Pravo lice Che Guevare

Ubijen je prije tačno 56 godina u Boliviji. Pravo mu ime nije bilo Ernesto Che Guevara, nego Ernesto Lynch. Nije potekao iz siromašne radničke porodice, njegovi roditelji bili su prilično imućni.

S Fidelom i Raulom Castrom upoznao se u Meksiku, gdje su počeli pripremati napad na Kubu, koja je tada bila pod upravom američke marionete, diktatora Batiste. “Invazija” je izvršena 1956. tako što je stari, klimavi kruzer u koji je prodirala voda pristao uz obalu. Od 82 pobunjenika, preživjela su njih dvadeset i dvojica, uključujući Guevaru i braću Castro. Borbe su potrajale naredne tri godine, nakon čega je Batista pobjegao u Dominikansku Republiku, da bi konačno godinama kasnije umro u Madridu dok je Che postao Castrova desna ruka koje će se Fidel brzo otarasiti.

Oni koji u njemu vide borca za pravdu prešućuju činjenicu da je odgovoran za smrt hiljada ljudi,  da je bio hedonista koji je vozio skupa auta po Havani i živio u luksuznoj vili. Čim je Batista svrgnut, stotine njegovih pristaša dao je likvidirati po kratkom postupku. Zatvarao je homoseksualce, gušio vjerske slobode, otvorio koncentracijske logore za “nepoželjne”.

Beskompromisna mržnja prema neprijatelju bila je mantra Ernesta Che Guevare. Bio je revolucionar i gerilac, a na kraju je postao hladnokrvna mašina za ubijanje. Rođen u porodici više srednje klase u Argentini, najstariji od petero djece, odlučio je studirati medicinu na Univerzitetu u Buenos Airesu, nakon što je zbog astme proglašen nesposobnim za vojnu službu.

Godine 1952, godinu dana prije nego što će diplomirati, Guevara je sa svojim prijateljem Albertom Granadom krenuo na put po Latinskoj Americi. Sedam mjeseci putovali su po Čileu, Boliviji, Peruu, Ekvadoru, Kolumbiji i Venezueli, gdje počinje formirati svoje ideje o borbi protiv društvenih nejednakosti i kapitalizma. Vraća se u Buenos Aires kako bi završio studij medicine i odmah nakon toga započinje drugo putovanje u inozemstvo. Do tada je, prema riječima njegovog prijatelja Carlosa Ferrera, već bio zaslužio nadimak Svinja zato što je prao odjeću samo jednom sedmično. S druge strane, budući revolucionar već je tada pokazivao da je patio od latentne “hiperseksualnosti”.

Dok je bio na Ekvadoru, zainteresirao se za revoluciju koju je predvodio pukovnik Jacobo Arbenz u Gvatemali i počeo se marksistički obrazovati. Godine 1954. stigao je u Gvatemalu, šest mjeseci prije državnog udara. Pokušao se zaposliti kao liječnik, ali mu je zahtjev za posao odbijen.  Tamo je upoznao Hildu Gadea, Peruanku koja će mu kasnije postati supruga i majka njegove prve kćeri. Che putuje u Meksiko, gdje upoznaje Fidela Castra i pridružuje se njegovom pokretu. Zajedno vode takozvanu Kubansku revoluciju 1959, kojom je okončana diktatura Fulgencija Batiste.

Novi je režim Guevari dodijelio kubansko državljanstvo i postavio ga na nekoliko visokih dužnosti. Međutim, on želi u borbu. Počinju nesuglasice s Fidelom Castrom, Guevara daje ostavku na sve dužnosti, odriče se kubanskog državljanstva i odlazi u Kongo. U aprilu 1967, nakon što ga je CIA ostavila da umre u Africi, uspijeva se dokopati Amerike i odlazi u Boliviju, gdje pokušava izazvati revoluciju.

Osmog oktobra jedan ga seljak otkriva u džungli i obavještava policiju. Zarobljava ga bolivijska vojska, koja ga zadržava u školi u gradu La Higuera. CIA šalje agente da potvrde da je on u pitanju i da ga pokušaju održati u životu. Međutim, sutradan je vojska izdala naredbu da ga pogube. Devetog oktobra izrešetan je s osam metaka kako bi vojska mogla saopćiti da je poginuo u borbi.

Priča o Che Guevari i Kubanskoj revoluciji jedan je od onih romantiziranih mitova kojima svjedočimo već duže od pola stoljeća. Kreirana je slika heroja koji su ustali protiv diktature i ušli u historiju kao borci dobra protiv zla. Ernesto Guevara postao je jedan od najpoznatijih likova 20. stoljeća, skoro da ne postoji niko ko nema majicu s odštampanim njegovim likom ili kakav drugi suvenir. U stvarnosti, Guevara je ponajmanje bio svetac i dobar. Uglavnom je bio hladnokrvni ubica bez imalo grižnje savjesti.

Guevara je mrzio homoseksualce, smatrajući ih potpunom suprotnošću svojim idealima savršenog čovjeka. Gerilci koje je predvodio žigosali su ih kao “seksualne izopačenike” i uz pomoć još jednog ozloglašenog homofoba Fidela Castra progonili su ih i internirali u radne logore. Kubanska revolucija isijavala je mržnju prema homoseksualcima, revolucionari su gajili stereotip idealnog muškarca, onaj kakav su propagirali Castro i Guevara. Korijeni tog stereotipa sežu duboko u kubansku prošlost jer je još književnik i političar José Martí, jedna od najznačajnijih osoba u historiji te zemlje, u svom radu Naša Amerika označio “homoseksualca feminiziranim bićem nesposobnim za izgradnju nacije i definirao ga kao beskoristan detritus modernog materijalizma”.

Martí, branitelj heteroseksualnosti kao sredstva za povećanje nataliteta, bio je jedan od ideologa na kojem se temeljila politika revolucionara koji su 1959. stigli u Havanu pod utjecajem tadašnjeg mačizma, staljinizma i kineskog komunizma. Castrovi sljedbenici usredotočili su sve svoje napore na to da društvo vidi “bradate ratnike” kao muškarce koji će iznijeti revoluciju. Che je smatrao homoseksualnost suprotnom svom idealu “novog čovjeka” koji bi trebao biti “energičan, galantan, vrijedan, domoljuban, nesebičan, heteroseksualan, monogaman i strog radnik”. Zbog toga je homoseksualce i lezbejke smatrao “seksualnim izopačenicima” i “bolesnima” koji su morali ustupiti mjesto spomenutom “novom čovjeku, politički zdravom i proizvodu komunističke Kube”.

Režim predvođen Fidelom Castrom organizirao je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća čitav sistem represije protiv homoseksualaca, državi nije trebalo dugo da označi homoseksualce negativcima i potencijalnim neprijateljima. Nedugo po preuzimanju vlasti počela su i prva hapšenja koja su izvodili dobrovoljci iz Odbora za odbranu revolucije (CDR), civilne organizacije koja je patrolirala kvartovima gradova i hapsila sve one čije su stavove smatrali antirevolucionarnim. Ubrzo nakon toga zatvorenike su počeli internirati u radne logore.

Prvi radni logor na Kubi formirao je upravo Che Guevara, na poluotoku Guanahacabibes. Bio je to zatvor u koji su zatvoreni funkcioneri i članovi Komunističke partije koji se nisu pridržavali normi, što je bio prvi korak prema logorima za prisilni rad. U tim su logorima zatvarani homoseksualci, katolici i pristalice afrokubanskih religija. Od nacista je usvojen moto “Rad oslobađa”, koji je izmijenjen u “Rad će ih učiniti ljudima”, pa su zatočeni radili bez prestanka kako bi tako prestali biti homoseksualci. Godine 1971. Castrova vlada utvrdila je da je homoseksualnost patološko odstupanje i zabranila homoseksualcima da predstavljaju državu van zemlje, a onda je usvojen i Zakon homoseksualne ostentacije, koji je zabranio javno iskazivanje naklonosti među osobama istog spola.

Osim zločina počinjenih nad homoseksualcima, Guevara je bio odgovoran i za masovna strijeljanja na Kubi. Posljednjih se godina pojavilo nekoliko knjiga ozbiljnih autora koji se nisu htjeli baviti urbanim, ljevičarskim mitovima o “liku i djelu” Che Guevare nego su istražili njegovu biografiju do najmanjeg detalja, a upravo su ti detalji ono što napisano u njima čini zastrašujućim.  

Kubanski novinar Jacobo Machover, autor knjige Skriveno lice Chea, ispisao je redove u kojima, između ostalog, razotkriva mračne aspekte službene kubanske historije. Nakon ulaska u Havanu, Guevara je prisustvovao pogubljenjima koja su izvršena nakon skraćenih suđenja u prvoj godini revolucije, a Kubanci, koji su ga se bojali, nazvali su ga malim kasapinom iz La Cabañe. Po imenu tvrđave u kojoj su strijeljali ljude i po njegovom naređenju. Godine 1964. s govornice Ujedinjenih naroda pohvalio se svojim postupcima. “Pucali smo, pucamo i nastavit ćemo pucati koliko god je potrebno.”

“Popeo se na taj zid. Ležao bi na leđima kako bi popušio cigaru i gledao pucnjavu. To su komentirali svi vojnici u La Cabañi. Moji vojnici su mi rekli: 'Kad smo bili na strijeljanju, vidjeli smo Chea kako puši duhan na zidu. To je dalo snagu onima koji su htjeli pucati. Za one vojnike koji nikada prije nisu vidjeli Chea, to je bila važna stvar.”

Prema svjedočenju Dariela Alarcóna Ramíreza, jednog od najstarijih i najvjernijih Cheovih drugova koji je preživio Boliviju i otišao u egzil u Francusku, ništa što je Che naređivao nije dovođeno u pitanje. Za njega su svi ti činovi bili dio istog cilja: planetarna borba protiv nepravde. Revolucija i represija bile su nerazdvojno komplementarne. Kao komandant zatvora La Cabaña i kao šef Komisije za pročišćavanje (službeni naziv), Che je naredio izvršenje oko sto osamdeset smrtnih kazni. Revolucionarni sudovi djelovali su bez prestanka unutar tvrđave. Naredbe su dolazile od samog Fidela Castra.

Odnos između Fidela i Che Guevare započeo je pedesetih, kada su se upoznali posredstvom Raúla Castra. Od tog trenutka sklopili su prijateljstvo koje će kulminirati revolucijom započetom 1956. godine. Castro je tada kazao o komandantu: “Che je bio jedan od onih prema kojima su svi odmah osjetili naklonost zbog svoje jednostavnosti, karaktera, svoje prirodnosti, duha prijateljstva, njegove osobnosti, njegove originalnosti.”

Njihovo je prijateljstvo, međutim, završilo 1965. godine. Komandant Guevara je optužio SSSR tokom govora održanog na Afroazijskoj konferenciji u Alžiru. U svom obraćanju kazao je za Sovjete da su “saučesnici u imperijalnoj eksploataciji” kroz “nemoralne” prakse. Za Fidela, koji je očajnički tražio finansijsku potporu od Rusa, to je bio težak udarac. Castro je odmah Guevaru marginalizirao, maknuo ga iz procesa donošenja svih političkih odluka, što je Guevaru natjeralo da napusti Kubu. Upravo je iz tog razloga Guevara odveo svoju gerilu u Kongo.

Još do dana kada su njegovi ljudi zarobili Guevaru general Gary Prado Salmón tvrdi da je gerilca izdao Castro, koji ga je i poslao u Boliviju, iako je Guevara planirao podići revoluciju u rodnoj Argentini. “Che je poslan da umre ovdje. To je stvarnost”, pričao je Prado, kazavši kako se Castro riješio Guevare njegovim slanjem u Boliviju da se bori za unaprijed izgubljen slučaj. Međutim, kaže kako kubanski diktator to nije učinio “toliko zato što je to želio, već zato što vodstvo kubanske Komunističke partije više nije toleriralo Guevarin karakter i njegov impulsivan način djelovanja”.

Bivši Guevarin suborac Dariel Alarcón Ramírez također je u različitim intervjuima optuživao Castra za izdaju. “Do smrti je došlo zbog spletke za koju su odgovorni Fidel Castro i Sovjetski Savez”, kazao je objašnjavajući kako je SSSR smatrao revolucionara opasnim po njihove interese, pa je kubanskom vođi postavio ultimatum. Castro nije oklijevao te se odrekao Guevare i umjesto njega se odlučio za pomoć koju su mu nudili Sovjeti.

Bio je treći oktobar 1965. kada je Fidel Castro pročitao, pred hiljadama ljudi, emotivno pismo u kojem se njegov prijatelj Ernesto Che Guevara oprostio od Kube i najavio da ide podizati revolucije u drugim zemljama. Bio je to gadan čin, jer je Guevara insistirao da se pismo pročita tek nakon njegove smrti. Pročitavši pismo, Fidel Castro je zatvorio vrata mogućem Guevarinom povratku na Kubu. Guevara je postao smetnja zbog njegovih stalnih napada na Sovjetski Savez. Prema riječima onih koji su u tom trenutku bili s njim u Kongu, Guevara je poludio kada je čuo da je Castro pročitao pismo. To je bila izdaja koja je kulminirala konačnim raskolom između njih dvojice.

Nakon što je poražen u Kongu, Guevara se tajno, “neslužbeno” vratio na Kubu. U zemlju je ušao inkognito. Odatle je otputovao u Boliviju, gdje je planirao voditi gerilu s kojom je htio srušiti tamošnju vlast. Stigao je petog novembra 1966. godine, obećano mu je da će mu redovno stizati pomoć od Fidela. Međutim, Castro je zaboravio na njega i pustio ga da umre. Zapravo, izraz koji je Guevara od tada svakog dana čuo bio je “Nema kontakata iz Manile”. Manila je bila kodni naziv za Kubu.

Bez pomoći, Guevara i njegovi ljudi gladovali su i lutali besmisleno kroz džunglu. Utvrđeno je da je Castrova vlada naredila agentima koji su podržavali gerilce u Boliviji da se “sklone s pozornice”. Castro je jednostavno izdao i napustio Guevaru u Boliviji. Ono što je radio bilo je suprotno Castrovim interesima, postao je kamen u cipeli. U isto vrijeme Sjedinjene Američke Države poslale su nekoliko pripadnika “Zelenih beretki” u Latinsku Ameriku kako bi obučile grupu bolivijskih vojnika. Bio je to zametak budućih rendžera.

Upravo su oni u nedjelju 8. oktobra opkolili gerilce na komandu generala Garyja Prada Salmona. Nakon nekoliko sati borbe, Guevara je zarobljen kada je pokušao pobjeći s jednim od svojih pratilaca. Njegove riječi kada je ulovljen ostale su zapisane u historiji. “Ne pucaj. Ja sam Che Guevara. Vrijedim više živ nego mrtav.”

“U vrijeme zarobljavanja bio je poražen čovjek koji je vidio kraj svojih snova. Bio sam demoraliziran. Dao sam mu vodu, kahvu, cigarete... Vidio je da smo se prema njemu ponašali dobro, s poštovanjem, jer nije bilo potrebe da mu bilo šta činimo ili da ga pitamo. Zatim se počeo mijenjati, kad je vidio dobar tretman, kad je vidio da je miran, zasigurno je počeo osjećati neku nadu jer je već počeo govoriti malo smirenije”, ispričat će kasnije general novinarima.

Prado je objasnio Cheu da će mu se suditi, ali to se nikada nije dogodilo. Predat je Félixu Ismaelu Rodríguezu, agentu CIA-e koji je mjesecima radio na njegovom hapšenju. Devetog oktobra agent je primio poruku u kojoj mu je naređeno da dokrajči zatvorenika. Stvar je obavljena nedugo poslije. Fidel je mogao spriječiti strijeljanje komandanta, ali je više volio da umre. Na taj je način eliminirao političkog neprijatelja i dobio mučenika.

Lik ikone i mučenika danas je, pola stoljeća nakon njegove smrti, gotovo pa izblijedio. Ponajviše na Kubi. Čovjek kojeg smo vidjeli na tolikim fotografijama, ovjekovječen fotoaparatom Alberta Korde, pod beretkom i praznog pogleda, nije dobro prošao pred sudom historije, bez obzira na njegov lik na majicama, zastavama ili pepeljarama. Ljudi su jednostavno saznali istinu, saznali su kakav je zaista bio. Materijalna pohlepa njegovih nasljednika, beskrupulozna upotreba njegovog imena od strane njegovih drugova i bezgranična konzumacija proizvoda s njegovim likom u konačnici su ostavile gorak ukus u ustima.

Che je postao samo dobar posao, a ironija je u tome da bi Guevara danas većinu onih koji nose majice s njegovim likom progonio i zatvarao zbog pirsinga, pušenja marihuane ili seksualne sklonosti. Che je bio i ostao “stroj za selektivno i hladno ubijanje”, što je i kazao u svojoj posljednjoj javno objavljenoj poruci 1967. godine. Zato što je danas suprotnost pacifistima, ekolozima, onima koji se zalažu za ljudska prava i slobode, onima koji ne misle da se svijet mijenja puškom, Guevara je postao dalek i ružan rođak iz prošlosti.

Nestaju njegove slike s trgova i ulica južnoameričkih gradova, a u njegovom rodnom argentinskom Rosariju uklonjeni su svi spomenici i druge memorabilije nakon što je više od 20 hiljada ljudi potpisalo peticiju da se to učini. Da se ukloni to “ubojito naslijeđe komunizma”.