Za ratne zločine počinjene na teritoriji četiri općine koje danas čine grad Sarajevo osuđena su 24 pripadnika Vojske RS-a na 191 godinu i jednu doživotnu kaznu. Za ove zločine osuđeni su i predsjednik RS-a Radovan Karadžić (doživotna, pravosnažna presuda), potpredsjednica Biljana Plavšić (11 godina), predsjednik Narodne skupštine Momčilo Krajišnik (20 godina) i komandant VRS-a Ratko Madić (prvostepena doživotna).

Haški tribunal osudio je obojicu komandanata Sarajevsko-romanijskog korpusa (SRK), koji su Sarajevo gotovo četiri godine držali pod opsadom. General VRS-a Stanislav Galić bio je komandant ovog korpusa od septembra 1992. do augusta 1994. Oglašen je krivim za širenje terora među civilnim stanovništvom, za ubistva i nehumana djela. Prvostepenom presudom osuđen je na 20 godina, ali je u drugostepenom postupku 2006. dobio doživotnu kaznu i tako postao prva osoba koja je u Haagu osuđena na doživotni zatvor. Kaznu izdržava u Njemačkoj.


Stanislav Galić bio je komandant Sarajevo-romanijskog korpusa od septembra 1992. do augusta 1994. godine

Galićev nasljednik general Dragomir Milošević ostaje na mjestu komandanta SRK-a do kraja rata. I pod njegovom je komandom Sarajevo granatirano, civili su ubijani snajperima, a bombardiralo se i izmijenjenim avionskim bombama. Njegovim najstravičnijim zločinom smatra se granatiranje Markala 28. jula 1995. godine, pri kojem su poginula 34 civila, a 78 ih je ranjeno. Skrivao se do 2004, kada se predao vlastima Srbije. Suđenje je počelo 2007. te je pravosnažno osuđen na 29 godina. Kaznu izdržava u Estoniji. Ministarstvo pravde Srbije tri puta žalilo se Mehanizmu za međunarodne krivične sudove jer, navodno, Milošević nema adekvatan pristup ljekarskoj zaštiti, te ga prilikom vožnje na pregled skidaju potpuno golog i zatvaraju u kavez.

DUGAČKA LISTA ZLOČINA “MONSTRUMA S GRBAVICE”

Veselin Vlahović zvani Batko osuđen je pred Sudom BiH na 42 godine zatvora. Kao pripadnik paravojnih snaga SDS-a, od početka maja do kraja jula 1992. učestvovao je u progonu civilnog nesrpskog stanovništva u naseljima Grbavica, Vraca i Kovačići u Novom Sarajevu. Dugačka lista zločina “monstruma s Grbavice” najbolje opisuje situaciju u ovom dijelu grada. U maju 1992. s još dvojicom vojnika došao je u stan u Lenjinovoj 82 i S-35 i njegovu suprugu počeli su tući, tražeći novac, a onda su ih izveli, potovarili u auta i odvezli na Trebević, gdje je Vlahović vadio nož i prijetio da će ih zaklati, a onda su se vratili i S-35 im je dao 14.000 DM, 400 SK i svo zlato. Početkom maja sreo je S-13 u pasažu kod pijace na Grbavici i legitimisao ga, pa kada je vidio da je bošnjačke nacionalnosti i da ima ključ od vozila, bijeli golf II, uhapsio ga je i odveo u prostorije prijašnjeg preduzeća “Digitron Buje” u Ulici Bane Šurbata 18, gdje je bilo sjedište njegove jedinice, i surovo ga premlatio, a onda otišao po vozilo, ali ga nije mogao upaliti zbog blokade motora pa se vratio da mu S-13 objasni kako će ga pokrenuti, udario ga nogama iz zaleta u grudi i otišao po auto. Istog mjeseca dva nepoznata vojnika izvela su S-47 iz stana u Lenjinovoj 28 i odveli ga u preduzeće “Digitron Buje”, gdje ga je čekao Vlahović, te su ga surovo premlatili stavljajući mu glavu u WC-šolju. Zatim ga je strpao u bijelog golfa II i odvezao na Trebević i pokazao mu razbacana tijela mrtvih civila. “Sve to sam ja pobio”, rekao mu je i zatražio sav novac koji ima. Vratili su se u stan od S-47, gdje mu je ovaj dao 38.000 DM, onda ga je odveo u stan njegove komšinice, da bi ga nedugo zatim pustio, a on je ostao s njom i silovao je. Sredinom maja, s još dvojicom, odveo je S-14 iz stana u Bane Šurbata 13 u preduzeće “Digitron Buje”, gdje su ga surovo mlatili satima, a onda mu je Vlahović šapnuo da može otkupiti život te su se vratili u stan gdje mu je dao 5.200 DM. Dana 17. maja u Lenjinovoj 93 silovao je Ć. B. u prisustvu njenog muža M. B., kojeg je odveo sa sobom i otad mu se gubi svaki trag. Dana 22. maja naoružana lica odvela su Jusufa Burdžovića iz stana u Radničkoj 75 u “Digitron Buje”, gdje ga je Vlahović surovo premlatio, a onda ga vratio u stan i stavio na pod crvenu maramu na koju su Burdžović i njegova supruga položili 2.000 DM i svo zlato. Maja 23. zajedno s još dvije osobe odveo je S-39 iz stana u Radničkoj 19C u “Digitron Buje” i surovo ga premlatio tražeći novac, a onda ga odveo u napuštenu kuću na Vracama gdje je ležalo tijelo zaklane žene i naredio mu da se skine i ostvari seksualni odnos s tijelom ubijene žrtve, što je ovaj odbio. Onda ga je vratio u stan da od komšija pozajmi novac za svoje iskupljenje, pa pošto nije uspio, odveli su ga u neki stan i natjerali da telefonira sestri i od nje traži 20.000 DM. Zatim ga je odveo na Vrbanja most radi navodne razmjene, a ovaj je uspio pobjeći na teritoriju pod kontrolom TO BiH. Vlahović se tada vratio i prijetio njegovom malodobnom sinu i ženi da će ih zaklati, a onda je ženu silovao. U maju je više puta vodio S-4 u garažu šoping-centra i tu je vezao i silovao s još nekoliko vojnika.

U junu 1992. Vlahović je u preduzeću “Digitron Buje” surovo mlatio Isu Koraća, koji je nakon toga odveden na nepoznatu lokaciju i ubijen. S grupom vojnika došao je 4. juna u stan Lutvije Selimovića u Ulici Marijana Brauna 2, gdje su ga surovo premlatili i natjerali da proguta sva zrna tespiha. Onda su ga odveli u “Digitron Buje”, gdje su ga nastavili mlatiti i nožem mu ucrtavati krstove po tijelu, pa ga je Vlahović tri puta vodio do stana i vraćao tražeći da preda novac, a onda ga je odveo u neko grmlje i zaprijetio mu da će ga zaklati, nakon čega im je predao 17.500 DM i 4.100 USD. Odveo je 11. juna iz stana u Lenjinovoj 50 S-6 i njenu majku, potovario ih u bijelog golfa II i odvezao u stan na Vracama. Majku je odveo u jednu sobu i svezao je, a S-6 je silovao divljački je udarajući šakama u predio rebara. Kada je završio, doveo je u sobu njenu majku i silovao je pred njom. Cijelu noć ih je zadržao i još dva puta silovao S-6. Ujutro je još jednom silovao njenu majku i onda ih je pitao imaju li čime otkupiti živote te ih je odvezao u njihov stan gdje su mu predale svo zlato. U istom mjesecu je iz stanova u Marjana Baruna 27 odveo Zvonimira Budulovića (1930), Hajrudina Hasnovića (1941) i njegovu suprugu Sabahu Hasnović (1942) i Mustafu Zela (1930) i ubio ih. Sredinom juna poveo je iz stana u Rade Jankovića 2a Husniju Ćerimagića (1930) i u tom je trenutku naišao Goran Čengić, koji je htio pružiti zaštitu komšiji i upitao Vlahovića kuda ga vodi, a kada je ovaj saznao njegovo ime i prezime, zaprijetio je oružjem i njemu i poveo ga. Odveo ih je na nepoznatu lokaciju i ubio. Dana 14. juna u Lenjinovoj 78, u njenom stanu, u prisustvu nepokretnog muža silovao je S-7 i uzeo joj svo zlato. U večernjim satima 14. juna skupa s grupom vojnika poveo je 13 članova porodice Pecer iz kuće u Trebevićkoj 46, rekavši im da idu “svojima”, pa kada su ih doveli na raskrsnicu Trebevićke i Soukbunara, naredio je muškim članovima da trče kroz Ulicu Soukbunar, znajući da je minirana, a onda su zapucali na ostale članove porodice, te su i pripadnici ARBiH uzvratili sa svojih položaja. Poginule su malodobna Azra Pecer (1986) i Diša Pecer (1922). U junu je iz njihovih domova odveo i ubio Kemala Nuhanovića (1951), Želimira Kneževića (1955), Muharema Džonlića (1925), Fadila Poričanina (1934), Sulejmana Halilovića (1931), Josipa Antolića (1924), Željka Antolića (1954), Harisa Muderizovića (1967), Elbisu Subašić (1940) i Faruka Rovčanina (1960). U noći 28/29. juna silovao je i opljačkao u stanu u Lenjinovoj 14a jednu ženu. U junu je u stanu u Đure Salaja 8 opljačkao i silovao S-10, ženu u sedmom mjesecu trudnoće, sve vrijeme držeći nož pod grlom njene malodobne kćerke. U junu je iz stana u Đure Salaja 8 odveo i Zlatka Alagića (1949) i otad mu se gubi svaki trag. Rasima Torlaka je pokupio iz stana u Đure Salaja 8. Strpali su ga u bijelog golfa II te povezli prema Trebeviću, ali se automobil pokvario na jednoj raskrsnici i ovaj je uspio pobjeći. U junu je u Petrovačkoj 1a na Vracama u stanu porodice Čengić odveo Ismeta Čengića u drugu sobu i svezao ga za krevet, onda je njegovog sina Kenana odveo u drugu sobu i vratio se u kuhinju, gdje je od njegove majke Nadžide zatražio oštar nož s kojim će joj zaklati sina i tada je Nadžida našla kesu s novcem i zlatom u kojoj je sva vrijednost iznosila oko 100.000 DM i predala mu. Istog mjeseca je iz stana u Rave Jankovića 2b odveo Nihada Avdića (1960) u “Digitron Buje”, odakle je odveden nakon nekoliko dana i otad mu se gubi svaki trag. U junu je iz stana u Splitskoj 67 izveo Kemala Smajića (1955), a iz drugog stana Miljenka Krešića (1929) i njegovu suprugu Melitu Krešić (1937) i ubio ih, a kćerku Manuelu Krešić odveo u jedan stan i tu je nekoliko dana držao zatočenu, silujući je i ostavljajući je vezanu za radijator, da bi je na kraju odveo prema Trebeviću i ubio.


Veselin Vlahović Batko

U junu ili julu 1992. iz kuće Bilala Gojaka u Husinskoj 57 Vlahović je odveo sedam civila u “Digitron Buje”, gdje ih je surovo mlatio i na kraju im pucao u noge. Dževad Gušić je te noći pušten, a Bilalu Gojaku, Mulazu Gojaku, Safetu Gojaku, Mulu Gojaku, Izetu Grediću i Atifu Grediću gubi se svaki trag. Dana 3. jula iz stanova u Bane Šurbata 11 odveli su u podrum napuštene kuće u Bane Šurbata 6 i tamo ubili supružnike Džemaila i Azru Gološ te supružnike Šerifa i Nadžiju Koristović, a sutradan dovezli se kamionom i opljačkali njihove stanove. Izveo je 4. jula Nijaza Alihodžića iz stana u Rave Jankovića 69/1, odveo ga u “Digitron Buje”, gdje ga je surovo premlatio željeznom šipkom, oborio ga i skakao po njemu, a onda ga je odvezao na Trebević, gdje mu je rekao da može otkupiti život za 10.000 DM, a ovaj je rekao da će mu dati sve što ima pa ga je odvezao do zgrade u kojoj je stanovao, sišli su u podrum i tu je Alihodžić iskopao kutiju s 40.000 DM i većom količinom zlata. Dana 13. jula Vlahović i još jedna osoba su iz kuće u Radničkoj 22a odveli braću Amira i Emira Balvanovića i svezali ih u jednom stanu na Vracama. Onda su se vratili i odveli Otiliju Balvanović i S-1 i S-2. Otiliju, Amira i Emira odvezli su na Trebević i ubili, a druga osoba odvela je S-2 u drugi stan, gdje ju je više puta silovao. Vlahović je u tom stanu silovao S-1, onda je došao navečer i opet je silovao, a ujutro, kada je otišao, ona je pokušala pobjeći i skočila kroz prozor. Teško je povrijedila kičmu, ležala je nepomična i zvala u pomoć. Neko od komšija pozvao je hitnu pomoć i odvezli su je u bolnicu. U julu, u zgradi preduzeća “Digitron Buje”, iznad komandnih prostorija svoje jedinice, u stanu u koji je bila dovedena da ga očisti, silovao je S-11, a nakon toga, u više navrata je dolazio u njen stan u Bane Šurbata 24 i silovao je. U julu je, zajedno s dvojicom nepoznatih vojnika, odveo Tahira Jahića (1938) u garaže šoping-centra i tamo su ga ubili. U ljeto 1992. u Marijana Baruna 47, s još dvije osobe, silovao je S-12, nožem je ubadajući po butinama, a kada su komšije provalile i rekle da će zvati policiju, napustili su stan... Presuda je pravosnažna od 5. februara 2014.

SILOVANJA NA GRBAVICI

Zoran Dragičević osuđen je pred Sudom BiH na 11 godina zatvora. Harao je skupa s Vlahovićem i oglašen je krivim i za neke zločine opisane u presudi Vlahoviću. Pored toga je u junu 1992. iz stana u Bane Šurbata 12 s jednom osobom prisilno izveo Esada Čohu i odveo ga u preduzeće “Digitron Buje”. Tu su mu oduzeli novčanik s 4.000 DM i nekoliko prstenova, a zatim ga tukli, bezobzirno i surovo. Čak su dali letvu i nekom dječaku te ga je i on mlatio. Na kraju je bio sav krvav i nije mogao gledati od nateklina na očima. Sutradan su ga pustili. U julu 1993. iz stana u Bane Šurbata 26 izveo je svjedokinju A-1 i, govoreći joj da je vodi da mu pospremi stan, odveo je u stan u istoj ulici, gdje ju je dva puta silovao. Presuda je pravosnažna od 28. februara 2014.

Saša Baričanin osuđen je pred Sudom BiH na 18 godina. On je 13. jula 1992. godine skupa s Vlahovićem izveo iz kuće Emira, Amira i Otiliju Balvanović, čija su tijela nakon rata ekshumirana na Trebeviću. Baričanin je danima držao zatočenu djevojku u stanu na Vracama i silovao je, ali i dovodio druge da je siluju. Uspjela je pobjeći i pojaviti se kao svjedok. Presuda je pravosnažna od 28. marta 2012.

Za silovanje na Grbavici Kantonalni sud u Sarajevu je nakon sedam suđenja osudio sedmoricu pripadnika VRS-a. Zoran Knežević osuđen je na 8 godina. U drugoj polovini 1992. silovao je jednu ženu, a u drugoj polovini 1994. drugu. Presuda je pravosnažna od 14. aprila 2005.

Predrag Mišković i Duško Dabetić osuđeni su na 7, odnosno na 6 godina. Oni su u septembru 1992. ušli u stan kroz prizemni prozor i silovali ženu koju je Dabetić više puta odvodio u svoj stan tokom 1992. i 1993. i silovao je. I Mišković je tokom 1993. dolazio i silovao istu ženu.

Predrag Đurović osuđen je na 6 godina. U noćnim satima krajem 1992. došao je do stana jedne bošnjačke porodice na Vracama, istjerao iz njega supruga i maloljetnu kćerku, a suprugu je, prijeteći joj da će joj staviti bombu u usta i da će joj ubiti kćerku, odveo do ruševne zgrade u susjedstvu i ondje je silovao. Presuda je pravosnažna od 20. juna 2017.

Milorad Rodić priznao je krivicu i osuđen je na 5 godina. Početkom jula 1992. provalio je u stan u kojem su živjele dvije žene bošnjačke nacionalnosti i počeo ih vrijeđati i prijetiti da će ih zaklati, a jednu je i ošamario. U novembru je ušao u stan skupa s još jednim vojnikom te su naredili vlasnicima da ga napuste kako bi onaj vojnik mogao useliti. U januaru 1993. skupa s Goranom Surlom u jednom stanu zlostavljao je civile bošnjačke nacionalnosti, a onda je odveo ženu u drugu sobu i silovao je. Kazna je izrečena 9. jula 2004.

I Jadranko Dilberović osuđen je za silovanje na Grbavici iz 1993, ali ne i za ratni zločin. Okružni sud u Sarajevu (Lukavica) osudio ga je na 5 godina, ali za krivično djelo silovanja iz člana 88. stav 1. KZ RS, kako je to pismeno potvrdio predsjednik suda Senaid Ibrahimefendić. Presuda je pravosnažna od 12. jula 2010.

ZLOČINI NAD ZATOČENICIMA

Kantonalni sud u Sarajevu osudio je četvoricu pripadnika VRS-a koji su učestvovali u organiziranju prisilnih radova nesrpskog stanovništva. Milan Šešelj osuđen je na 3 godine. On je u toku 1992. i 1993. tjerao muškarce da pod teškim uvjetima obavljaju fizičke poslove, uslijed čega su bili izloženi pucnjavi i granatiranju pa je bilo i ranjavanja, a jednom je i udario civila koji je trebao ići u razmjenu i nije mu dao da ode s Grbavice. Presuda je pravosnažna od 27. novembra 2006.

Momir Glišić osuđen je na 2,5 godine. U toku 1992, 1993. i 1994. u svojstvu komandira ženskog radnog voda, primoravao je žene bošnjačke nacionalnosti da čiste stanove u kojima žive vojnici VRS-a, iako je znao da su neke silovane u tim stanovima. Bile su ponižavane od Glišića i drugih vojnika, a morale su obavljati i fizičke poslove za Glišića. Jednu ženu primorao je da očisti haustor u kojem je bio bačen suzavac, a jednom ih je natjerao da uklone svaki list s ceste iako je puhao jak vjetar. Presuda je pravosnažna od 21. februara 2007.

Željko Mitrović priznao je krivicu. Osuđen je na dvije godine zatvora. Kao komandir radnog voda pri komandi II bataljona Prve sarajevske mehanizovane brigade, raspoređivao je i nadzirao civile na prinudnom radu na prvim linijama, pri čemu ih je osam poginulo, a nekoliko ranjeno. Prisilni rad sastojao se iz kopanja rovova, utvrđivanje bunkera i snajperskih gnijezda, sječe i utovara drva, pljačkanja imovine iz nesrpskih stanova, kopanja grobova i čišćenja fekalija, te izvlačenja poginulih vojnika VRS-a. Kazna mu je izrečena 7. marta 2009.

Veljko Papić osuđen je prvostepenom presudom od 18. januara 2021. na 2 godine. Optužnica potvrđena početkom januara 2015. tereti ga da je, kao komandir jedne jedinice u okviru VRS-a, od 1992. do 1994. u naseljima Kovačići i Grbavica nečovječno postupao prema civilima, zastrašivao ih i tjerao na prisilan rad, izlažući ih životnoj opasnosti.

Goran Vasić osuđen je na 6 godina. Kao pripadnik paravojnih formacija SDS-a, od septembra do decembra 1992. u Nedžarićima učestvovao je u batinanju zarobljenih vojnika ARBiH. Jednom je, s dvojicom vojnika, zarobljenike upregao u kaiševe i natjerao ih da poput konja vuku zaprežna kola natovarena ugljem, a oni su ih bičevali kandžijom i huškali psa na njih. Presuda je pravosnažna od 10. novembra 2005.


Dragomir Milošević, posljednji komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa

I braća Goran i Zoran Damjanović osuđeni su za iživljavanje nad zatočenicima. Sud BiH kaznio je Gorana sa 6,5 godina, a Zorana sa šest godina. Kao pripadnici VRS-a, 2. jula 1992. u Bojniku su surovo tukli grupu od 20 do 30 zarobljenih bošnjačkih civila i vojnika. Presuda je pravosnažna od 17. jula 2019.

Kantonalni sud u Sarajevu osudio je još i Slobodana Bogdanovića i Gorana Sladoju. Osuđeni su na po 2 godine zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.

ČETIRI OPTUŽNICE

Sudski progon počinitelja zločina na teritoriji ove četiri općine nije završen. U toku je jedno suđenje, potvrđena je jedna optužnica i raspisana jedna potjernica. Pred Okružnim sudom u Istočnom Sarajevu sudi se Dragoljubu Graniću. Optužnica ga tereti da je, kao vojni policajac Prve brigade SRK-a VRS-a, 18. jula 1993. na lokalitetu između brda Mojmila i kasarne “Slaviša Vajner Čiča” ubio Kasima Hurtića, jednog od zatočenika iz logora KPD “Kula” koji su izvodili prinudne radove. Hurtićevo tijelo ekshumirano je na groblju u Lukavici 24. maja 1996.

Dragan Petković optužen je pred Kantonalnim sudom u Sarajevu da je u junu i julu 1992. učestvovao u premlaćivanju civila i strijeljanju I. K. iz sela Tihovići, koji je ubijen nad iskopanim grobom. U bijegu je od 2016. U bijegu je i Krsto Marković. Entitetska uprava policije je 8. maja 2013. raspisala potjernicu zbog sumnje da je počinio ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Izrečeno je i pet oslobađajućih presuda, a jedan je optuženi preminuo. Goran Sarić oslobođen je optužbe da je, kao načelnik novoformirane SJB za područje Srpske opštine Centar, koja je bila smještena u Psihijatrijskoj bolnici “Jagomir”, učestvovao u progonu nesrpskog stanovništva u junu i julu 1992. Prvostepenom presudom od 28. augusta 2013. bio je osuđen na 14 godina, ali ova je presuda djelomično ukinuta da bi pravosnažnom od 20. novembra 2014. bio oslobođen.

Radoje Lalović, upravnik zatvora “Kula”, i Soniboj Dragan Škiljević, njegov zamjenik, pred Sudom BiH oslobođeni su optužbe da su od maja do 16. decembra 1992. učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu sa sviješću o organiziranom sistemu zlostavljanja zatočenika nesrpske nacionalnosti. Prvostepenom presudom od 16. juna 2010. Lalović je osuđen na 5, a Škiljević na 8 godina. Ta je presuda ukinuta 11. marta 2011. te su u ponovljenom postupku pravosnažno oslobođeni.

Luka Majstorović oslobođen je pred Okružnim sudom u Sarajevu (Lukavica) optužbe da je kao pripadnik VRS-a u maju 1992. u prostorijama KPD “Kula” prilikom ispitivanja tukao civila bošnjačke nacionalnosti. Presuda je pravosnažna od 17. maja 2016.

Žarko Pandurević oslobođen je pred Kantonalnim sudom u Sarajevu optužbe da je kao pripadnik VRS-a silovao dvije žene na Grbavici 1993. Presuda je pravosnažna od 13. jula 2005. I Milkan Gojković oslobođen je optužnice za silovanje na Grbavici. Dva puta mu je Kantonalni sud u Sarajevu izricao osuđujuće presude, od po osam i šest godina, ali ih je Vrhovni sud poništavao, da bi ga presudom od 30. januara 2020. ovaj sud i oslobodio.

Jovo Torbica preminuo je u toku žalbenog postupka nakon oslobađajuće presude Kantonalnog suda u Sarajevu od 11. marta 2004. Optužnica ga teretila da je maltretirao i pljačkao stanovništvo prigradskih naselja bošnjačke nacionalnosti.