U trenutku kada se očekivao pravni epilog, na sceni je zavladao muk. Pravna bitka koja je mjesecima tinjala pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, a koja je mogla definisati budućnost izbornog procesa, naprasno je prekinuta. Hrvatska stranka prava (HSP) povukla je svoju apelaciju protiv kandidature Slavena Kovačevića za člana Predsjedništva BiH, i to neposredno pred sjednicu na kojoj je trebala biti donesena odluka. Ovaj potez, naizgled tek tehnička formalnost, zapravo je ogolio jednu od omiljenih taktika domaćih političkih aktera: strateško bježanje od suda kada procijene da bi presuda mogla srušiti politički mit koji godinama grade. Time je umjesto sudske prekretnice dobijen još jedan dokaz da je ponekad bolje sačuvati narativ nego rizikovati suočavanje sa slovom zakona.

Ovakav manevar nije presedan, već uhodana praksa. Analiza motivacije stranaka koje se odlučuju na povlačenje pravnih lijekova u posljednji čas ukazuje na jasan obrazac: kada procjena rizika pokaže da bi pravorijek mogao trajno ugroziti njihove dugogodišnje političke dogme, odustajanje od tužbe postaje svjesna strategija očuvanja statusa quo. Bolje nikakva odluka nego loša odluka. Sličan scenario viđen je i ranije, a najpoznatiji primjer je povlačenje apelacije koju je 2011. godine podnijela tadašnja predsjednica Federacije BiH Borjana Krišto (HDZ BiH), osporavajući izbor Željka Komšića. I tada, kao i sada, apelacija je povučena kada je postalo izvjesno da Ustavni sud neće presuditi u korist teze o "legitimnom predstavljanju" onako kako ga tumače stranke sa hrvatskim predznakom. Pravni instituti se, dakle, koriste selektivno – kao oružje dok god postoji nada da će potvrditi željeni narativ, a odbacuju se kao opasan teret čim se pojavi rizik da ga demantuju.

U srži ovog i sličnih sporova leži fundamentalni sukob dva koncepta. S jedne strane je politička teza o neophodnosti etničkog, odnosno "legitimnog" predstavljanja konstitutivnih naroda na svim nivoima vlasti, uključujući i Predsjedništvo BiH. S druge strane stoje striktne ustavne norme i presude međunarodnih sudova koje prioritet daju individualnim i građanskim pravima, odnosno pravu svakog građanina da bira i bude biran bez etničkih ograničenja. Dok se politički akteri pozivaju na "duh Dejtona", sudska praksa, kako domaćih tako i Evropskog suda za ljudska prava, uporno ukazuje da se sintagme poput "legitimnog predstavljanja" ne nalaze u Ustavu BiH kao obavezujući kriterij za izbor članova Predsjedništva. Sudovi se drže napisanog, a tamo piše da se iz Federacije BiH biraju jedan Bošnjak i jedan Hrvat, bez dodatnih uslova o tome ko im mora dati glasački legitimitet.

Kao ključni, gotovo sveti argument, godinama se koristi odluka Ustavnog suda BiH u predmetu "Ljubić" iz 2016. godine. Ta presuda se interpretira kao ideološki temelj za osporavanje postojećih izbornih pravila i nametanje koncepta etničke legitimnosti kao vrhovnog ustavnog principa. Međutim, takvo tumačenje svjesno zanemaruje činjenicu da se presuda "Ljubić" primarno i gotovo isključivo odnosila na način izbora delegata u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH, a ne na izbor članova Predsjedništva BiH. Proširivanjem njenog domašaja stvara se pravna iluzija koja služi kao pokriće za političke zahtjeve, destabilizuje sistem i narušava povjerenje javnosti u pravosudne institucije, koje se prikazuju kao alat u rukama jednih ili drugih.

Na kraju, povlačenje apelacija pred Ustavnim sudom znak je koliko slabosti, toliko i proračunatog političkog opstanka. To je potez kojim se politički mitovi štite od suočavanja s pravnom realnošću. Umjesto da kroz institucionalnu borbu dođu do konačnog i obavezujućeg odgovora, politički akteri radije biraju održavanje vještačke podjele i stanje permanentne krize. Time se obesmišljava sama svrha ustavnog sudstva, a zemlja ostaje zarobljena u limbu gdje su politički narativi jači od ustava. Cijena očuvanja tih mitova je trajna pravna nesigurnost i odustajanje od vladavine prava u korist vladavine narativa. Tabla ostaje prazna, a partija se nastavlja po starim, nepromijenjenim pravilima.