U sve vidljivijoj podijeljenosti na one koji podržavaju opće cijepljenje i na one koji su protiv toga, kako je i očekivano, povremeno dođe i do iskazivanja krajnosti na obje strane. Jedni druge “časte” raznim provokativnim epitetima, kako po internetu, tako i licem u lice. Nijedna sredina ne može bez takvih pojava, pa tako ni Bosna i Hercegovina. Protivnici vakcina svoje oponente ponekad nazivaju paranoicima, poslušnicima, paničarima, a pobornici vakcina njih drže za teoretičare zavjere, za luđake i za antivaksere. Međutim, kao da se u svemu ovome slabo primjećuje postojanje mase ljudi koji ne pripadaju nijednoj od polariziranih skupina, a kojih, usput rečeno, ima i više nego dvije: imamo ljude koji nisu ni teoretičari zavjera ni antivakseri, ali i dalje ne bi primili vakcine iz različitih razloga – neki su zasad neodlučni, ili se ne bi se cijepili barem dotle dok ne dobiju precizne odgovore na konkretna pitanja.

Neka od pitanja na koja traže odgovore prije nego pristanu na cijepljenje jesu, naprimjer: Ko preuzima odgovornost za primljenu vakcinu, naročito u slučaju neznanih nuspojava, da li lokalne ili međunarodne medicinske instance, privatne ili državne?

Zašto se najgledaniji domaći mainstream mediji nedovoljno ili nimalo ne bave preciznim podacima o sastojcima svake od vakcina i to rječnikom koji je razumljiv prosječnim laicima među stanovništvom?

Šta će biti s osobama koje žele da se cijepe, ali nisu u mogućnosti jer odavno imaju potvrđene alergijske reakcije na neki od sastojaka vakcina?

Da li se revakcinacije smiju uraditi s vakcinama drugog proizvođača u odnosu na vakcinu iz prvog cijepljenja, s obzirom na to da mnogi medicinari nisu jedinstveni po ovom pitanju: jedni kažu da je to suštinski svejedno, a drugi da se “mora” nastaviti isključivo s istom vrstom kao i prvi put?

Ovo su samo neka od pitanja, barem ona najčešća, a dakako da nisu jedina.

Na sve njih nakalemilo se još jedno, koje donekle objedinjuje sva prethodna pitanja u vezi s istom pričom. Ono se odnosi na takozvane COVID pasoše ili propusnice, o kojima se javno govori već izvjesno vrijeme.

(NE)OBAVIJEŠTENOST

Ovo pitanje nekoga u Bosni i Hercegovini zabrinjava, a nekoga zbunjuje jer se izravno odnosi na ograničenja kretanja, ali možda i druga ograničenja, među kojima je i navodno gubljenje radnog mjesta za nevakcinirane, ili nemogućnost zaposlenja ako je ta osoba prethodno bila bez posla. Unutar nekih država Evropske unije spominju se moguće zabrane ulaska necijepljenim osobama na njihove prostore, pri čemu Bosna i Hercegovina može biti među najranjivijim zemljama. Stanje na momente podsjeća na ono kada je Evropska unija, prije više od deset godina, ukinula vize za većinu balkanskih država samo ne za Bosnu i Hercegovinu i Albaniju, što se promijenilo tek nakon određenog čekanja, bez poštenih objašnjenja za takav prethodni postupak.

Budući da ova tematika ima i svoju pravnu stranu, a dosta čitatelja nije upoznato sa zakonskim osnovama o cijepljenju, potrebno se malo pozabaviti i tim detaljima. Tokom jednog od ranijih zasjedanja Parlamentarne skupštine Vijeća Evrope usvojena je rezolucija pod brojem 2361, naziva “COVID-19 cjepiva: pravna, etička i praktična razmatranja”. Tada su prihvaćene i upute kojih bi se trebale pridržavati sve države članice Unije.

Ovako glase neke od odredbi:

  • Prema članu 7.3.3, obaveza je distribuirati transparentne podatke o sigurnosti i mogućim nuspojavama vakcina, regulirajući i platforme društvenih medija da bi se spriječilo širenje dezinformacija.
  • Po članu 7.5.2. traženo je da se koriste potvrde o cijepljenju samo u svrhu za koju su predviđene, to jest za praćenje učinkovitosti cjepiva, mogućih nuspojava i štetnih događanja.
  • Po pitanju zaštite ljudskih prava oko cijepljenja, u članu 7.1.1. kaže se kako se propisuju kvalitetna ispitivanja, provedena na etičan i razuman način, sukladno relevantnim odredbama konvencije o zaštiti ljudskih prava, kao i dostojanstva čovjeka u primjeni medicine i biologije, a u skladu s Konvencijom o ljudskim pravima i biomedicini (ETS br. 164, Oviedo konvencija) i dodatnim protokolom o biomedicinskim studijama (CETS br. 195), što postepeno uključuje djecu, dojilje i trudnice.
  • Članom 7.1.2. zahtijeva se da regulatorna tijela zadužena za procjenu i odobrenje cjepiva protiv COVID-19 budu neovisna i slobodna od političkog pritiska.
  • Član 7.1.5. podrazumijeva uspostavu neovisnog programa nadoknade štete od povreda uzrokovanih cjepivom kako bi se osigurala nadoknada za eventualnu pretjeranu štetu.
  • Član 7.3.1. sadrži propis o tome da se omogući obaviještenost građana o tome da cijepljenje nije obavezno, te da niko ne vrši politički, ekonomski ili kakav drugi pritisak na građanstvo, ako se sami građani ne žele cijepiti.
  • Ovu odredbu nadopunjuje član 7.3.2., kojim se propisuje osiguranje da niko nije diskriminiran samo zato što nije cijepljen zbog mogućih zdravstvenih rizika, ili jer ne želi biti cijepljen.

Ipak, ove se stvari odnose na područje Evropske unije te ih se vlasti u Bosni i Hercegovini ne moraju pridržavati, mada se, u manjoj ili većoj mjeri, ističe da treba pratiti ili primjenjivati način rada Evropske unije, i to ne samo u vezi s COVID-om. Kako god, korisno bi bilo vidjeti i šta o ovome piše u Službenom listu BiH, naprimjer, u dokumentima o međunarodnom ugovoru koji se odnose na zaštitu ljudskog dostojanstva u pogledu primjene medicine i biologije.

AMERIČKI PRIMJERI

Razloga za skepticizam kod onih koji bi primili vakcinu, ali tek nakon vrlo iscrpnih predstavljanja svega u vezi s cjepivom, našlo se i među dnevnim vijestima. Budući da je COVID-19 opći svjetski problem, treba imati uvid i u vijesti s drugih kontinenta. Naprimjer, zbunjujuće je djelovala vijest objavljena 27. februara u New York Timesu o tome da pretežno mlađi vojnici u vojsci SAD-a odbijaju primiti cjepivo iz različitih razloga, među kojima je i puki skepticizam. Ima navodno i nižerangiranih oficira koji zasad odbijaju cijepljenje, ali se najviše govori o običnim vojnicima. Drugi izvori spominjali su čak trećinu američke vojske, što je podatak za dodatnu provjeru. Jennifer Steinhauer, autorica ovog članka u New York Timesu, rekla je da mladi vojnici ovim putem pomalo isprobavaju i granice svojih osobnih sloboda, otkrivajući pritom da ni u američkoj armiji kao ni u Evropskoj uniji ne postoji zakonska prisila o cijepljenju, nego je i dalje na snazi slobodan izbor.

Dio čitateljstva u Bosni i Hercegovini logički zaključuje da se oni koji prime cjepivo, ako zaista vjeruju u njegovu učinkovitost, nemaju razloga plašiti zaraze od onih koji nisu cijepljeni jer bi trebalo da su zaštićeni. Međutim, druga vijest, opet iz Amerike, kod nekih je ljudi još malo pojačala skepticizam. Novinski portal Blaze Media prenio je nedavno vijest da je predstavnik američkih demokrata ispred države Massachusetts Stephen Lynch primio dvije doze “Pfizer” cjepiva, ali da je nakon toga dobio potvrdu kako je pozitivan i da ima COVID-19. Američki centar za kontrolu bolesti na ovo je saopćio da je moguće biti pozitivan na virus korona još neko vrijeme i poslije cijepljenja, pošto je navodno potrebno nekoliko sedmica razvoja tjelesnog imuniteta.

Ovakvih će vijesti najvjerovatnije biti još, a za građane je važnije da se, unatoč osjećaju nesigurnosti, zbunjenosti ili nervoze, izbjegnu panika i paranoja. Kada se ovo dvoje nekako ostavi po strani, život je lakši čak i u velikim krizama poput trenutne. Svakako, lakše je ovo reći ili pročitati nego primijeniti u praksi, ali uz nešto je truda moguće jer su strahovi, brige, oprez i ljubopitljivost urođene pojave. S njima se živi. Ali se ne živi s panikom u simbiozi s paranojom, barem ne dugo i ne zdravo.

PODJELA NA VAKCINIRANE I VAKCINIRANIJE

O takozvanim COVID pasošima u javnosti se pomalo izokola govorilo još prošle godine, kao i o cjepivima, ali u to vrijeme još nekako nedefinirano i nejasno, više se o tome nagađalo. Sada je cijela priča aktualizirana, naročito na području Evropske unije. Prema izjavi Ilve Johanson, komesara za unutrašnje poslove u Evropskoj komisiji, predloženo uvođenje COVID pasoša za slobodno kretanje unutar Evropske unije važilo bi samo za one osobe cijepljene vakcinama odobrenim od Evropske agencije za lijekove – EMA. Kao razlog, navedeno je to što cjepiva koja nisu odobrena od EMA ne mogu biti obuhvaćena klauzulom o odgovornosti EU vezano za kontrolu kvaliteta. Evropski regulatori odobrili su do sada vakcine kompanija “Pfizer”, “AstraZeneca”, “Johnson & Johnson” i “Moderna”. To bi, u prijevodu, značilo da su neke vakcine za Evropsku uniju vrednije od drugih. Po istom izvoru, pasoši se proizvode u papirnoj i digitalnoj formi. Navodno bi i nakon uvođenja COVID pasoša kretanje za nevakcinirane osobe i dalje bilo moguće, samo uz već poznate mjere privremene izolacije i urađenih testova prije putovanja. Predsjednica Evropske Komisije, inače zadužene za izradu ovakvih putnih isprava, Ursula von der Leyen, kaže da je tehnički ostvarivo za tri mjeseca razviti COVID pasoše, koji bi pokazali je li osoba cijepljena, imuna poslije preležane bolesti ili s negativnim rezultatom testa, ali da se prvo moraju riješiti određena “politička pitanja” bez preciziranja na šta se ona odnose. Navodno, južne države EU, koje se nadaju obnovi turizma i čije su turističke grane bile snažne do prije vanrednog stanja, vide rješenje u ovim pasošima, dok sjeverni ogranci EU zemalja, poput Njemačke, imaju skepsu prema projektu COVID pasoša. Također, još nema jasnih podataka kako bi se tretirali državljani zemalja koje su izvan EU u pogledu ovih specifičnih putnih isprava. I Bosna i Hercegovina pripada ovoj kategoriji pa je neizvjesno kakvo rješenje očekuje naše putnike. U međuvremenu, mnogi međunarodni avioprijevoznici, osim uputa o tretmanu putnika, očekuju precizne podatke i o tretiranju teretnog transporta po pitanju dezinfekcije, a takvih podataka još nema. Sve je ovo, naravno, priča o prelasku državnih granica, dok se o unutarnjem kretanju i mogućem otpuštanju iz službe onih koji se ne mogu, ne smiju ili ne žele cijepiti očekuje još više rasprava i odluka.