a na nekoliko mjesta je objavio i intervjue koje su drugi novinari vodili s njim.
Sažeci koji su tražili izravno autorsku ruku, sintetizirajući osvrt ili pregled, pisani su nepretenciozno, s naglaskom na činjenice, zbivanja, likove i sadržaje i s istančanim osjećajem za izdvajanje i naglašavanje onog najbitnijeg. Nema u tim zapisima ni detalja iz privatnog života ni očitovanja osobnosti, Tuzlić uvijek ostaje koncentriran na suštinu, na fakte, na atmosferu i značaj kulturnih zbivanja o kojima govori i koje prati, bilo da je riječ o filmskoj umjetnosti, o teatru, slikarstvu, o književnosti…
Najbitnije u svemu ovome, međutim, jeste model, odnosno pristup koji autor koristi i afirmira u svom novinarskom i publicističkom radu: to je sagovorništvo, sudioništvo, involviranost… u to o čemu je riječ: cjelokupna Tuzlićeva karijera može poslužiti kao svojevrsni pedagoški urnek ili uzor – kako i koliko novinar mora biti in, informiran, obrazovan, verziran, elokventan, pa i snalažljiv, inteligentan i vješt u svladavanju svih prepreka, neugodnosti ili opasnosti koje ovaj posao nosi sa sobom.
Obaviti intervju s jednom Verom Chytilovom, naprimjer, bliskom saradnicom Formana i Menzela i autoricom kultnih filmova koji su joj u prvoj polovini 80-tih priskrbili reputaciju jedne od vodećih disidentskih figura tad u Čehoslovačkoj, ili dobiti intervju od jednog Živojina Pavlovića, možda i najznačajnijeg autora kultnog “crnog talasa” jugoslavenske kinematografije, razgovarati s Nikom Noltom ili Angelinom Jolie, dobiti prvi nakon rata intervju s Goranom Bregovićem, intervjuirati jednog Ljubu Tadića, recimo, pa jednog Almodovara, Godara ili Michaela Moorea – to ne može bilo ko, to ne može ni bilo kad ni bilo kako da obavi: to je ono što nazivamo “zvjezdanim trenucima” novinarskog opusa, a Dževdet Tuzlić je upravo taj rijetki, možda i jedini među bosanskohercegovačkim novinarima koji je umio te trenutke “uhvatiti”, iskoristiti i sačuvati za publiku i za kulturnu povijest svoje zemlje.
Posebno poglavlje predstavljaju najznačajniji filmski i pozorišni festivali koje je Tuzlić u kontinuitetu svog novinarskog i uredničkog rada pratio iz godine u godinu: teško je zamisliti bilo koji pregled ili sažetak SFF-a, MESS-a, Pozorišnih susreta u Jajcu, u Brčkom ili u Zenici, kao i najznačajnijih međunarodnih festivala i smotri bez novinarskog sudioništva, praćenja, komentiranja ili dokumentiranja Dževdeta Tuzlića.
Ova knjiga sadrži i dragocjenu filmografiju bh. filmskog stvaralaštva nakon rata, ali, isto tako, i spiskove polaznika/studenata i predavača na BBC školi novinarstva, koja je organizirana i realizirana pod vodstvom “Mediacentra” Sarajevo i “Media Plana”; sadrži također i publicističke sažetke važnih novinarskih projekata i poduhvata povodom brojnih radnih i stručnih posjeta drugim zemljama (SAD, Albanija, Češka…), povodom obilježavanja važnih jubileja i godišnjica (20 godina “Sarajevske zime”, naprimjer) ili održavanja značajnih međunarodnih skupova (“Imidž Bosne i Hercegovine kroz kulturu” ili pak međunarodni naučni skup “Sarajevo i svijet” 2015. godine). Tu je, recimo, i vrijedan dnevnik saradnje koju je tokom 2009. godine imao s redakcijom Radija Slobodna Evropa. Tu su i profesionalne reakcije povodom problema na koje nailaze novinari u kontekstu neadekvatne kulturne politike (protestna pisma i reagiranja zbog ukidanja radiofrekvencije 612 KHz ili povodom statusa i opstojnosti Javnog RTV servisa, 2016. i 2017. godine).
“Opstojnost javnih servisa postala je ‘moneta za potkusurivanje’. Javni servisi su postali dio interesnih sfera i političkih ambicija i projekata. Postali su, kao i privatne televizije, mehanizmi za kratkoročno ostvarivanje određenih, prije svega političkih namjera. Zbog stanja u kom se nalaze, nisu više predmet propitivanja njihove osnovne funkcije, da budu poligon, kroz emisije, na kojem će se sretati ideje o boljem obrazovanju, da budu prostor susreta kultura i stvaralaca koji imaju djelo važnije od njihove nacije ili političke stranke i njihovog vođe kojeg politički podržavaju, da bude poligon novih ideja u znanosti, ekonomiji, politici…
Najvažnija pitanja o javnim servisima svode se na broj zaposlenih, na njihovu nacionalnu strukturu, na zamjerke što je neki lider dobio veću minutažu od onog drugog, što je više vijesti o općini s onom, a ne ovom većinom… Tonemo, a nemamo potpunu svijest o tome. Tonemo kao društvo zapretano u traženje odgovora na pogrešna pitanja. Odričemo se priznati da je vrijeme nadobudnih i podobnih, a ne svjesnih i misaonih. Da je ovo vrijeme politički sebičnih i kratkovidih, a i politički i svakojako neobrazovanih i nedoraslih. Odričemo se suočiti s evropskom zbiljom koja javni servis drži kao vrijednost bez koje se ne može. Dakle, javni servis svih građana, naroda i nacionalnih manjina, a ne jednonacionalni i partikularni servisi. Jesmo li svjesni stranputice? Ako ne bude javnog servisa na razini države, gdje će o tome biti moguće razgovarati? Ili će javni servisi na nekim drugim razinama, s nacionalnim ili stranačkim predznacima, biti dovoljni? Šta bi o svemu ovome, da su u parlamentu BiH, danas rekli Petar Kočić, Ivo Andrić, Meša Selimović i Isak Samokovlija?” (iz “Otvorenog pisma novinara BHT” od 28. januara 2017. objavljenog u Večernjem listu, str. 463.)
Pričicu o tome kako je Dževdet dobio ime autor će ispričati na samom kraju – ne zato jer je to samo po sebi važno nego jer je u kontekstu neobične i lijepe koincidencije (slučajni susret s kćerkom čovjeka po kom je dobio ime). Opće važno i univerzalno uvijek je prije i prešnije od osobnog, partikularnog. Doista je malo autobiografija koje to dosljedno i potpuno afirmiraju – i zato je upravo ova vrijedna spomena i naše pažnje.