Rad Tužilaštva Bosne i Hercegovine pod palicom Milenka Kajganića sve više liči na brižljivo režiranu predstavu za javnost, a sve manje na instituciju koja bi trebala biti udarna pesnica države u borbi protiv najtežih oblika kriminala. Ta gorka pilula, koju godinama s kraja na kraj usta žvaće čaršija, odavno je ispisana crnim slovima u izvještajima svih relevantnih međunarodnih i domaćih promatrača – od OSCE-a do Evropske komisije. Problem nije u nedostatku dokaza, već u hroničnom nedostatku hrabrosti i, čini se, političke volje da se posao radi kako treba. U praksi to izgleda ovako: s vremena na vrijeme, javnosti se baci kost u vidu neke zvučne optužnice, mediji to razvlače dan-dva, a onda sve potone u pravosudni glib iz kojeg rijetko šta izađe kao pravosnažna presuda. One stvarne, kapitalne zvjerke organizovanog kriminala i korupcije, utaborene na najvišim spratovima vlasti, ostaju nedodirljive, kao da za njih važi neki drugi, nepisani krivični zakon. Brojke su neumoljive i poražavajuće – omjer podnesenih prijava i otvorenih istraga protiv teške kategorije političara i funkcionera u tragičnoj je nesrazmjeri s brojem potvrđenih optužnica. To nije slučajnost, to je sistem. A u ovom sistemu u moć se ne dira, a pravda je rezervisana za sitne ribe.

Posebno bolna tačka i moralni sunovrat ove institucije ogleda se u njenom odnosu prema ratnim zločinima. Postoji taj dokument, zove se Revidirana državna strategija, koji je trebao biti plan za konačno privođenje pravdi najodgovornijih i zatvaranje najbolnijeg poglavlja naše prošlosti. Umjesto toga, Strategija je postala spomenik propuštenim prilikama i iznevjerenim nadama žrtava. Tužilaštvo BiH, umjesto da preuzme odgovornost za najsloženije predmete kako mu i nalaže mandat, pribjegava taktici elegantnog rješavanja vrućeg krompira, prebacujući predmete na niže nivoe i time unedogled produžavajući agoniju onih koji pravdu čekaju decenijama. Ta bešćutna sporost nije samo tehnički propust, to je politička poruka da za istinsko suočavanje s prošlošću u ovoj zemlji još nema ni nade ni snage. Ništa manje skandalozno nije ni postupanje po prijavama za negiranje genocida i veličanje osuđenih ratnih zločinaca. Od kada su na snagu stupile izmjene Krivičnog zakona, takozvani "Inzkov zakon", Tužilaštvo je zatrpano prijavama protiv pojedinaca koji otvoreno truju javni prostor, slave zločin i pljuju po žrtvama. A rezultat? Gotovo pa ništa. Minimalan, gotovo statistički beznačajan broj podignutih optužnica jasno govori da se Tužilaštvo ne usuđuje primijeniti zakon koji udara u temelje destruktivnih politika koje ovu zemlju drže kao taoca. Ta šutnja nije znak mudrosti, već kukavičluka i otvorenog podilaženja političkim centrima moći.

A ko kontroliše kontrolore? Formalno, Visoko sudsko i tužilačko vijeće, institucija koja je i sama postala sinonim za kompromitovanost i politički uticaj, redovno prozivana u izvještajima Evropske komisije kao rak-rana pravosuđa. Postojeći mehanizmi za utvrđivanje odgovornosti glavnog tužioca pokazali su se kao farsa, kao igrokaz u kojem vrana vrani oči ne vadi. Posljedice ovakvog stanja su razorne i osjećamo ih svi. Povjerenje građana u pravosudni sistem je na historijskom minimumu, a priča o evropskim integracijama zvuči kao loš vic dok nam se korupcija i kriminal smiju u lice sa najviših državnih funkcija. Ovdje se više ne radi o pojedinačnim propustima Milenka Kajganića ili nekog tužioca pojedinačno. Ovdje se radi o sistemskoj bolesti institucije koja je, umjesto da bude stub vladavine prava, postala njen grobar i jedna od ključnih prepreka za bilo kakav napredak Bosne i Hercegovine.