Knjiga pjesama Prozori Kadrije Elmazbegovića, koja je napisana 1966. godine, štampana je u časopisu Mak (Novi Pazar, 1993), otprilike na sedamdesetogodišnjicu pjesnikovog rođenja. Ovaj podatak, ma koliko bio neobičan i tragičan istovremeno, ujedno je i stvar estetskih pogrešaka, krivih procjena i paničnog straha od samoispitivanja te definiranja nepoznatog.
Upravo je stoga draž Elmazbegovićeve poezije za mene postala neizbrisiva i nezamjenjiva, a na određeni način i nedokučiva. Elmazbegovićeva poezija, evo već tridesetu godinu, zaokuplja moje interesiranje i vraćam joj se ciklično, veoma često. Ne odolijevam iskušenju koje me nagoni da je izmjerim teorijskim aršinom. Ispitujem glagolska stanja i vremena, odmjeravam dinamičnost i statičnost kroz načine, pri čemu me ushićuje optativni i molidbeni oblik imperativa koji, zbog moralističkog ili propovjedničkog tona, kod drugih pjesnika ne volim. Prebrojavam pridjeve i glagole koji označavaju boje, razmišljam o verbalnom i nominalnom stilu.
Bavim se, dakle, čitavim nizom stilističkih igrarija i vježbi koje me ne čine pametnijim. Draž traje još uvijek, ali ne izbija na vidjelo, kao što se ne prekida zbog “estetskih pogrešaka” u nekim pjesmama: slabih asocijacija, neizgrađenog ritma, komplicirane sintakse, prenaglašenih riječi. Nad djelomičnim tumačenjima teorije i prividnom formalnom nezavršenošću uvijek se nadvija neobjašnjivi, neizrecivi, neulovljivi, sveti, imaginarni bitak pjesme. Shvatio sam da se draž poezije događa baš zato što se ona do kraja ne može izmjeriti i konzumirati, ukalupiti i odrediti poznatom i postojećom kritičko-teorijskom aparaturom. U pjesmama koje nas uzbuđuju sve su stvari istodobno i blizu i daleko, jasne i tajnovite, opipljive i nedokučive, prisutne i odsutne, naše i tuđe.
I pored ovih “kontranaučnih” saznanja, ne pada mi na um da tvrdim kako Elmazbegovićevu poeziju nije mogućno objektivno vrednovati u okviru bošnjačke književnosti ili, pak, književnosti koja se stvara na slavenskim jezicima nekadašnjeg zajedničkog prostora.
Generacija pisaca prije Elmazbegovića našla se svojevremeno pred sizifovskim zadatkom. Ukoliko je htjela da produži stvaralački amanet prethodnih generacija, da zadrži osnovne postulate izvorišta i sveukupnost pjesništva, uzdarja prošlosti, a da iskorači i približi se tokovima svjetske moderne lirike, bilo joj je nužno biti originalan, individualan, raskošan u artističkoj smionosti. Kada navedene zahtjeve saberemo, lahko ćemo uvidjeti da je u prva dva desetljeća nakon Drugog svjetskog rata ostvaren prilično ubog bilans. Mene, međutim, ovog puta, od zbira uspješnih iskoračenja, više interesira zajednički imenitelj svih ovih raskriljenih putokaza, prvenstveno onih kojima se kretala poetska misao bošnjačkog pjesništva.
Doduše, veoma je teško implicite govoriti o osobenostima takvih orijentacija, jer u oblikovanju poetika tog vremena prevladavaju čulni elementi, odnosno dominira poezija čula. Tom se oznakom iz skoka u maglovite historijske kontekste vraćam samoj suštini i jezgru prezentiranih Elmazbegovićevih pjesama. Ono što je decenijama bilo samo plašljivi nagovještaj ili izuzetak kod Kadrije Elmazbegovića postaje izvjesnost i pravilo. Opis osjećanja i izricanje istina, što preovlađuje pjesništvom pedesetih i šezdesetih godina ovog stoljeća, sada zamjenjuju čulno izrazite slike, ili drugim riječima: umjesto “glave” i “srca”, vid, pa i sluh, dodir i miris postaju odlučujući za opserviranje pjesničke materije.
Tako o pjesnikovoj sjeti govori matičar, zlatni cvijet Einsteinov, o upitanosti pred silama zaumlja između olupina epruveta Wagnerovih na dnu okeana govori đavolov šegrt. Nema više mistificiranja luciferovske prirode umjetnosti. Pjesnik za tren postaje i Demon i Anđeo i na vrhu pera s kojeg kaplje sunce, ceri se, postaje koza i odlazi u zeleni gaj. Oslovljava nas tegoba iz čudnovatih prilika iz Euklidove radionice, iz dupka izrađenog od njegove plazme u fabrici njegovoj iz koje se polijeće izliven u krilo. Čežnja za neizmjernošću sjaji iz pogleda u beskonačnu ravninu pod beskonačnim večernjim nebom, dok u daljini, kao u nijemoj filmskoj sekvenci, neko bježi u željenu slobodu. Još dugo bih ovako mogao da nabrajam, ali neka nas zadovolje ovi kratki, ne sasvim slučajno odabrani primjeri, jer prepričavanje pjesama, najposlije, spada među bogohulna djela.
U ovim podsjećanjima jeste interpretiranje njegovih “emotivnih podloga”, razumljivo, u odgovarajućoj mjeri svedeno, ali nam i pored toga omogućuje da iz Elmazbegovićevih pjesama razaberemo dvije važne karakteristike: reduciranje osjećaja i razgranavanje, odnosno umnožavanje slika. Prvo leži u odsustvu uzroka čija je posljedica osjećanje. Lirski je subjekt, naprimjer, sretan ili nesretan, tužan ili radostan, zanesen ili malodušan, a da se pouzdano ne zna zašto. S druge strane, mnoštvo slika, simbola i metafora, koje nužno ne apliciraju osjećanje, samostalno su oblikovani pejzaži koji jednim takvim pomakom u objektivnost, u autonomnost slike, koja se u mnogim Elmazbegovićevim pjesmama naslućuje, a u mnogim i događa, postaju stilski neobične reminiscencije koje pripadaju “docnijim vremenima”.
Izvjesna futurističnost Elmazbegovićeve poetske vizije možda je dovela do toga da njegove pjesme i danas smatramo izrazito modernim, a ja bih radije rekao postmodernim u svim implikacijama koji taj pojam danas može značiti. Elmazbegovićevom poetskom stvaralaštvu jedini socijalni, nacionalni, pedagoški atribut jeste ljepota. Nju nije moguće izvoditi pred masama na sportskim stadionima. Zato groznica za nju nije za njegova života postojala, niti i danas postoji. Traženje njenog javnog revaloriziranja, priznanja i odavanja javnih počasti jeste pogrešna i nepotrebna. Posebno stoga što je vrijeme kome pripadamo izjednačilo uspjeh i javnu ostvarenost s vrijednošću. Ove dvije kategorije imanentne su Elmazbegovićevoj životnoj i stvaralačkoj biografiji.
Takva su, eto, iskušenja taštine koja bi da izvaže i tišinu fascinantnim efektom angažirane ili čak agitatorske pjesme u trenu njene najšire fikcionalnosti. Praznik poezije, isključivo obavezane ljepoti, događa se drukčije. Najzad, i tome me je poučilo iskustvo s Elmazbegovićevom poezijom. Znanost poezije jeste drukčija i zato, decenijama, stoljećima i milenijima, mrtve pjesnike premješta u vječni trenutak sadašnjosti.
