Sud Bosne i Hercegovine 16. augusta 2021. objavio je prvostepenu presudu kojom Rada Garića osuđuje na 20 godina zatvora zbog ratnih zločina počinjenih na području Vlasenice 1992. i zločina protiv Srebreničana 1995. godine. Rade Garić osuđen je po devet tačaka optužnice: Safeta Alikadića u ljeto 1992. rezao je nožem po tijelu i sipao mu sol na rane, a onda ga je ubio i bacio s litice; Hasana Ahmetovića udario je kundakom u prsa, nakon čega mu je na usta potekla krv te je preminuo; Garić i pripadnici voda kojim je komandirao 1995. mučili su Begu Sulejmanovića, vješali ga konopcem na drvo, a onda mu odrubili glavu, potom su tijelo bacili u rijeku, a glavu šutirali.
Oglašen je krivim i za zlostavljanje nekoliko civila zatočenih u SJB i u zatvoru iza suda u Vlasenici, za privođenje grupe od 15 muškaraca te za učešće u odvođenju 12 civila iz logora “Sušica” kojima se gubi svaki trag. Kriv je Rade Garić i što je držao dječaka Adila Omerovića u ropskom položaju, tjerao ga da mu pere noge, šamarao ga i zvao ga Draža, a na kraju je ubijen. Zbog nedostatka dokaza, oslobođen je optužbe za silovanje žena, djevojaka i djevojčica iz grupe koju su pripadnici njegove jedinice zatvorili u selu Luke.
Za zločine na području općine Vlasenica, između ostalih, osuđeni su i čelnici političkog, policijskog i vojnog vrha RS-a: Biljana Plavšić, Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik, Mićo Stanišić i Ratko Mladić.
Prije presude Radu Gariću za zločine u Vlasenici osuđena su petorica direktnih izvršilaca na ukupnu kaznu od 80 godina zatvora. Dragan Nikolić Jenki pred Haškim tribunalom 2003. priznao je krivicu i dobio je 20 godina zatvora. Bio je komandant logora “Sušica”. Složio se s navodima optužnice da su Vlasenicu početkom aprila 1992. zauzeli pripadnici Novosadskog korpusa JNA, paravojne jedinice i lokalni Srbi. Po zauzimanju grada uslijedilo je protjerivanje, tako da do septembra 1992. u Vlasenici više nije bilo Bošnjaka iako su do početka Agresije činili većinu stanovništva. Od maja do oktobra 1992. kroz logor “Sušica” prošlo je oko 8.000 Bošnjaka. Muškarci su premlaćivani, a žene silovane, priznao je Nikolić i potvrdio da su Bošnjaci prije napuštanja Vlasenice morali da potpišu izjavu da napuštaju grad dobrovoljno i da se odriču svoje imovine.
Optužnica protiv Nikolića podignuta je 1994. i bila je to prva optužnica podignuta pred Haškim tribunalom. Uhapšen je u aprilu 2001. u okolini Smedereva. Apelaciono vijeće utvrdilo je da je činio “brutalne, sadističke zločine i da je uživao u njima”. Tako je sredinom juna 1992. sa stražarima u logoru nasmrt pretukao Durmu Handžića i Asima Zildžića, a nakon stravičnog premlaćivanja ubijeni su Muharem Kolarević, Dževad Sarić, Ismet Zekić i Rašid Ferhatbegović, koje je Nikolić izveo iz hangara. Početkom jula 1992. izveo je iz hangara Ismeta Dedića i premlatio ga nasmrt, u hangaru je do smrti pretukao i Mevludina Hatunića, a šezdesetogodišnjeg Galiba Musića tukao je sedam dana, sve dok nije izdahnuo. “Dragan Nikolić je lično odvodio i na druge načine omogućavao odvođenje zatočenica iz hangara, znajući pri tom da se to čini u svrhu silovanja i drugih oblika ponašanja koja predstavljaju seksualno zlostavljanje.
Seksualno zlostavljanje su vršili logorski stražari, pripadnici specijalnih snaga, lokalni vojnici i drugi muškarci.” Od 1. do 18. jula 1992. stravično je premlaćivao i mučio Fikreta Arnauta. Nekoliko dana je tukao i Seada Ambeškovića i Hajrudina Osmanovića, koji je 3. jula 1992. odveden na prinudni rad i otad ga niko nije vidio. Svirepo je 20 dana, skoro svakodnevno, tukao Suada Mahmutovića, a surovo je tukao i Redžu Čakišića. Uprkos tome, Dragan Nikolić Jenki pušten je 2013. na prijevremenu slobodu. Umro je 2018. u 61. godini.
Predrag Bastah i Goran Višković pred Sudom BiH osuđeni su za prisilno zatvaranje i mučenje civila, ubistva i silovanja. Bastah je zbog ratnih zločina počinjenih nad Bošnjacima Vlasenice osuđen na 22, a Višković na 18 godina zatvora. Bastah je kao pripadnik rezervnog sastava MUP-a početkom juna 1992. iz kuće u Ulici Jove Ostojića 20, čupajući ga za kosu, izvukao maloljetnog Husu Kičića, strpao ga u policijski auto i odvezao u stanicu policije, gdje ga je natjerao da drži ruke na glavi dok ga je surovo mlatio kundakom u prsa. U drugoj polovini juna učestvovao je u hapšenju Muhameda Ambeševića i Ramiza Hurića, te ih je zatvorio u policijsku stanicu gdje ih je tukao, a jednog dječaka tjerao je da tuče svog oca, a kada je ovaj to odbio, raspalio ga je šakom u glavu.
Početkom juna uhapsio je Muju Klanca i s jednim nepoznatim policajcem odvezao ga na lokalitet Toplik, na livadu u blizini fabrike “Alpo”, i tu ga ubio, a kada se Vukosava Klanco, Mujina supruga, obratila za pomoć jednom policajcu u stanici policije, pretučena je i zatvorena. Noću između 12. i 13. septembra Predrag Bastah bio je u grupi koja je došla u Ulicu Maršala Tita, a vodili su dvojicu logoraša koji su vozili traktor s prikolicom; dok je on čekao vani, u kući Zejne Ambešević (1922) ubili su nju i Džemilu Hasanbegović (1933) i Nuru Tutić (1910), a u sljedećoj kući Ahmu Hadžiomerovića (1907) i njegovu suprugu Tifu (1925), te je, kada su ubice izašle, naredio logorašima da tijela utovare na prikolicu; tijela nikada nisu pronađena. Dana 21. augusta Umiju Šabić je s maloljetnim djetetom istjerao iz kuće i naredio joj da napusti Vlasenicu ili će ih pobiti, a isto je uradio i supružnicima Ajši i Husi Saračeviću.
Predrag Bastah i Goran Višković, s još nekoliko stražara, u drugoj polovini juna 1992. iz logora “Sušica”, surovo ih mlateći, izveli su braću Fadila i Fehima Ferhatovića, čija su tijela ekshumirana 29. septembra 2009. Iz “Sušice” su u junu izveli i Ibrahima Lelu (1952), kojeg su uhapsili u selu Jarovlje i otad se i njemu gubi svaki trag.
Goran Višković zvani Vjetar, kao pripadnik VRS-a, 23. aprila 1992. iz grupe od više desetaka civila bošnjačke nacionalnosti koji su pred zgradom općine čekali da dobiju propusnicu za kretanje po teritoriji općine Vlasenica, izdvojio je Mirsada Džebu, zavio mu ruku iza leđa, udario ga kundakom i, šutajući ga nogama, odveo ga u policijsku stanicu. U maju je u zatvoru iza zgrade suda u Vlasenici u više navrata, sam ili u grupi, tukao Osmana i Abdurahmana Kurjaka, izvodeći ih jednog po jednog na hodnik. Dana 11. jula u Omladinskoj 5 rukama i kundakom tukao je Begu Handžića (1942), a onda je njegovu suprugu Ramizu, koja ga je preklinjala da prestane, naglo udario u lice i nogom u kičmu, te se Ramiza skotrljala niz stepenice na ulicu, gdje ju je nastavio tući.
U junu je u grupi od deset vojnika došao u naselje Panorama pa su na ulici premlatili Rašida Dautovića (1947), njegovu ženu Hajru (1949) i dvoje malodobne djece koje su istjerali iz kuće, a Rašida je tjerao da klanja. Početkom juna u večernjim satima Goran Višković, s drugim čuvarima logora “Sušica”, izveo je Salku Muminovića (1946), Ibru Muminovića (1952) i jednog mladića iz mjesta Kula kod Zvornika i njima se od tada gubi svaki trag sve dok tijelo Salke Muminovića nije ekshumirano 29. septembra 2000. Dana 27. juna dovezao se kamionom RO “Polet” u logor “Sušica” i naredio da u kamion uđe 20 zatočenika, pa kada su bili u blizini veterinarske stanice u Vlasenici, naredio je Džemi Ferhatoviću da kopa rupu veličine ljudskog tijela, a potom mu dao pištolj da ubije izvjesnog poštara Alihodžića, pa kada je ovaj odbio, pištolj je dao Hašimu Ferhatoviću, a kada mu je i ovaj vratio pištolj, ponovo ih je, smijući se, potrpao u kamion i vozeći velikom brzinom motao volanom lijevo-desno iživljavajući se.
U drugoj polovini juna Višković je iza veterinarske stanice parkirao hladnjaču u koju je ubacio 13 zatočenika iz “Sušice” i ljudi su počeli padati u nesvijest, a sigurne smrti spasio ih je jedan vojnik. U prvoj polovini juna oko 23 sati izveo je jednu ženu iz logora “Sušica” i uveo je u stražarnicu u kojoj je bilo više čuvara, kojima je rekao: “Hoćemo li sada kako mi znamo”, onda ju je tukao rukama i nogama i svezao joj ruke lisicama i, pošto ju je jedan od stražara gurnuo na željezni krevet i držao joj ruke, strgao odjeću s nje i silovao je, a onda joj u polni organ gurnuo pendrek. Dana 10. jula, iz stana u Ulici Vuka Karadžića u Vlasenici, dva vojnika VRS-a istjerala su ženu (1958), njenu majku, sestru i jednog muškarca te im naredili da legnu na asfalt, a ženu su vratili nazad u stan da bi je silovali njih dvojica i Goran Višković.
Presuda Predragu Bastahu i Goranu Viškoviću pravosnažna je od 26. aprila 2011. S njima je bio optužen i Veljko Bašić te je predmet protiv njega razdvojen na dan kada je počelo suđenje, 3. jula 2008. Kasnije je Bašić oslobođen zbog starosti. Bio je upravnik logora “Sušica” i optužen je da nije poduzeo ništa kako bi spriječio ubistva i prisilne nestanke te da je učestvovao u premještanju više stotina zatočenika u logor “Batković” kod Bijeljine i u prisilnom preseljenju žena i djece u Kladanj i Cersku.
I protiv Predraga Bastaha i protiv Gorana Viškovića podignuta je nova optužnica. Sud BiH 14. septembra 2020. potvrdio je optužnicu koja Predraga Bastaha tereti da je, kao pripadnik rezervnog sastava SJB Vlasenica, s još dvoje pripadnika VRS-a, sudjelovao u strijeljanju više od 37 civila bošnjačke nacionalnosti na lokalitetu Mračni dol u općini Vlasenica. “Vršio je osiguravanje mjesta strijeljanja i uz prijetnju oružjem usmjeravao žrtve koje su dovezene autobusom iz logora 'Sušica' i zatvora iza Suda u Vlasenici”, saopšteno je iz Tužilaštva BiH. Suđenje je počelo 4. januara 2020. Za učešće u istom zločinu na Višem sudu u Beogradu 21. januara 2021. počelo je suđenje Višnji Aćimović, koja je godinama bila u bijegu.
Protiv Gorana Viškovića Tužilaštvo BiH podiglo je novu optužnicu 20. aprila 2021. Tereti ga da je od aprila 1992. do kraja 1993, u okviru široko rasprostranjenog i sistematičnog napada na stanovništvo bošnjačke nacionalnosti na području Vlasenice i Milića, kao pripadnik Vojne policije, u više navrata, nezakonito hapsio civile i odvodio ih u zatvor iza suda, u policijsku stanicu i logor “Sušica”, te da je učestvovao u ubistvu osam civila zatvorenih u “Sušici”.
Sud BiH za zločine na području općine Vlasenica osudio je i Dragana Marinkovića. Osuđen je na 8 godina zatvora zbog toga što je, kao pripadnik TO Milići, 11. maja 1992. godine u mjestu Žutica, s još jednim vojnikom, iz njihove porodične kuće izveo civile Rašida Jašarevića zvanog Meho i Mehmedaliju Ahmetovića zvanog Galac i ubio ih. Sud je oslobodio Dražena Pržulja, koji je bio pod istom optužnicom. Presuda je pravosnažna od 22. marta 2017.
Sud BiH za zločine u Vlasenici prvostepenom presudom osudio je Simu Stupara na 12 godina. U optužnici Tužilaštva BiH podignutoj 11. oktobra 2018. navodi se da su braća Simo i Zoran Stupar i Goran Tešić kao pripadnici rezervnog sastava SJB Vlasenica, a Zoran Tešić, brat Goranov, kao pripadnik VRS-a, za vrijeme širokog i sistematičnog napada na bošnjačko stanovništvo općine Vlasenica, učestvovali u napadima na sela Džamdžiće, Alihodžiće, Gradinu i druga naselja, gdje je ubijeno najmanje 16 civila te prognano više desetaka Bošnjaka. Na teret im se stavlja i zatvaranje u logor “Sušica” i prostorije SJB Vlasenica, paljenje kuća i pljačkanje imovine. Za Zoranom Stuparom i Goranom Tešićem raspisana je međunarodna potjernica jer su se dali u bijeg, a Zoran Tešić prvostepeno je oslobođen.
Optužbe da je počinio zločin na području općine Vlasenica oslobođen je još i Gvozden Lukić. Preminuo je tokom suđenja pa je Sud BiH obustavio postupak. Optužnica, potvrđena 30. novembra 2017, teretila ga da je kao pripadnik VRS-a 17. maja 1992. godine, prilikom napada na selo Zaklopača, s još trojicom pripadnika VRS-a, iz grupe civila izdvojio trojicu, te da su ih odvezli prema Vlasenici i strijeljali na raskrsnici.
Pored suđenja Višnji Aćimović, za zločine u Vlasenici traje još nekoliko sudskih postupaka. Njenom bratu Miroslavu Kraljeviću, načelniku Opštine Vlasenica, pred Sudom BiH sudi se skupa s Radenkom Stanićem, Goranom Garićem i Manom Đurićem. Prema Tužilaštvu BiH, riječ je o najopsežnijoj optužnici za ratne zločine na području Vlasenice. U njoj stoji da su tokom 1992. i 1993. Radenko Stanić, kao komandir SJB Vlasenica, Miroslav Kraljević, kao komandir voda u SJB Vlasenica, te Goran Garić, kao aktivni pripadnik SJB Vlasenica, počinili progon bošnjačkog stanovništva na rasnoj, vjerskoj, političkoj i kulturnoj osnovi. Optužnica obuhvata ubistva više od 22 osobe, nezakonita zatočenja, mučenja i zlostavljanja desetaka civila. Nakon silnih odgađanja, suđenje je počelo 16. oktobra 2019.
Goran Garić brat je Rada Garića, a Radenko Stanić u vrijeme podizanja i potvrđivanja optužnice bio je zaposlen kao pomoćnik ministra u Ministarstvu sigurnosti BiH. Suđenje je usporavano bolešću Mana Đurića, pa je postupak protiv njega razdvojen. U aprilu ove godine došlo je do zamjene predsjedavajuće sudskog vijeća, Enidu Hadžiomerović zamijenila je Dalida Burzić. Tada je opet došlo do spajanja postupka protiv Mana Đurića s ovim pa je novo suđenje počelo 28. aprila izvođenjem svjedoka koji su već svjedočili.
Pred sudom BiH u toku je i suđenje Radomiru Pantiću, Branku Joloviću, Milomiru Miloševiću, Nenadu Vukotiću i Nikoli Lošiću. Optužnica potvrđena 1. novembra 2016. tereti ih da su, Radomir Pantić kao komandir SJB Milići, Milomir Milošević i Marko Čalmić (koji je u međuvremenu preminuo) kao pripadnici redovnog sastava SJB Milići, i ostali kao pripadnici VRS-a, učestvovali u progonu nebranjenog bošnjačkog stanovništva u selu Zaklopača, gdje je ubijeno najmanje 57 civila. Na ovoj optužnici bili su i Blagoje Vojvodić i Čedo Bogičević, ali je njihov slučaj razdvojen zbog nedostupnosti. Suđenje je počelo 29. maja 2017. i još je u fazi izvođenja svjedoka tužilaštva.
Za zločine počinjene na području Vlasenice sudi se i na Okružnom sudu u Istočnom Sarajevu. Već više od šest godina ondje se sudi Zariju Ostojiću, kojeg optužnica tereti da je kao pripadnik rezervnog sastava specijalne jedinice SJB u ljeto 1992. učestvovao u premlaćivanju zatočenika u logoru “Sušica”. Suđenje Dragiši Tešiću počelo je 26. decembra 2016. Optužnica ga tereti da je, kao prijeratni pritvorenik u Policijskoj stanici u Vlasenici, osuđen na osam godina i osam mjeseci zbog ubistva u Milićima, u decembru 1994. učestvovao u nanošenju velikih patnji i nečovječno postupao prema ratnom zarobljeniku Halilu Bešireviću i bošnjačkim civilima zatočenim u pomoćnoj zgradi Opštinskog suda u Vlasenici. Ovaj postupak spojen je s postupkom protiv Rajka Lošića 2. jula 2019. Okružni sud u Istočnom Sarajevu 4. aprila 2019. potvrdio je optužnicu koja Rajka Lošića tereti da je tokom 1994, kao pripadnik rezervnog sastava SJB Vlasenica, mučio ratne zarobljenike i civile bošnjačke nacionalnosti, a među njima i Halila Beširevića.
Pred istim sudom sudi se i Milenku Gojgoloviću. Uhapšen je 2. februara 2019. na graničnom prelazu Karakaj. Tužilaštvo BiH 28. marta 2019. podiglo je optužnicu koja ga tereti da je u svojstvu pripadnika Drinskog korpusa VRS-a u ljeto 1992. počinio silovanje i zločin seksualnog zlostavljanja u logoru “Sušica” nad ženom bošnjačke nacionalnosti koju mu je predao upravnik logora Dragan Nikolić.
Za zločine u Vlasnici optužen je i Slađan Pajić, ali je u bijegu. Optužnica podignuta 19. oktobra 2018. tereti ga da je od maja do kraja decembra 1992. više puta dolazio do kuće žene bošnjačke nacionalnosti i silovao je uz prijetnje da će njeni najbliži srodnici koji su bili zatočeni u logoru “Sušica” biti ubijeni. Optužen je i za silovanje trinaestogodišnje djevojčice te za mučenje zatočenih civila, četvorice Bošnjaka u prostorijama SUP-a Vlasenica, od kojih je jedan bio maloljetan. SIPA ga je uhapsila 3. jula 2018, ali je pobjegao nakon ukidanja pritvora. Tužilaštvo BiH pretpostavlja da se Slađan Pajić nalazi u Srbiji.
