Da nabavka protuzračnog sistema S-400 nije znak udaljavanja Turske od NATO-a niti bilo kakvo približavanje Rusiji, jasno je i nakon vrlo površne analize tursko-ruskih odnosa. Dovoljno je samo pogledati mjesta na kojima su politike ove dvije zemlje potpuno suprotstavljene – Sirija, Libija, Kavkaz, Crno more i Ukrajina. Činjenica da su takvu percepciju zapadni (po definiciji antiturski) mediji gradili i da tu klimavu konstrukciju nastoje održati odražava lijenost novinara spremnih da papagajski ponavljaju riječi “analitičara” u koje ni sami propagatori te gluposti ne vjeruju.

Sve u vezi s nabavkom sistema S-400 iz Rusije zaključno s prošlonedjeljnom odlukom SAD-a o sankcioniranju turskog Predsjedništva odbrambene industrije (SBB) simptomi su tursko-američkih odnosa, ali je dijagnoza (medijskih) doktora pogrešna i zapravo je spin koji služi da se opravda / objasni suštinski neprijateljski odnos prema (strateškom) savezniku i članu NATO-a.

Hiljadu puta ponovljena priča, koja je našla mjesto i u zvaničnom saopćenju State Departmenta, da je Turska imala alternative, da S-400 ugrožava sigurnost američke vojne tehnologije i personala, te da omogućava pristup ruskih vojnih snaga turskim jednostavno je hiljadu puta ponovljena laž. Od 1982. godine Turska ima potrebu za dugometnim protuzračnim sistemom. Ta je potreba, po riječima ministra odbrane Hulusija Akara, 2011. godine postala hitna. Već je od sljedeće godine (2012) Turska pokušavala kupiti američki sistem “Patriot”, proizvođača “Raytheon” i “Lockheed Martin”. Međutim, standardi koje je ustanovila za nabavku sistema, a koji su uključivali transfer tehnologije i koprodukciju, bili su uporno odbijani ne samo od pomenutih kompanija, nego je predsjednik Obama zalupio vrata glede transfera tehnologije i informacija 2013. krijući se iza odluka Kongresa.

Kineska firma koja je sistemom FD-2000 (kopijom S-400) 26. septembra 2013. godine osvojila tender (raspisan 2009) već se nalazila pod američkim embargom, te je poslije dvije godine razvlačenja uz pritiske SAD-a, a opet, može se reći, i u znak poštovanja saveznika koji odbijaju da “daju know-how niti da dozvole uvoz takvog sistema iz drugih zemalja” (ministar inostranih poslova Mevlut Çavuşoğlu), Turska novembra 2015. godine odustala od realizacije te nabavke, ostavljajući nebo nedovoljno zaštićenim.

IZGOVOR ZA PRITISAK NA TURSKU

Priča o “ugroženosti” američke vojne tehnologije i personala sistemom S-400 ipak je samo jedan od izgovora za pritisak. “Rasprava o mogućem konfliktu između S-400 i F-35 jeste tehničko pitanje. Stoga smo predložili da tehnički tim inžinjera iz obje zemlje sjedne da razgovara o tome, a Sjedinjene Američke Države odbile su ponudu. Predložili smo da dođe NATO, oni su to također odbili”, rekao je ministar odbrane Hulusi Akar u nedavnom intervjuu grupi novinara, dodavši da su izraelski avioni F-35 već dolazili u kontakt s ruskim protuzračnim sistemima u Siriji, “da li ovaj sistem utječe na F-35 ili krade njihove šifre i slično? To je potpuna glupost”.

Dakle, šta smo imali do sada? SAD neće da proda svoj protuzračni sistem Turskoj, istovremeno pokušava da joj “zabrani” da ga kupi bilo gdje drugdje, navodeći vrlo tanke i sumnjive argumente – “argument” o nemogućnosti integriranja sistema S-400 u NATO sistem još se povlači po zapadnoj štampi iako je nebrojeno puta jasno i glasno iz Turske poručeno da takva integracije neće biti ni pokušana – uz odbijanje da se ti sumnjivi argumenti ispitaju vrlo konkretnim koracima. U stvarnosti, pitanje S-400 bilo je rješivo, ali američka je strana bila ta koja nije pokazala nikakvu spremnost za konstruktivni dijalog s Turskom. Odbijeno je nekoliko turskih prijedloga za rješavanje problema i pronalaženje rješenja za američke zabrinutosti. Umjesto toga, podižu se (zvanične) sankcije. Uzgred, onih nezvaničnih glede transfera tehnologije mnogo je više i u značajnoj mjeri pokazale su se (iz američke perspektive) kao kontraproduktivne jer su doprinijele bržem razvoju turske domaće tehnologije.

Da su mjere po Zakonu o sankcijama protiv američkih protivnika (CAATSA) samo simptom, između ostalih brojnih pokazatelja, govori i nedavni tekst bivšeg američkog sekretara odbrane (za vakta Busha 2 i Obame) Roberta Gatesa u New York Timesu. Pišući tekst koji je lista savjeta novoizabranom predsjedniku SAD-u Joeu Bidenu glede vanjske politike, Gates se dotiče Turske: “Turska nabavka ruskog protuzračnog sistema S-400 protiv ponavljanih američkih upozorenja mora imati cijenu. (Nedavno uvedene sankcije dobar su početak.) Ankara također mora platiti cijenu za svoje akcije u Libiji, istočnom Mediteranu i Siriji koje su u suprotnosti s interesima drugih NATO saveznika i kompliciraju napore za postizanje mira. Postupak država članica suprotan interesima drugih saveznika ne smije se zanemariti.”

SAVEZNIKU SE NE UVODE SANKCIJE

Gle, dva (Sirija i Libija) od tri navedena primjera izlažu Tursku direktnom sukobu interesa s Rusijom, da ne govorimo o onome što Gates nije pomenuo – Kavkaz i Ukrajinu, s kojom je Turska (igrom slučaja) baš na dan proglašenja sankcija potpisala strateški ugovor o razmjeni vojne tehnologije i kooperaciji u proizvodnji bespilotnih letjelica i brodova. Čovjek mora da se zapita na čijoj su strani SAD? Na ruskoj? Osim što Gates izgleda kao da prepisuje (zadaću) od Macrona, on liči na poslovičnog čovjeka s čekićem kojem svaki problem izgleda kao ekser, tako da ni Njemačka nije ostala pošteđena “pravedničkog gnjeva”, te je, po Gatesu, treba kazniti zbog gasovoda “Sjeverni tok 2”.

“Zbog ovih sankcija, možda će biti nekih problema za tursko Ministarstvo odbrane, ali na kraju one neće biti presudne. Puno smo toga vidjeli i prošli kroz mnoga iskušenja. Ranije, kada je Izrael odbio da za nas proizvede avionski motor za bespilotne letjelice, šta se dogodilo? Uzeli smo stvari u svoje ruke. Isprva su započinjale vojne kompanije, a uskoro su i civilne kompanije započele vlastiti rad”, rekao je ministar odbrane Hulusi Akar u pomenutom razgovoru s novinarima. Da, činjenica je da se ovih dana često koristi ona fraza “što te ne ubije, čini te jačim” u (beskrajnim) analizama sankcija CAATSA. Opće je mjesto da pet mjera, koje su sve uperene na Predsjedništvo odbrambene industrije, neće dovesti do blokade turske odbrambene industrije, odnosno da su “blage”. Međutim, takvim ocjenama olahko se gubi iz vida da je činjenica da su uvedene nespojiva s prirodom tursko-američkog savezništva. Činjenica je važnija od sadržaja samih sankcija.

Ako je S-400 samo simptom, šta je stvarna boljka koja muči tursko-američke odnose? Možda je najbolji izvor za američku percepciju boljke pogledati izvještaj RAND korporacije od američke Vlade finansiranog think tanka o kome se mnogo razgovaralo februara ove godine (vidi Stav br. 259) iz koga je jasno da ono što najviše žulja donosioce odluka u Washingtonu i Pentagonu jeste turska politika balansiranja, čitaj – izvlačenja iz statusa klijent države. Američko nezadovoljstvo manifestira se na mnogo načina, a turska želja za povećanom samodovoljnošću odbrambene industrije kao i šira uloga Turske u regiji i muslimanskom svijetu direktno su navedeni kao interesi koji su različiti.

“Turska se prostire na pet nestabilnih regija (Balkan, Crno more, istočni Mediteran, Bliski Istok i Kavkaz) u kojima Rusija i Iran osporavaju zapadne interese. Konkretno, geografski položaj Turske i jaka vojska čine je štitom južnog boka NATO-a protiv ruskog revizionizma. Na Balkanu je Ankara važan pandan Rusiji i učestvovala je u mirovnim operacijama NATO-a u Bosni i Hercegovini i na Kosovu”, piše politički analitičar Janusz Bugajski u tekstu Otuđivanje Turske strateška je greška. Ponovo se postavlja pitanje u čijem je interesu to guranje Turske dalje od Zapada.

Anticipiranim sankcijama CAATSA Trumpova administracija prebacila je na Bidenov teren loptu tursko-američkih odnosa. “Ono što znamo jeste da novi predsjednik mora shvatiti da Turska više nije u istoj poziciji kao u drugom mandatu Baracka Obame. Ta svijest bit će presudna za pozitivan utjecaj na odnose Turske i SAD-a. Ankara trenutno ima puno veći utjecaj u nizu strateški važnih regija”, piše Burhanettin Duran, generalni koordinator think tanka SETA. Da li će Biden poslušati “čovjeka s čekićem” ili će biti suptilniji u međunarodnim odnosima, kako je i obećao (i da li će ta suptilnost biti primijenjena na Tursku), sada su glavna pitanja, na koja će se odgovor čekati najmanje nekoliko mjeseci.