Za direktne izvršioce ratnih zločina počinjenih u proteklom ratu na području općine Bosanski Petrovac do sada je na tri suda izrečeno pet osuđujućih presuda. Osuđena su šestorica nekadašnjih pripadnika VRS-a na ukupnu kaznu od 20,5 godina zatvora. Pored toga, za zločine u Bosanskom Petrovcu oglašeni su krivima i potpredsjednica RS-a Biljana Plavšić, koja je pred Tribunalom u Haagu priznala da je učestvovala u kreiranju zločinačkih aktivnosti u 37 općina u Bosni i Hercegovini i osuđena na 11 godina, te Momčilo Krajišnik, predsjednik Narodne skupštine RS-a, oglašen krivim za zločine u 35 općina i osuđen na 20 godina zatvora.

U presudi Momčilu Krajišniku u osam tačaka opisuje se kako  su članovi SDS-ovog udruženog zločinačkog poduhvata očistili općinu Bosanski Petrovac od stanovništva bošnjačke nacionalnosti. U tački 428. “Vijeće zaključuje da su u ljeto 1992. u gradu Bosanskom Petrovcu srpski civili ubili nekoliko desetaka nenaoružanih muslimana, među kojima je bilo i žena i djece i staraca. U periodu od aprila do juna 1992. Krizni štab je otpustio sa posla veliki broj muslimana i uveo diskriminatorne mjere protiv njih. Džamije su hotimično oštećivane ili su dizane u vazduh. U opštini Bosanski Petrovac brojni civili muslimanske nacionalnosti bili su zatočeni na skučenom prostoru u osam zatočeničkih centara, u kojima su ih često tukli. Iz te opštine su otišla najmanje dva organizovana konvoja Muslimana u septembru 1992. Ljudi koji su odlazili morali su svoju imovinu prepisati na Srpsku opštinu Petrovac.”

PREMLAĆIVANJA I UBISTVA

U tački 425. haške presude Momčilu Krajišniku nabrojana su mjesta u kojima su bili zatočeni bošnjački civili: stanica SJB, logor “Kozila”, Sportski centar, autobuska stanica, hotel, Jasikovac, Vrtoče i radničke barake na Oštrelju. Tačka 424. opisuje postupanje prema zatočenicima: “(...) Dana 15. juna 1992. srpska policija je uhapsila Mihdu Družića, Muslimana iz Bosanskog Petrovca, premda je on predao svoju lovačku pušku, i privela ga u SJB, gdje je zatočen sa još tridesetak muškaraca Muslimana. Dana 1. jula ta grupa je odvedena u logor Kozila, dvadesetak kilometara od Bosanskog Petrovca. U tom logoru je bilo 80 zatočenika koji su živjeli u prostorijama bez prozora i sanitarnog čvora. Komandant logora i stražari ispitivali su i surovo zlostavljali Družića dok se nije onesvijestio. Prema drugim zatočenicima slično se postupalo. Taj logor je zatvoren 21. augusta, nakon što je MKCK zatražio da obiđe te objekte. U junu je uhapšen i Mujo Dračić, trgovac muslimanske nacionalnosti iz sela Bjelaj u opštini Bosanski Petrovac. Uhapsila su ga četiri policajca srpske nacionalnosti koja su ga privela u SJB. Ostao je ondje tri dana, zajedno sa četrdesetak drugih muškaraca Muslimana u vrlo skučenom prostoru. Policija je tukla većinu zatočenika.”

Za zločine u zatočeničkim centrima do sada su izrečene tri presude. Milenko Zorić je pred Okružnim sudom u Banjoj Luci priznao krivicu i osuđen je na godinu zatvora. Od juna do augusta 1992. obavljao je dužnost stražara u zatvoru “Kozila”. S drugim stražarima tukao je, nečovječno postupao i zastrašivao deset civila bošnjačke nacionalnosti. Pored fizičkog zlostavljanja šakama, palicama, nogama i kundakom, civile je prisiljavao da se međusobno tuku. Prijetio je da će ih zaklati, potapao im glave u vodu, tjerao ih da laju kao psi, prislanjao im cijev pištolja na sljepoočnice i tjerao ih da ljube nož na čijoj dršci je bio izgraviran krst s četiri S. Kazna mu je izrečena 24. aprila 2018. godine.

Sa Zorićem na optužnici bile su i njegove kolege Dragić Barović i Radivoje Ademović. Njima je nastavljeno suđenje i Okružni sud u Banjoj Luci ih je osudio na godinu i po zatvora, odnosno na godinu zatvora. Dragić Barović i Milenko Zorić su 29. jula 1992. u prostorije za ispitivanje zatvora “Kozila” doveli R. Z. i D. M., postrojili ih, a zatim ispitivali ko su vođe Muslimana i gdje su im puške. S još nekoliko nepoznatih lica udarali su rukama i nogama R. Z. po svim dijelovima tijela, da bi u jednom trenutku Milenko Zorić naredio obojici da se međusobno udaraju i oni su se udarali petnaestak minuta. Poslije su izveli D. M., a Zorić je udarao šakom u glavu R. Z. i stavljao mu oštricu noža pred lice, pa ga udarao u glavu s drškom i onda su ga svi prisutni udarali, uslijed čega je nekoliko puta gubio svijest. Milenko Zorić i Dragić Barović su u noći 1. augusta 1992, s još nekoliko nepoznatih osoba, naredili civilima K. A., P. A., K. M. i Š. D, koji su dovedeni u prostoriju za ispitivanje, da se okrenu prema zidu, a onda su ih svi udarali rukama, nogama, palicama i kundacima po svim dijelovima tijela, govoreći im da će ih zaklati. P. A. je izgubio svijest i pao, a oni su ga polili vodom i nastavljali tući. Tukli su ih oko 30 minuta, a onda su ih izveli napolje i odveli do kamenog korita u krugu zatvora, gdje su im glave potapali u vodu. Tu je Dragić Barović naredio K. M. da čučne, zajahao ga je i natjerao da ga nosi do prostorije koju su zvali “samica”. Radoje Ademović i Milan Zorić su 2. augusta 1992, zajedno s nekoliko za sada nepoznatih čuvara, u prostoriji za ispitivanje naredili M. E. da zakolje K. H., a kada je M. E. zaplakao i rekao da to ne može učiniti, počeli su da ga tuku, a odmah zatim i K. H. Tukli su ih rukama, nogama, palicama oko trideset minuta, a onda su doveli i F. R. i tražili od njega da prizna da je silovao žene srpske nacionalnosti. Pošto to nije mogao priznati, počeli su ga tući rukama i nogama i palicama po cijelom tijelu. Na kraju su ih izveli napolje i glave im potapali u koritu i tjerali ih da laju. Presuda Dragiću Baroviću i Radivoju Ademoviću pravosnažna je od 22. oktobra 2019.

Slavko Stričević je pred Kantonalnim sudom u Bihaću osuđen na 9 godina zatvora. Kao pripadnik rezervnog sastava MUP-a RS-a, 28. juna 1992, s Milutinom Babićem i Obradom Ožegovićem, tukao je zarobljene pripadnike TO BiH iz Sanskog Mosta: Mustafu Cikotu, Emsuda Smailovića i Sadika Burnića. Na kraju su ih odveli do Derviševe jame u selu Bravsko. Prvo je Ožegović ubio Burnića, a dok su ga ostala dva zarobljenika nosila prema jami, u njih je pucao Stričević. Zarobljeni Cikota je bio mrtav na licu mjesta, a Smailović je davao znake života. Babić mu je prišao i pucao mu u glavu. Skupa sa Stričevićem, Babić je tijela bacio u jamu dubine 20 metara. Presuda Slavku Stričeviću postala je pravosnažna 27. oktobra 2016. U aprilu 2014. Milutin Babić je izručen iz Srbije i smješten je u zatvor “Luke” u Bihaću, gdje je krajem 2014. preživio moždani udar. Godinu i nešto kasnije Babić je preminuo i Kantonalni sud u Bihaću je 11. aprila 2016. obustavio postupak, potvrdila je Safija Selman, sekretar suda.

Za zločine na području općine Bosanski Petrovac osuđena su još dvojica bivših pripadnika VRS-a. Miroslav Grbić je priznao krivicu i Kantonalni sud u Bihaću ga je osudio na 3 godine zatvora. U septembru 1992. došao je do jedne kuće u mjestu Gaj u kojoj su dva civila bošnjačke nacionalnosti našla utočište i viknuo: “Izlazite, ustaše”, a kada su ovi iskočili kroz prozor, zapucao na njih iz automatske puške i jednog ranio. Presuda mu je izrečena 1. juna 2011.

I Milan Dragišić je zločin počinio u naselju Gaj. Pred Višim sudom u Beogradu osuđen je na pet godina zatvora zbog ubistva civila bošnjačke nacionalnosti i pokušaja ubistva još dvojice. On je 20. septembra 1992. ubio Asima Kavaza, a zatim pokušao ubiti Asmira Lemeša i Šaćira Hujića. Počeo je divljati kada je vidio svog brata koji je poginuo u zasjedi pripadnika ARBiH. Svjedok Srđan Mitić je naveo da je tog dana jedinica u kojoj je bio s bratom optuženog Draganom Dragišićem upala u zasjedu ARBiH, te da je Dragišić tom prilikom ranjen, a poslije je i preminuo. Svjedok nije vidio da su pripadnici ARBiH skrnavili tijela poginulih iz njihove jedinice, što je odbrana navodila kao razlog ponašanja optuženog.

“Što se tiče Eldina Zajkića i Safeta Terzića, nema dovoljno dokaza da ih je optuženi ubio”, rekao je sudija Vladimir Duruz prilikom izricanja prvostepene presude Dragišiću. Suđenje po optužnici ustupljenoj od Kantonalnog suda u Bihaću počelo je 15. juna 2015. Prvostepenom presudom od 24. aprila 2019. bio je osuđen na četiri godine, ali je ta presuda ukinuta 25. novembra 2019. i naloženo novo suđenje. Na početku obnovljenog suđenja 11. februara 2020. Milan Dragišić je priznao da je ubio jednog civila. “Ja ne mogu to da pobijem”, kazao je, ali je negirao ubistvo ostala dva civila i pokušaj ubistva još tri osobe. “A za drugo nema dokaza.” Nakon ponovljenog suđenja, opet je presudom od 1. jula 2020. osuđen na četiri godine. Tu presudu je Apelaciono vijeće potvrdilo 1. februara 2021, s tim da mu je povećalo kaznu za jednu godinu.

OPTUŽENI I OSLOBOĐENI

Za zločine izvršene na području Bosanskog Petrovca aktuelna je jedna optužnica. Ona tereti Nenada Karanovića da je, kao pripadnik VRS-a, u septembru 1992. iz Bjelaja odveo trinaestogodišnjeg dječaka Dinka Selimovića u pravcu brda Prhovo i ubio ga u šumi pucajući iz pištolja 7,62 mm. Pred Kantonalnim sudom u Bihaću 12. februara 2011. Karanović se izjasnio da nije kriv. Njegov branilac je tada kazao da je Nenad Karanović, penzionirani policajac koji živi u Banjoj Luci i brani se sa slobode, nedavno pretrpio moždani udar i da je trenutno pod jakom terapijom. “Dana 23. augusta 2011. doneseno je rješenje ovog suda o obustavi krivičnog postupka protiv optuženog Nenada Karanovića nakon izvršenog psihijatrijskog vještačenja. Ako se zdravstveno stanje optuženog poboljša, na prijedlog KT-a, krivični postupak će biti nastavljen”, stoji u odgovoru Safije Selman, sekretara Kantonalnog suda u Bihaću, od 25. januara 2021.

Za zločine na području općine Bosanski Petrovac donesena je i jedna oslobađajuća presuda. Njome je Viši sud u Beogradu oslobodio Rajka Vekića i Neđeljka Sovilja. Oslobođeni su optužbe da su, kao pripadnici VRS-a, 21. decembra 1992, na lokalnom putu Jazbine – Bjelaj u šumi Osoje, ispalivši u njega najmanje tri hica, ubili Mehmeda Hrkića, civila bošnjačke nacionalnosti. Prvostepenom presudom osuđeni su na po 8 godina zatvora, ali ih je apelaciono vijeće oslobodilo presudom od 27. marta 2017.